Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Ozbiljan pad broja katolika u Hrvatskoj, kojega su pokazali upravo objavljeni rezultati lanjskog popisa stanovništva, nije dominantno posljedica iseljavanja, već promjene svjetonazora koja je zahvatila hrvatsko društvo, tvrdi ugledni profesor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Tado Jurić. "Ovaj podatak zapravo pokazuje i da su Hrvati istodobno sve manje spremni biti Hrvati i osjećati se Hrvatima, odnosno da nacionalni identitet među Hrvatima slabi", objasnio je profesor Jurić za Hinu. "Ako se prvih trideset godina hrvatske države stvarala funkcionalna državnost i utvrđivao hrvatski identitet, očito predstoji etapa razgradnje tog identiteta."
Ukratko, dakle, “Hrvati su sve manje spremni biti Hrvati i osjećati se Hrvatima”. Koliko je, međutim, to “manje”? Koliko su Hrvati danas uopće spremni biti Hrvati?
Stručnjaci se po tom pitanju spore i razilaze. Po mojoj gruboj procjeni, recimo, Hrvati su danas spremni biti Hrvati oko deset minuta. Odnosno, točno onoliko koliko popisivaču treba da se predstavi i sjedne za kuhinjski stol, uljudno zahvali na domaćoj rakiji, izvadi fasciklu Državnog zavoda za statistiku s logotipom Popisa 2021. i uljudno zahvalivši na domaćoj rakiji mrkoj glavi kuće, šutljivoj mu ženi, sinu na privremenom radu u Portugalu i kćerki na privremenom životu u Švedskoj upiše ime, prezime i OIB, uljudno zahvali na domaćoj rakiji i kemijskom olovkom sa sloganom “Jer zemlju čine ljudi” četiri puta pažljivo zaokruži “Hrvat” i “katolik”, pa uljudno zahvali na domaćoj rakiji, pozdravi domaćina i produži na treći kat.
I to je to. Najviše deset minuta.
Ostatak dana naš Hrvat, njegova šutljiva žena i dvoje djece sve se manje, eto, osjećaju Hrvatima i katolicima. Više nego biti Hrvat on je, recimo, spreman biti i pomoćni radnik u skladištu i vozač šlepera i donor bubrega i što god treba da zaradi za obitelj i kladionicu, više nego Hrvaticom ona se osjeća zanemarenom, prevarenom, iskorištenom i debelom, više nego Hrvat njihov je sin konobar spreman dvadeset četiri sata biti Portugalac pa se čak i njihova kćerka u Švedskoj više osjeća ostvarenom i sretnom nego što se osjeća Hrvaticom: svašta su, ukratko, oni spremni biti i svakako se osjećaju, samo nisu spremni biti Hrvatima i osjećati se kao Hrvati.
Moja procjena o deset minuta hrvatstva može vam zvučati paušalnom i neznanstvenom, pače neozbiljnom, ali utemeljena je upravo na tezi profesora Jurića da se “razgrađeni” hrvatski identitet “utvrđivao” u “prvih trideset godina hrvatske države”. Vratimo se dakle tragom te teze tridesetak godina unatrag: kad se, naime, o “osjećanju i bivanju Hrvatom” znalo više nego herojskih devedesetih, u vrijeme “utvrđivanja” hrvatskog nacionalnog identiteta, kad je slavni Vjesnik znao izaći s masnim naslovom “Stvorili smo Hrvatsku, pa sada valja stvoriti i Hrvate”?
Što to, naime, znači “stvoriti Hrvate”? Što uopće znači “osjećati se Hrvatom”? Što znači “biti Hrvat”? Kako se to postane Hrvatom?
“Da nismo prikazivali ruševine, mrak, poginule, ne bi sto posto Hrvata postalo Hrvatima”, u danas nepravedno zaboravljenoj Panorami davne je 1995. govorio danas nepravedno zaboravljeni generalni direktor Hrvatske televizije Antun Vrdoljak. “Ne sramim se biti Hrvat, premda je to danas teško”, na skupštini Hrvatskog novinarskog društva 1997. govorio je danas nepravedno zaboravljeni Jerko Tomić. “Gospodine Ćuriću, meni je sve teže biti čovjek i Hrvat”, daleke se 1995. u intervjuu s danas nepravedno zaboravljenim profesorom zagrebačkog Bogoslovnog fakulteta dr. Josipom Ćurićem u danas nepravedno zaboravljenom tjedniku Tomislav požalio danas nepravedno zaboravljeni Marko Matić. “Ozbiljan čovjek zna da je Šveđanin u prosjeku možda deset minuta u dvadeset četiri sata Šveđaninom ili Portugalac Portugalcem”, u danas nepravedno zaboravljenom HDZ-ovom glasilu Državnost te je 1995. pisao danas nepravedno zaboravljeni dr. Dalibor Brozović. “No, da bismo u budućnosti mogli biti svojih deset minuta Hrvati, moramo danas dvadeset četiri sata biti mobilizirani kao Hrvati!”
Čekaj, čekaj, pomislio sam ja; čekaj, čekaj, pomislili ste i vi: “da bismo u budućnosti mogli biti svojih deset minuta Hrvati”?
Eh da, dr. Dalibor Brozović. Tko je, najzad, o “osjećanju i bivanju Hrvatom” znao više od čuvenog hrvatskog jezikoslovca, akademika i saborskog zastupnika, jednog od osnivača HDZ-a, najbližeg suradnika i desne ruke dr. Franje Tuđmana? Tko je tih herojskih devedesetih o “desetominutnom hrvatstvu u budućnosti” mogao znati više od akademika zaduženog upravo za izgradnju hrvatskog identiteta? A “da bismo u budućnosti mogli biti svojih deset minuta Hrvati”, govorio je dr. Brozović, “moramo danas dvadeset četiri sata biti mobilizirani kao Hrvati!”
Znam, zvuči prilično teško. Vi biste, recimo, ponekad radije bili samo otac, brat, sin, muž, ljubavnik ili stručnjak, nego u svakom trenutku, dvadeset četiri sata dnevno, biti Hrvat.
“Svaki bi razuman čovjek želio da u dvadeset četiri sata više sati funkcionira kao otac, brat, sin, muž, ljubavnik, stručnjak, negoli da bude prisiljen da u njegovoj svijesti činjenica da je Hrvat bude na prvome mjestu”, dvije godine ranije u Slobodnoj Dalmaciji odgovorio je dr. Brozović. “Ali situacija u kojoj se hrvatska nacija nalazi to ne dopušta. Kada bismo preskočili sadašnje stanje i neorganski, neprirodno, preko noći prešli na položaj u kakvome su Šveđani ili Portugalci, onda bismo se našli u krajnje opasnoj situaciji da uopće prestanemo biti Hrvati”, upozorava tako dr. Brozović još 1993. godine, mrvu možda i opsjednut dvadesetčetverosatnim švedstvom i portugalstvom.
Danas znamo da je stari akademik ipak bio u pravu. U tom trenutku – kad su Brozović i Tuđman “stvorili Hrvatsku”, pa im je “sada valjalo stvoriti i Hrvate” – “sadašnje stanje” iz popisa 1991. pokazivalo je da Hrvatska broji 4.784.265 stanovnika, od čega samo 3.666.784 Hrvata katolika. “Situacija u kojoj se hrvatska nacija nalazi” nije dopuštala opuštanje, Hrvati su “prisiljavani da u njihovoj svijesti činjenica da su Hrvati bude na prvome mjestu”, Hrvatska televizija “prikazivala je ruševine, mrak, poginule”, i uskoro je “sto posto Hrvata postalo Hrvatima”. Nakon rata popis stanovništva 2001. pokazao je, istina, da Hrvatska ima 4.437.460 stanovnika, ali to je zapravo bilo tristo pedeset tisuća Srba manje: zahvaljujući “humanom preseljenju” iz Bosne i Hercegovine broj Hrvata katolika narastao je na gotovo četiri milijuna, ili točnije 3.903.552. A onda…
Eh, onda.
Onda su se Hrvati opustili i poželjeli da “u dvadeset četiri sata više sati funkcioniraju kao očevi, braća, sinovi, muževi, ljubavnici i stručnjaci”, svakako više “negoli da budu prisiljeni da u njihovoj svijesti činjenica da su Hrvati bude na prvome mjestu”. Postalo je teško “ne sramiti se biti Hrvat”, još teže “biti čovjek i Hrvat”, i šta? Već popis 2011. pokazao je da u Hrvatskoj živi čak stotinu pedeset hiljada ljudi manje, njih ukupno 4.284.889, dok je broj Hrvata katolika pao za točno dvjesto tisuća, na 3.697.143.
I dok se dr. Brozović okrenuo u grobu, već se hrvatski nacionalni identitet razgradio kao govno u septičkoj jami, a opušteni Hrvati veselo odustali od vlastitog hrvatstva i potpuno se uživjeli u uloge očeva, braće, sinova, muževa, ljubavnika i stručnjaka. Ovoga utorka rezultati lanjskog popisa razotkrili su tako razmjere apokalipse: Hrvatska danas, 2022. godine, ima svega 3.871.833 stanovnika, manje nego poslije Drugog svjetskog rata, a broj Hrvata katolika pao je na šokantna tri milijuna, ili točnije 3.057.735 – gotovo milijun manje nego poslije Domovinskog rata!
Milijun Hrvata katolika netragom je nestalo u svega dvadeset godina, cijeli milijun hrvatskih katolika “preskočilo je sadašnje stanje” – kao da je “situacija u kojoj se hrvatska nacija nalazi”, božeprosti, u Švedskoj ili Portugalu – pa “neorganski, neprirodno, preko noći prešlo na položaj u kakvome su Šveđani ili Portugalci”!
Kakav je to, zapitat će se netko, “položaj u kakvome su Šveđani ili Portugalci”? “Ozbiljan čovjek zna”, podsjetit ću ga ja, “da je Šveđanin u prosjeku možda deset minuta u dvadeset četiri sata Šveđaninom, ili Portugalac Portugalcem.” I što se onda dogodi? Dogodi se to da se Šveđanin ili Portugalac “nađu u krajnje opasnoj situaciji da uopće prestanu biti Hrvati”. Pardon, ispričavam se, Hrvati: dogodi se to da se Hrvati “nađu u krajnje opasnoj situaciji da uopće prestanu biti Hrvati”.
Cinik će reći da je dobra vijest što je Hrvatska, s druge strane, dobila milijun očeva, braće, sinova, muževa, ljubavnika i stručnjaka, ali svi znamo da su muževi i stručnjaci zapravo Šveđani, a očevi i ljubavnici Portugalci: u Hrvatskoj je danas dvostruko više Šveđana i Portugalaca nego Srba 1991. godine!
Ili, kraće, “stvorili smo Hrvatsku, pa stvorili Šveđane i Portugalce”.
Dalje će biti lako. “Da nismo prikazivali ruševine, mrak, poginule, ne bi milijun Hrvata postalo Šveđanima i Portugalcima”, hvalit će se Švedsko-portugalska televizija. “Ne sramim se biti Šveđanin, premda je to danas teško”, reći će neki državotvorni novinar na skupštini Švedskog novinarskog društva. “Meni je sve teže biti čovjek i Portugalac”, požalit će se novinar Špine u intervjuu s profesorom Portugalskog katoličkog sveučilišta.
I već sutra neki će nepravedno zaboravljeni HDZ-ov akademik upozoriti kako “ozbiljan čovjek zna da je Hrvat u prosjeku možda deset minuta u dvadeset četiri sata Hrvatom, ili katolik katolikom”. “No, da bismo u budućnosti mogli biti svojih deset minuta očevi, braća, sinovi, muževi, ljubavnici i stručnjaci, moramo danas dvadeset četiri sata biti mobilizirani kao Šveđani i Portugalci!”
