Boris Dežulović, kolumna za Novosti
"Budući da je predloženi predmet nastao kao 'alternativa' vjeronauku, odabir njegova naziva navodi na pomisao da su predlagatelji njime htjeli poručiti da će se u tom predmetu učiti 'kritički misliti', za razliku od vjeronauka u kojem valjda nema kritičkog mišljenja (?)."
Ovako je – sa sve ironičnim "valjda" i zaprepaštenim upitnikom u zagradama – uže crkvenog zvona za uzbunu potegla prof. Kristina Pavlović, predsjednica katoličke udruge GROZD, Glas roditelja za djecu, nakon što su iz Ministarstva znanosti i obrazovanja objavili kako je dovršen kurikulum novog školskog izbornog predmeta pod radnim nazivom "Kritičko mišljenje".
"Ovaj bi predmet u višim razredima osnovne škole predavali nastavnici povijesti, filozofije, sociologije, psihologije, ali ne i vjeroučitelji, koji također imaju filozofsko-humanističku naobrazbu", upozorava dalje u svom priopćenju ljuta Kristina, demonstrirajući blistave domete kršćanskog kritičkog mišljenja: "Nepoželjnost vjeroučitelja očiti je pokazatelj da se od predavača očekuje da djeci nameću svjetonazorski okvir koji nije spojiv s kršćanskim vrijednostima."
Bravo, Kristina. Za početak, evo ovolika jedinica iz kritičkog mišljenja. Kritičko mišljenje, naime, ne nameće "svjetonazorske okvire", već takve "okvire" razumno i argumentirano prosuđuje. To nije ništa drugo doli stalno propitivanje i uporna sumnja u proglašenu dogmu u koju zakonski treba vjerovati, nauk protivan svakoj zadanoj i autoritetom ustanovljenoj istini. Ponovimo: "Kritičko mišljenje po definiciji je protivni nauk, uporno sumnjanje u istinu u koju treba vjerovati." Vrlo dobro. Najzad, da autoritet ne jamči istinu još je četiri stotine godina prije Krista i Crkve shvatio stari Sokrat, biološki otac kritičkog mišljenja.
S druge strane, gle, "kršćanske vrijednosti" – kao "istina u koju treba vjerovati" – upravo su klasični svjetonazorski okvir, jedan od onih iz samog izloga radnje za izradu kićenih svjetonazorskih okvira. Ne samo da je stoga, upravo obrnuto, kritičko mišljenje – Kristina, ne čačkaj krunicu nego slušaj – vrlo spojivo s kršćanskim vrijednostima, već su te vrijednosti samo jedne od bezbroj "svjetonazorskih okvira" kojima je kritička misao "spojiva". Ispravno se stoga, draga Kristina, kaže – "kršćanske vrijednosti su svjetonazorski okvir koji nije spojiv s kritičkim mišljenjem".
Jer što? Dok kritički um uporno sumnja u sve – pa i u sebe, a kamoli u kršćanske vrijednosti – kršćanski vjeronauk nije se kritičkim razmišljanjem bavio nikad, sve otkako su prvi teolozi "kritički" postavili Sveto pismo kao Božju riječ, dakle neporecivu – štoviše, čovjeku i fizički nepromislivu – "istinu u koju treba vjerovati". Profesorica Kristina, međutim, s arogantnim podsmijehom domeće kako "u vjeronauku valjda nema kritičkog mišljenja (?)", pa svoj stav kako je zasebni predmet nepotreban – jer je kritičko mišljenje ionako "utkano u sve predmete" – prisnažuje zgodnim citatom s magnetića za frižider s misnim vinom: "Naime, 'učenje' o kritičkom mišljenju bez konkretnog sadržaja možemo usporediti s mlaćenjem prazne slame. ('Učenje bez razmišljanja je uzaludno. Razmišljanje bez učenja je opasno.' /Konfucije/)"
Bravo, Kristina! Između svih kršćanskih mislioca i filozofa, od Svetog Augustina do blaženog Alojzija Stepinca, u obranu bogate tradicije teološkog kritičkog mišljenja profesorica je, eto, prozvala Konfucija! I? Što bi onda bilo Konfucijevo "učenje s razmišljanjem"? Točno, kritičko mišljenje. Evo sad jedinice i iz vjeronauka, velike kao upitnik: u nauku Crkve, draga profesorice, ne samo da nema kritičkog mišljenja, već je ono zakonom zabranjeno.
Da je, eto, prof. Pavlović umjesto Konfucija čitala Codex iuris canonici, Zakonik kanonskog prava koji je prije četrdesetak godina proglasio papa Ivan Pavao II, u trećoj bi knjizi De Ecclesiae munere docendi, O naučiteljskoj službi Crkve, našla najprije kanon broj 750 kojim se jasno propisuje kako "katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što kao od Boga objavljeno izlaže redovito i opće učiteljstvo Crkve" – i da su "svi dužni kloniti se bilo kojeg nauka koji je tome protivan"! – a onda i slavni kanon 751, po kojemu se "krivovjerjem naziva uporno nijekanje neke istine u koju treba vjerovati božanskom i katoličkom vjerom, ili uporno sumnjanje u nju".
"Uporno sumnjanje u istinu u koju treba vjerovati." Da Ivan Pavao nije ovaj Codex potpisao 1983., bogami bih mislio da su prepisali od mene.
Kako vidimo, u "redovitom i općem učiteljstvu Crkve" svaki "protivan nauk" i "uporno sumnjanje" – upravo dakle ono što kritičko mišljenje po svojoj definiciji jest – crkvenim su zakonom izrijekom zabranjeni. Zato se i nazivaju "haeresis", "hereza", odnosno "krivovjerje", ili jednostavno – "krivo mišljenje": "svi vjernici", kaže tako Zakonik u paragrafu 754, "obvezni su držati se odluka koje donese zakonita crkvena vlast da bi predložila nauk ili osudila kriva mišljenja". "Kriva mišljenja", slušaš li, Kristina, halo? "Da bi crkvena vlast osudila kriva mišljenja"! Kakvo kritičko mišljenje u vjeronauku, Bog s tobom Kristina, što ti je?!
Profesorica Pavlović može pritom biti sretna što je "osuđena" samo jedinicom iz vjeronauka: da je to isto rekla prije samo dvjestopedesetak godina – u vrijeme kad iza Alpa već brekću parni strojevi, Denis Diderot priprema prvu enciklopediju, a europski prosvjetitelji traže odvajanje crkve od države – zagrebačke bi vlasti heretičnu Kristinu izmlatile kao kritički mislioci praznu slamu, zgnječile joj sve prste na rukama, smrvile obje potkoljenice i razrezale genitalije, potom je dovezle do Zvedišča na Tuškancu, i tamo javno spalile na lomači. Pa bi njima mogla objasniti kako to i u što – naročito u što – vjeronauk kritički sumnja.
"Odabir naziva navodi na pomisao da su predlagatelji htjeli poručiti da će se u tom predmetu učiti 'kritički misliti' za razliku od vjeronauka u kojem valjda nema kritičkog mišljenja (?)", prkosno tako s lomače na Zvedišču poručuje naša heroina, pa nastavlja kako se "isticanjem te navodne razlike dio djece želi odvratiti od vjeronauka i pridobiti za novi predmet". Je li ta Kristinina kritička pomisao ipak malo nerealna? "Ova pomisao i nije tako nerealna, s obzirom da se zna da određenim skupinama u društvu smeta vjeronauk u školama", spremno odgovara Kristina. Zato te "skupine", shvatili ste, "djeci nameću svjetonazorski okvir koji nije spojiv s kršćanskim vrijednostima".
Evo sad nekoliko pitanja za dvojku: zašto bi "nametanje svjetonazorskog okvira koji nije spojiv s kršćanskim vrijednostima" uopće bilo nešto loše? U čemu je točno problem što "određenim skupinama u društvu smeta vjeronauk u školama"?
Vjeronauk je, podsjećam, izborni predmet, dakle – kako sama riječ kaže – učenikov slobodni izbor. Gdje god pak postoji izbor, to znamo, postoje i nagovaranje i odvraćanje, "pro" i "contra", to uostalom i jest suština toga, kako smo rekli, "kritičkog mišljenja". Nitko nije pravio problem kad se hrvatsku djecu pod prijetnjom paklenim ognjem nagovaralo na vjeronauk, niti kad ih se odvraćalo od informatike kao nepotrebnog i teškog predmeta: nije, metnimo, službeni Pariz protestirao kad je francuski jezik – "nespojiv s hrvatskom kulturom" – kao izborni predmet prošle godine u cijeloj Hrvatskoj upisalo samo osamdeset pet učenika.
Zašto bi onda bilo loše "djecu odvraćati od vjeronauka"? Je li Republika Hrvatska ustavna teokracija? S obzirom na to da nije – ili barem nije bila kad sam posljednji put čitao Ustav – školski vjeronauk ispada upravo, hm, školski primjer "nametanja svjetonazorskog okvira". Ako je pak nametanje kršćanskog svjetonazora legitimno, zašto bi nelegitimno bilo "nametanje svjetonazora nespojivog s kršćanskim vrijednostima"? Zar samo zato što je nekršćana manje? Po posljednjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj živi točno šest stotina pedeset devet Engleza, pa je engleski jezik svejedno obavezni školski predmet. Obavezni!
Hoćete dakle izborni predmet "nespojiv s kršćanskim vrijednostima", kojim bi se djecu učilo kritički misliti i "odvraćati od vjeronauka"? Ja imam bolji: Ateizam.
Predavali bi ga, kako sam ja to zamislio, svi oni nezaposleni Kristinini vjeroučitelji, sam skorup sokratovske i konfucijanske kritičke misli, već duboko upućen u "konkretni sadržaj" prazne slame: nema Boga, nema Duha Svetoga, nema bezgrešnog začeća, nema uskrsnuća, nema Krista, nema Đavla, nema raja, nema pakla.
Nema čega nema.
