Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Dođe, recimo, Ante Tomić svom izdavaču, pa raspoložen odmah s vrata kaže da ima ideju za novi roman. Bit će hit, klasični Tomić, veselo će naš poznati pisac, pazi sad: slika tupe provincijske Hrvatske kroz priču o načelniku maloga mista na dalmatinskom otoku, smjernom katoliku, poduzetniku i vlasniku obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koji cijelu općinsku delegaciju zajedno s tajnicom i mišćanskom klapom povede na turistički sajam u Klagenfurt, pa pijani završe u bordelu La Cocotte, gdje ga tri austrijske kurve jakog istočnoeuropskog naglaska navuku na šampanjac i seks, pa ovaj u sitan noćni sat, dok ga ogromni neki bugarski gorila otpozadi čeličnim stiskom palca i kažiprsta drži za šiju, račun plati – službenom općinskom karticom.
– Odlično! Sjajno! – pljesne rukama izdavač. – Kako ide, dokle si stigao?
– Do drugog poglavlja, kad novinari otkriju da je Toni…
– Toni? – prekine ga izdavač.
– Da, općinski načelnik – jednostavno objasni naš pisac. – Toni. Ante, Toni.
– Štajaznam, zvuči mi neuvjerljivo – sarkastično ga bocnu izdavač. – Zašto ne Duje? Ili Mate Mišo?
– Dobro, ne seri, to je zasad samo radna verzija – uvrijeđeno će naš pisac. – Svakako, u drugom poglavlju novinari otkriju da načelnik Toni u La Cocotteu ne samo da je sve platio službenom karticom, nego je službenom karticom te noći plaćao čak tri puta, ukupno hiljadu i petsto šezdeset eura. A on se stane braniti kako je zapravo htio platiti svojom privatnom, ali je pobrkao kartice. Jel mi dobra ta?
– Čekaj, ako sam dobro razumio, rekao je da je tri puta zaredom pobrkao kartice? – prekaljeni se Tomićev izdavač učas pretvori u istražitelja USKOK-a. – Kako je to moguće?
– Tako što je glup. On je načelnik općine.
– Ako je pobrkao kartice, kako je ukucao točan PIN? Tri puta zaredom? Nitko ne može biti toliko glup da kaže tako nešto.
– O, može – preduhitri ga Ante. – Toni, naime, novinarima objasni da ima isti PIN na službenoj i privatnoj kartici.
– Ima isti PIN na službenoj i privatnoj kartici?
– To on kaže – požuri naš pisac, pa se nasmije. – Prvo „čudo u Poskokovom Klagenfurtu“.
– Prvo?! – vidno je kopnio entuzijazam na izdavačevu licu.
– Aha. Ali kako sam ja ipak Ante Tomić, naš je načelnik Toni tup, ali dobar u duši, pa trošak iz bordela prebije tako da svojom privatnom karticom sutradan plati hotel za svih dvanaest članova općinske delegacije. I pokaže novinarima račun: točno hiljadu petsto šezdeset eura!
– U cent isti kao račun u bordelu? – izdavaču preko lica prijeđe sjena očaja.
– Aha. Drugo „čudo u Poskokovom Klagenfurtu“.
– Ali ne može ti načelnik baš biti toliko glup! Ne smije! – pobuni se ovaj.
– O, može i smije – zacakli se Anti oko. – Ali kako je to ipak Hrvatska, naš je načelnik dobar, ali tup, pa kad novinari pošalju kopiju računa u taj austrijski hotel, otamo im odgovore…
– …da niti su oni izdali taj račun, niti njihovi računi tako izgledaju – dovrši izdavač.
– Da, kako si pogodio? – iznenadi se Ante.
– Čudo u Klagenfurtu – rezignirano promrmlja potonuli izdavač, pa se trgne. – Dobro, i?
– Šta i?
– To je to?! A kraj?
– Kraj? Naravno, kraj: imam upravo savršeni kraj. Klasik. Bolji od Muškarca bez brkova.
– Reci – loše izdavač odglumi zainteresiranost.
– Slušaj: nakon cijele afere, u malome mistu bude pučka fešta, ribarska noć, srdele, klape, Mladen Grdović, kurac-palac, a lokalna udruga načelniku Toniju svečano dodjeli, pazi sad, nagradu za zasluge u promociji mista! A? Šta kažeš?
– Vidi, Ante… – umornim glasom započne izdavač.
– …I još mu uruče trofej za „okretanje najviše žena“…
– Ante.
– …“Numero uno“ za najboljeg galeba i jebača.
– Ante!!!
– Šta je?
– Priča ti je glupa.
– Ali ne razumiješ…
– Vidi, priča ti je nepodnošljivo plitki i bolno neuvjerljivi zbir svih najgorih općih mjesta i klišeja. Nitko na svijetu, pa čak ni plošni dalmatinski načelnik neobična imena Toni, nije toliko glup – sasiječe Antu Tomića nemilosrdni urednik. – Nedostaje ti još samo da se, nemam pojma, na fešti u konobi načelnikova OPG-a na kraju pojave tri austrijske turistice jakog istočnoeuropskog naglaska i u sitan sat zatraže račun.
– Nevjerojatno, kako si pogodio?
Priča o novom romanu hrvatskog humorističkog klasika, dakako, nepodnošljivo je plitak i bolno neuvjerljiv zbir najgorih općih mjesta i stereotipa o Anti Tomiću, piscu koji mrzi sve hrvatsko i autoru raskošna opusa o glupim Hrvatima. Nitko nije toliko glup – a naročito to nije Ante Tomić – da napiše tako plitak i neuvjerljiv zbir svakog pojedinačnog općeg mjesta i stereotipa o hrvatskom društvu i lokalnoj politici.
Za početak, recimo, načelnik malog dalmatinskog mista Toni: načelnik malog dalmatinskog mista Tomiću se nikad i ni pod kakvim okolnostima ne bi zvao Toni. Znam Antu, on pazi na takve stvari. Ne jednom požalio mi se kako i sam ima jedno takvo generičko ime i prezime – s kojim je mogao biti i nogometaš Dinama i košarkaš Barcelone i hajdučki vojvoda iz povijesnog romana Ivana Aralice i načelnik male dalmatinske općine na turističkom sajmu u Klagenfurtu – i kako zavidi ljudima poput mene, koji imaju jedinstveno i pamtljivo ime. Čak je i za izdavača uzeo tipa koji se zove Uzeir.
A načelnik Toni pri tom je najmanji problem.
Takva, naime, očajno neuvjerljiva priča – o tupom Dalmatincu, smjernom katoliku, poduzetniku, vlasniku OPG-a i općinskom načelniku koji delegaciju otoka povede na turistički sajam u Austriju i u sitan sat završi u bordelu, gdje tri računa od ukupno hiljadu petsto šezdeset eura plati općinskom karticom, pa se pred novinarima brani kako je zapravo htio platiti svojom privatnom, ali je tri puta zaredom pobrkao kartice, objašnjavajući kako je to bilo moguće jer imaju isti PIN, i kako je uostalom ionako sve prebio plativši iz svog džepa čudesno u cent jednaki hotelski račun za cijelu delegaciju, da bi novinari na kraju otkrili kako je, naravno, taj račun krivotvorio, a tupi mu mještani nakon svega dodijelili nagradu za promociju njihova malog mista i uručili plaketu „najbolji jebač“ – takav, eto, zbir najprizemnijih vulgarnih klišeja ne bi bio moguć niti u humorističkom romanu. Čak ni u hrvatskom izdavaštvu nema urednika koji bi to objavio.
Tako očajno plošne i neuvjerljive burleske u Hrvatskoj je moguće objaviti jedino u novinama, a pišu ih samo istražitelji USKOK-a.
– Vanja!!! – drekne onda glavna državna tužiteljica Zlata Hrvoj-Šipek.
– Šta je? – trgne se ravnateljica USKOK-a Vanja Marušić.
– Priča ti je glupa.
– Ali ne razumijete…
– Vidi, priča ti je nepodnošljivo plitki i bolno neuvjerljivi zbir svih najgorih općih mjesta i klišeja. Preplanuli dalmatinski jebač, smjerni katolik, ratni heroj, poduzetnik i uzgajivač tunja imena Ante?! – nemilosrdno onda ravnateljicu USKOK-a sasiječe državna tužiteljica.
I teško da ima preciznije definicije plitke, tupe Hrvatske od one da je riječ o državi u kojoj se priča o načelniku Murtera Toniju Turčinovu zaista dogodila, istinita od prvog do posljednjeg slova. Hrvatska, zemlja glupih.
Jer načelnik Toni, kako rekoh, još je i najmanji problem.
Samo u Hrvatskoj, zemlji glupih, moguće je, eto, da novine razvale aferu o načelniku otočke općine koji je prostitutke u Austriji plaćao općinskom karticom, pa nakon svega od svojih mještana dobio plaketu „Numero uno“ za „okretanje najviše žena“. Nagradu za najboljeg općinskog jebača i galeba – za najuspješnijeg dakle zavodnika strankinja – murterski glasači dali su, shvaćate, tipu koji je strankinje „okretao“ tako što je plaćao strane prostitutke u stranom bordelu!
A Hrvatima sporno samo to što ih je plaćao službenom karticom.
I onda načelnik Toni glup.
