Piše: Boris Dežulović
Tog petka na terasi sam zajedno s Rosom prestravljen slušao izravni telefonski prijenos Deinog očaja pred zatvorenim vratima njihovog malog podstanarskog stana, sat i deset minuta nijemog užasa prekidanog iznutra zvukovima pumpe za kisik i Pukinog lajanja.
Paraliziran od bijesa i tuge, dva i pol dana nisam o tome rekao ni napisao ni riječi. Skromna pamet i nešto bogatije iskustvo naložili su da ne žurim. Reći ćeš ili napisati nešto što ćeš požaliti. Smiri se.
Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave imam samo jedno pitanje za ministra zdravstva. Dobro, tri. Da je pred hitni infektološki odjel stigla crna limuzina s nadbiskupom Bozanićem, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vadinih, da li bi mu rekli da nema potrebe za hospitalizacijom? Da je hitnu pomoć samo jednom, a ne dvanaest puta, zvala supruga premijera Plenkovića, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da ne treba u bolnicu i da piša u lonac? Da je hitna pomoć nakon tri dana stigla u kuću nekog HDZ-ovog županijskog pročelnika s istim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nije za bolnicu, preporučili da jede slane štapiće i otišli?
Molim, samo kratak odgovor: da ili ne?
Ne, ne, vrlo jednostavno: da ili ne?
Pitanje je, jasno, kolokvijalno. Svaki je odgovor za ostavku ministra, premijera i cijele Vlade, proglašenje Dana poraza i domovinske zaludnosti, fajront i raspuštanje besmislene hrvatske države.
Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave jebem vam mater svima, do posljednjeg.
Mater vam jebem.
