Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Glupi lopov jedan je od popularnijih ljetnih žanrova naše bulevarske štampe. Svake godine u ovo doba, dok su Sabor, Vlada i Predsjednik na godišnjem odmoru, novine nas zabavljaju laganim štivom za plažu s obaveznim sezonskim popisom deset ili dvadeset najglupljih lopova u povijesti. Jedan u američkom Pittsburghu, čitali ste o tome, ostao je šokiran kad je pomoću snimki nadzornih kamera banke, emitiranih na televizijskim vijestima, uhvaćen nakon sat i pol: genije je, naime, negdje pročitao kako se sok limuna koristi kao nevidljiva tinta, pa je cijelo lice namazao iscijeđenim limunom, uvjeren da će biti nevidljiv.
Dobar plan majka je svake dobre pljačke, a ključni je element – dobro mjesto za skrivanje plijena. Ima li, recimo, boljeg mjesta za opljačkani novac od same banke? Detektivi onda pretražuju sve garaže u predgrađu, policijski psi češljaju okolne šume, a novac cijelo vrijeme u banci! Ili se barem tome dosjetio jedan debil iz Palma de Mallorce, koji je prije dvadesetak godina postao svjetska ljetna senzacija kad je od bankarske službenice pod prijetnjom pištolja zatražio da stotinu milijuna eura prebaci na njegov račun. Prisebna je službenica, jasno, zatražila pljačkaševu karticu tekućeg računa i osobnu iskaznicu, a kraj ovog uzbudljivog trilera nazirete i sami.
Slično je, eto, ovog ljeta razmišljala jedna hrvatska banda, koja je domislila savršeni zločin: mozak bande, neki Damir Škugor, zaposlen u Ini, prirodni je plin iz Ininih zaliha pune dvije godine za sitne pare davao stanovitom Josipu Šurjaku, koji je zajedno s još stanovitijim Goranom Husićem na brzinu osnovao firmu za trgovinu plinom, preko koje su ga dalje prodavali po tržišnoj cijeni, za deset puta veću lovu, okrenuvši na taj način više od milijardu kuna. Gdje, međutim, s tolikim parama? Mozak bande Damir dosjetio se onda da mu otac Dane u banci ima otvoren jedan taj, kako ste rekli, tekući račun, na kojega prima penziju: tko će ikad posumnjati u starog Dalmatinca, vazda u konobi i oko maslina, tko će se ikad upitati otkud ubogom penzioneru Dani nekoliko stotina milijuna kuna na računu?
Otišao, da skratim, naš Dane u ponedjeljak u vrtni centar da kupi par vreća kasa za masline, pa prošao preko banke da podigne hiljadu kuna – penzioneri, kako znamo, vjeruju samo u papirnati novac – a gospođa na šalteru rekla, “gospodine Dane, imate raspoloživih četiri stotine osamdeset pet milijuna devetsto dvadeset jednu tisuću dvjesto sedamdeset tri kune i šezdeset pet lipa”.
Kad nije Danu tada kolpalo, neće nikad. Sat vremena urlao je na nesretnu službenicu, te nije on glup, te dobro on zna za ta prešutna prekoračenja i dopuštene minuse kojima banke k*rvinski tjeraju sirotinju i penzionere u pakao zateznih kamata, blokada i ovrha, nećete k*rvini sinovi, ja ne želim nikakav minus, ja trošim samo što sam pošteno zaradio i ni kune više, j*balo vas dopušteno prekoračenje, vikao je Dane, sve dok mu gospođa na šalteru konačno nije objasnila kako to nije dozvoljeni minus, nego njegove rođene pare.
Nakon čega Dani, što da vam pričam, baš krenulo s maslinama.
Priča o glupim lopovima Goranu, Josipu i Damiru ponešto se ipak razlikuje od onih s početka teksta, uobičajenog sezonskog žanrovskog štiva. Dok je, recimo, španjolskoj policiji trebalo svega pola sata da uhvati genija sa stotinu milijuna eura na tekućem računu, hrvatskoj je policiji penzioner sa pola milijarde kuna na računu postao sumnjiv tek nakon pune dvije godine. Dok je, naime, debil iz Palma de Mallorce – baš kao i rođak mu iz Pittsburgha – klasični gubitnik s vanjskog ruba društva, naši junaci baš i nisu: Goran je, recimo, ugledni hrvatski poduzetnik, Josip ugledni hrvatski odvjetnik i sam šef Hrvatske odvjetničke komore, a Damir pak ugledni član Hrvatske demokratske zajednice, ni manje ni više nego direktor Plina i energije u hrvatskoj državnoj naftnoj industriji.
Nekad je, eto, organizirani kriminal u Hrvatskoj bio ozbiljna stvar i vodili su ga šahovski mastermindovi s pet stotina godina hercegovačkog iskustva u varanju države. Hadezeovski organizirani kriminalci bili su prekaljeni velemajstori premazani svim mastima, dok su ovi današnji tek debili premazani sokom od limuna: za njih je jedan Miroslav Kutle bio Dr. Mabuse, Keyser Söze i Ivić Pašalić u jednom. U Kutlino vrijeme pare su se iz državnih firmi izvlačile na komplicirane, zakučaste i smrtnicima nedokučive načine, tajnim aneksima tajnih ugovora s tajnim ortacima, završavajući na dalekim pacifičkim arhipelazima egzotičnih naziva, sedam puta oprane i isprane prije nego što bi se vratile u nekretninama, dionicama i poslovnim udjelima, pa je policiji i pravosuđu gdjekad trebalo i više od dvadeset godina da sve raspetljaju, i to, dakako, neuspješno.
A naš Damir ukrao pola milijarde kuna i stavio ih na ćaćin račun!
Toliko je, eto, bio glup da su čak i hrvatskoj policiji trebale samo dvije godine da ga uhvate.
Malo je u posljednje vrijeme bilo vijesti koje su Hrvatima tako plastično opisale duboku opću propast svega, kao što je to vijest o pljački milijardu kuna iz državne energetske kompanije. Nije to, ponavljam, izvela šačica gubitnika s ruba društva, dvojica nekakvih zgubidana sa zidića ispred kvartovskog dućana i skladištar iz Ine s ćaćom penzionerom i odličnom idejom, već jedan hadezeovski direktor u državnoj energetskoj kompaniji, jedan šef nacionalne odvjetničke komore i jedan ugledni hrvatski poduzetnik, sama dakle politička, ekonomska, pravna i poduzetnička krema našeg društva, najbolje što HDZ i Hrvatska imaju, koncentrirani skorup naše pameti, stručnosti i znanja.
I sve čega su se uspjeli dosjetiti jest da pare stave na račun penzionera Dane!
Slabost stoga čovjeka smalaksa, mozak mu obamre kad vidi kakvi kolosalni glupani sjede u državnim kompanijama i odvjetničkim komorama, županijskim skupštinama, općinskim sudovima, policijskim upravama, državnim agencijama i Vladinom kabinetu, kad shvati tako da je Hrvatska retardirala u državu čiju najvažniju stratešku kompaniju može opljačkati svaki debil sa stranačkom iskaznicom HDZ-a i kilom limuna u plastičnoj kesi iz Lidla. Da nas barem pljačkaju šahovski velemajstori iz filmova, zločinački mastermindovi pametniji od nas, uvijek korak ispred policije i dvadeset godina ispred pravosuđa, čovjeku bi bilo lakše.
Majku mu jebem, kakav kralj!, rekao bi Hrvat čitajući u novinama kako je neki matematičar u općem kaosu na svjetskom tržištu energenata našao rupu i na nekoj kompliciranoj fori s cijenama – nešto u vezi vremenske razlike između Singapura i Omišlja, nije ni on najbolje razumio – popalio petinu ukupnih hrvatskih zaliha prirodnog plina, pa milijardu kuna oprao preko neke off-shore kompanije, uložio u kriptovalute i otkupio lanac istarskih hotela. Umjesto toga, naš lola državni plin prodao kumu za sitniš, a kum ga preprodao na Zapadu. Isto da su na pazaru prodavali limune iz Lidla. Jedina razlika između glupana iz Ine i glupana koji o tome čita u novinama nije pri tom niti članska iskaznica HDZ-a, jer danas je imaju i jedan i drugi: jedina je razlika što potonjeg još nije dopalo direktorsko mjesto u Ini.
Kad shvatite tako da imate posla s glupanima, jasnije vam je i kako je uopće bilo moguće da jedan obični slaboumni tudum dvije godine krade plin iz državnih skladišta: ovo je, naime, vrijeme tuduma, tudumi su svuda oko nas, tudumi sjede u Vladi, tudumi imenuju tudume u Nadzorni odbor Ine, tudumi rade i u Ininoj unutarnjoj reviziji, tudumi, na koncu, rade i bankama, koje imaju obavezu prijaviti svaku transakciju veću od dvjesto hiljada kuna. “Jel petsto milijuna više od dvjesto tisuća?”, pitao je tudum u Daninoj banci, “to je trik pitanje, ne daj da te zajebu”, odgovorio mu je tudum od šefa, “dvjesto je naizgled manje od petsto, ali ovamo su tisuće, a onamo milijuni”.
Uvijek, naravno, postoji i mogućnost da nije riječ o zavjeri glupih – da stotine milijuna kuna na računu jednog penzionera u banci nisu previdjeli zato što ne znaju da je milijun više od tisuću, da sumnjivi ugovor s firmom bez prihoda i zaposlenih u Nadzornom odboru nisu previdjeli zato što ne znaju slova, i da manjak od dvadeset posto plina u Ininoj reviziji nisu previdjeli zato što ne znaju koliko je sto posto.
Konačni odgovor sljedećih će nam dana dati premijer Andrej Plenković, i bit će zapravo vrlo jednostavan: ili su u HDZ-u i Vladi zaista potpuni debili, pa će nas i dalje uvjeravati da su lopovi ozbiljni kriminalci koji nemaju nikakve veze s njima, ili su u HDZ-u i Vladi ozbiljni kriminalci, pa će nas sveudilj uvjeravati da su lopovi potpuni debili koji s njima nemaju nikakve veze.
