Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Nezapamćenu dramu već tjednima bez daha prati cijela Hrvatska. Reporteri nacionalnih televizija dršćući se javljaju s terena, nesigurne kamere s ramena snimaju stravične prizore, mračnim ulicama krstare čopori mršavih pasa prljavih njuški, izgladnjele vrane čekaju pred haustorima, a rijetki prolaznici odgovaraju nijemim užasom i praznih očiju izmiču iz kadra: tek rijetki zastanu i rigaju nemoćan bijes. Novinske naslovnice postavljaju velika crna pitanja, internetski portali nude breaking odgovore, svaki odgovor otvara hiljadu novih pitanja, društvene mreže šire teorije zavjere, beskrupulozne profiterske hijene koriste kaos za brzu zaradu, organi reda prijete nemilosrdnom odmazdom, vlasti smiruju paniku, nude nesuvisle odgovore i pozivaju na pribranost, solidarnost i zajedništvo, a očajni građani preklinju za pomoć dok još uopće ima vremena.
Svjetska pandemija, klimatske promjene, uspon europskog fašizma, rat u Ukrajini, ruske nuklearne prijetnje, globalna energetska kriza, nestašica plina, poskupljenja struje i predstojeća duga sibirska zima – sve to prestravljenim građanima umotanim u dekice pred televizorima danas izgleda kao mozaik šarenih sličica bivšeg nekog davnog, uzbudljivog i lijepog života. Čak i katastrofalni potres usred pandemije danas izaziva tek nježne uspomene, a zloglasne crvene i žute naljepnice na napuklim zagrebačkim fasadama nostalgične su sličice boljeg života prema prijetećim plavim kesicama i zelenim kontejnerima.
Da, gospodo – novi režim odvajanja i odvoza smeća u Zagrebu.
Pregrmjeli su Hrvati i kolapse zagrebačkih tramvaja i pucanja zagrebačke vodovodne mreže i kalvarije Zagrepčana s plinom i nove režime zagrebačkih parking-zona i gradnju rotora Remetinec i prometne čepove u Zagrebu zbog dolaska turskog predsjednika Tayyipa Erdogana, ali ne pamte takvu dramu, strah i neizvjesnost kao što je ova u kakvu je Zagreb okovala odluka gradskih vlasti da od 1. listopada uvede novi model prikupljanja komunalnog otpada.
Hrvatska tako bez daha prati dramu nesretnih Zagrepčana, mobilizirane su sve novinarske snage, a reporteri povučeni iz Ukrajine i raspoređeni po Utrinama, Zapruđu i Bogovićevoj: pored novog sustava gospodarenja zagrebačkim komunalnim otpadom, ostatku svijeta za neku od prvih dvadeset minuta dnevnika hrvatskih televizija treba barem smrt britanske kraljice, a Vladimiru Vladimiroviču Putinu najmanje napad na Poljsku.
Ili, još bolje, na Zagreb. Jedan Putinov dobro naciljani taktički nuklearni projektil od stotinu megatona, recimo, građanima Zagreba danas izgleda kao odlična ideja, dosta učinkovit taj, kako ste rekli, model prikupljanja komunalnog otpada.
Danima već, tjednima i mjesecima, sve otkako je najavljen novi režim gospodarenja gradskim smećem, oko glava Zagrepčana poput lešinara zuje rojevi debelih, krvožednih egzistencijalnih pitanja, na koje onda preznojavajući se pred televizijskim kamerama u udarnim terminima nemušto odgovaraju gradski menadžeri, sveučilišni profesori, analitičari, politolozi, ekolozi, intelektualci i filozofi.
Što ako u deset navečer, kad se odvozi smeće, građanin nije kod kuće?, gdje nabaviti tipizirani spremnik za otpad?, koji papiri trebaju?, što ako netko baci svoje smeće u tuđi boks?, što ako nestane licenciranih plavih ZG-vrećica?, što ako građanin smeće odloži u običnoj plastičnoj kesici?, što ako u zabludi kupi lažnu ZG-vrećicu?, zašto je čak i ZG-vrećica od četrdeset litara tako uska da se ne može navući na standardiziranu kućnu kantu za smeće?, hiljadu sudbinskih dvojbi zlokobno kruži oko građaninove glave, na čelu s majkom svih pitanja: što je uopće komunalni otpad?
Spada li tetrapak u papir, plastiku ili miješani otpad? Spadaju li u papir i pelene ili ulošci? Jesu li ljuske od jaja organski otpad? Jesu li ostaci pečenog odojka, riblje kosti ili ukiseljeno mlijeko biootpad? Zašto ostaci pečenog odojka, riblje kosti ili ukiseljeno mlijeko nisu biootpad? Gdje onda s ostacima pečenog odojka, ribljim kostima ili ukiseljenim mlijekom? Zašto automobilski vjetrobrani ili stare žarulje ne idu u spremnike za staklo? Gdje onda idu? Gdje ide keramika? Koje je uopće boje kontejner za stakleni otpad? Kako će otpad razvrstavati daltonisti?
Čemu uopće šareni kontejneri, čemu odvajanje otpada kad još strateški nije riješena reciklaža? Čemu i reciklaža, čemu novi sustav gospodarenja otpadom kad ni stari nije valjao, čemu sva ta strepnja kad ćemo ionako svi nestati u jednoj veličanstvenoj eksploziji i jednom jedinom divovskom plimnom valu? Čemu onda ZG-vrećice, čemu plavi boksovi, čemu reciklažna dvorišta, čemu sve to, čemu ovakav život, čemu uopće život, čemu mi, čemu čovjek?
I tako danima, i tako tjednima.
Kako se bliži 1. listopada, u Zagrebu rastu neizvjesnost, zebnja, strah i broj samoubojstava. U strahu od plavih vrećica, očajni građani više i ne odlaze u trgovine, nitko više ne jede i ne pije, hrabriji otpatke trpaju u ljubičaste kesice iz Lidla i noću ih odvoze u Liku, a opustjelom špicom samozvani proroci pozivaju Zagrepčane: "Pokajte se, 1. listopada je blizu!"
U Dalmaciji, Slavoniji, Istri i Kvarneru građani se organiziraju za pomoć braći u stolnom gradu. Vijesti stižu jedna za drugom: u Zmijavcima učenici izrađuju edukacijske plakate na temu "Gospodarenje otpadom u mom zavičaju"; u Požegi djeca prikupljaju novac za ZG-vrećice; u Splitu lokalni bendovi i pjevači okupljeni u band-aid na čelu s Mišom Kovačem snimaju pjesmu "Zalij to smeće suzama sreće"; zatvorenici u Lepoglavi dobrovoljno izrađuju kućne košare po mjerama ZG-vrećica.
Zakrčenom autocestom za to vrijeme u dugačkim konvojima autobusa i kombija pristižu volonteri koji će onemoćalim Zagrepčanima od 1. listopada u deset navečer iznositi smeće i stražariti pored spremnika s otpadom: pripadnici Torcide, Armade i Kohorte sa zastavama i bengalkama probijaju se u odsječena i zabačena predgrađa, pa se raspoređuju po Dubravi, Sesvetama, Vrapču, Stenjevcu i Brezovici kako bi pomagali građanima da odvajaju tetrapak, pelene, uloške, ljuske od jaja, ostatke odojaka, riblje kosti, ukiseljeno mlijeko, automobilske vjetrobrane i stare žarulje, a Crveni križ, vojska i dobrovoljci iz Hrvatske gorske službe spašavanja organiziraju pokazne vježbe razvrstavanja otpada u žute, zelene, plave i smeđe kante.
Trebala je, eto, jedna takva nacionalna katastrofa, trebao je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević zavesti novi režim gospodarenja komunalnim otpadom i proglasiti policijski sat za iznošenje smeća, trebale su zagrebačke gradske vlasti ni manje ni više nego uvesti standardne vrećice za otpatke da bi Hrvatska ponovno pokazala svoje veliko srce i zajedništvo koje nas je resilo u Domovinskom ratu.
Jednog dana, nema sumnje, znanost će otkriti kako je točno Zagreb organizirao sustav gospodarenja otpadom: otkrila je i kako su podignute piramide u dolini Gize i kako je građen Stonehenge i kako je u orkanskim visovima Anda zidan Macchu Picchu, otkrili su i kako je funkcionirala kanalizacija u starom Rimu i kako je organizirana melioracija u Mezopotamiji i kako je funkcionirao vodovod jordanske Petre. Otkrili su znanstvenici, najzad, i kako su građani zbrinjavali smeće u drevnim podzemnim gradovima turske Kapadokije, pa će jednog dana valjda dekodirati i veličanstveni, našem umu još uvijek nedokučiv sustav plavih vrećica, žutih kanti, plavih kontejnera i smeđih boksova.
Naći će se, dakako, i neki Erich von Däniken – uvijek se nađe – da kao tužni zatočenik vlastitih ograničenja predloži tezu kako je jedinstveni model prikupljanja komunalnog otpada u Zagrebu morao biti djelo neke vanzemaljske inteligencije. Naći će se, naravno – uvijek se nađe – i dovoljno onih kojima će to biti jedini prihvatljiv odgovor. Zašto, međutim, podcjenjivati inteligenciju Zagrepčana?
Zašto mislite da su Zagrepčani bili toliko glupi da nisu shvaćali kako deset navečer pada i sutra i prekosutra i svaki dan, zašto mislite da nisu znali u koji kontejner ide tetrapak, a u koji ulošci, u koju kantu idu ostaci pečenog odojka, a u koju stare žarulje?
