Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Muškarac je metalnim utezima prebio suprugu ispred njihove dvoje male djece i zbog toga je osuđen na pet godina zatvora. Kazna mu uskoro istječe, možda ga zbog dobrog vladanja puste i ranije.
Ne treba vjerojatno posebno napominjati, oni koji utezima mlate žene poznati su po dobrom vladanju. Žrtvi se, s druge strane, savjetuje da preseli jer je on saznao gdje ona sada živi i opravdano se strahuje da će je, dočim se ponovno nađe na slobodi, potražiti i dovršiti ono što je prethodni put propustio.
I policija i socijalna služba preklinju ženu da promijeni adresu. Jer kad kreten izađe iz zatvora, i socijalni radnici, i policajci, i državno odvjetništvo, i pravobranitelji i sudovi, do jedna hrvatska institucija će pred njim biti nemoćna. I pendreci i pištolji i lisice, sve je badava, nema nikakvog načina da se kreten zaustavi. Jednodušan je zaključak da će je on ubiti, to je sigurno kao dva plus dva jednako četiri, i jedino što institucije u ovoj prilici mogu napraviti je uputiti ženu da se negdje anonimno pritaji i ne izlazi bez perike i velikih tamnih naočala. Trijumf je pravne države, najbolje što je jedna građanka i porezna obveznica za svoj novac dobila, savjet “tko se nije skrio magarac je bio”.
Pa, stvarno, zbog ovoga je vrijedilo hiljadu godina sanjati Hrvatsku, da bi kreteni slobodno hodali ulicama, a nevini na tajnim adresama drhtali od užasa.
Na koncu, već poznato i dosadno, sirotinjski će kvart, niz bijednih prizemnica uz prugu, u dva ujutro probuditi krici. Susjede će izići skupljajući šlafroke na prsima i znatiželjno gledajući kako su se na mjestu zločina zaustavila dva kombi vozila s upaljenim rotacijskim svjetlima. U bijelom ambulantnom će odvesti žrtvu pokrivenu lancunom, a u plavom policijskom ubojicu koji će okrvavljen promuklo pjevati: “Sutra mi sude zbog ljubavi lude”.
Uzgredno, jeste li koji put pozornije poslušali ovu pjesmu? Teško bi se svidjela nekoj #MeToo aktivistici. Vječne melodije Miše Kovača često imaju jednu dozu jezivog, prividno romantične, ali zapravo duboko uznemirujuće stihove poput “Živjet ćeš samo za me” ili “Tamo daleko od svijeta imat ćeš dom”, no nema vjerojatno gore od “Sutra mi sude”. To je prvorazredna murder ballad, usporediva s “Delilah” Toma Jonesa ili “Where the Wild Roses Grow” Nicka Cavea. “Sutra mi sude” je himna hrvatskih ljubomornih ubojica, svih koji su se ikad u gostionicama pijano hvalili kako će “doći glave i njoj i onome njezinom” i koji su to naposljetku, gotovo bez iznimke, u lice nesposobnoj policiji i jalovim socijalnim radnicima, i učinili.
Čitajući kako u nas kreteni otvoreno najavljuju da će ubiti i naposljetku zbilja ubiju, osjetite se bespomoćno, frustrirano i gnjevno upravo kao onaj pogrebnik što je došao ponizno moliti uslugu od mafijaškog šefa. Znate o čemu govorim, “I believe in America” možda je najbolja prva rečenica u nekom filmu. Pohvalom Americi, kao zemlji sigurnosti pravde, sigurnosti i beskrajnih mogućnosti za malog čovjeka, antologijski cinično počinje jedna priča o organiziranom kriminalu, “Kum” Francisa Forda Coppole.
Svi smo to gledali, ali da se ipak podsjetimo. Pogrebnik Amerigo Bonasera je kao talijanski doseljenik bio vrlo ponosan na svoju novu domovinu, ali Amerika u koju je vjerovao gorko ga je razočarala.
Njegovu su prekrasnu mladu kći, svjetlo njegova života, prebila i silovala dvojica muškaraca. Bezobzirno su je unakazili i obeščastili njezin momak Kevin i Kevinov prijatelj Jerry, i na kraju, najgore od svega, za svoj surovi zločin su kažnjeni blagim, samo uvjetnim zatvorskim kaznama.
Bijesan i jadan da mu kći nikad više neće biti lijepa, a da su dvojica gadova na slobodi, Bonasera traži od don Vita Corleonea da ga osveti, da zločince kazni za bol i sramotu koju je i njegova Mary i cijela njegova obitelj otrpjela. Mafijaški šef povjeri taj posao odanome Peteru Clemenzi, a caporegime Clemenza pošalje trojicu koji Kevina i Jerryja dočekaju negdje na mjesečini i na mnogo, mnogo mjeseci ih smjeste u bolnicu.
Možda bi to pomoglo i nama ovdje, pomislite u jednom kratkom trenutku. Kad već policija, socijalni radnici i suci ne pomažu, učini vam se savršeno moralno ispravno angažirati nekakve kriminalce.
Našlo bi se među njima dobrih duša koji bi za mali novac, pa čak i besplatno, presreli na samotnom i mračnom mjestu onoga što će uskoro izići iz zatvora i obje mu ruke slomili na tri do četiri mjesta, da kreten više ne može ni podići metalne utege. No, taj trenutak slabosti brzo prođe. Posramite se da ste ikad tako nešto poželjeli. Treba, naravno, pustiti institucije da rade svoj posao. Vi vjerujete u Hrvatsku. You believe in Croatia.
