Na čelu grada nalazila se oporbena Neovisna narodna stranka na čelu s gradonačelnikom Matijom Mrazovićem koja je bila oporba vlasti na državnoj razini. Na čelu Hrvatske bio je ban Ladislav Pejačević iz Narodne stranke koja je bila prounionistički i promađarski orijentirana. Te dvije stranke, tumači profesor Damjanović, natjecale su se koja će biti uspješnija u obnovi
Prenosimo sa portala Telegram
Telegramov Mladen Pleše razgovara s profesorom Draganom Damjanovićem o njegovoj novoj knjizi 'Veliki zagrebački potresi'
Nakon strašnog potresa jačine između 6,1 i 6,3 po Richterovoj skali, koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880., u samo godinu dana obnovljeno je i osposobljeno – da se u njima može živjeti – čak 1700 zgrada te 70 javnih objekata. Koliko se sustavno i promišljeno radilo najbolje govori podatak da se pred Božić 1880., dakle samo mjesec i pol nakon potresa, počinje uređivati današnji zeleni val u Kukovićevoj ulici, danas Hebrangovoj, te saditi kesteni od kojih su neki možda i danas živi.
Impresionira i informacija da je samo 15 dana nakon potresa bilo već završeno 150 elaborata za popravak zgrada. Sve te podatke otkriva profesor Dragan Damjanović u svojoj knjizi Veliki zagrebački potresi. U njoj uspoređuje situaciju iz 1880. s potresom koji je zadesio Zagreb 22. ožujka 2020. godine. Pri tome se usredotočio na usporedbu načina na koji je reagirala državna i gradska vlast te pojedinci, vlasnici nekretnina i poduzetnici.
“Razlike su nevjerojatne”, ističe profesor Damjanović, te objašnjava kako su država, grad i vlasnici nekretnina 1880. u samo godinu dana učinili više nego što je učinjeno u Zagrebu u dvije i pol godine nakon potresa iz 2020. Pritom valja uzeti u obzir, napominje profesor Damjanović, da je potres 1880. bio znatno jači od ovog posljednjeg koji je je bio magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru.
Isti dan organizirani stručnjaci po skupinama
“Zagreb je tijekom 1881. doživio građevinski bum, gotovo se u potpunosti preobrazio, a danas nakon toliko vremena nismo se zapravo maknuli s nulte točke”, napominje profesor Damjanović. Tijekom prve godine nakon potresa 1880. već se počela graditi palača baruna Ljudevita Vranyczanyja na Zrinjevcu u kojoj je danas Moderna galerija. Također je počela gradnja kuće obitelji Baumgärtner, gdje jer danas trgovina Müller na Trgu bana Jelačića i ona je bila prva zgrada u čije je temelje ugrađen beton kako bi bila otpornija na potrese.
Na dan potresa, Građevinski odsjek Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade, zadužen za gradnju i održavanje javnih građevina, odmah je svoje stručnjake organizirao u osam skupina. Jedna je bila zadužena za obnovu Banskih dvora, druga za današnji dio Sabora, treća za Narodno kazalište, odnosno danas Skupštinu grada Zagreba… Popravak zgrada nadzirao je “Odbor za isplatu prešnih gradjevnih popravkoh na potresom oštećenih zemaljskih i županijskih sgradah”.
Do Božića su se opet koristile skoro sve zgrade
Poglavarstvo je također na dan potresa grad podijelilo na 12 kotara, a u svaki je bio poslan jedan ili dva inženjera koji su procjenjivali oštećenja zgrada. Već 11. studenoga 1880. formiran je Gradjevno-eksekutivni odbor koji je bio zadužen za procjenjivanje šteta te je osiguravao potreban materijal za obnovu. On je istodobno nadzirao radove koje su kućevlasnici sami izvodili kontrolirajući izvode li se popravci prema propisima.
Gradska skupština tada je zamolila gradske uprave Graza, Ljubljane, Brežica i Celja da pošalju svoje poduzetnike. Iako su pojedine javne zgrade bile teško oštećene, gotovo sve su se mogle nastaviti koristiti prije Božića 1880., dakle za manje od mjesec i pol dana od potresa. Popravak teže oštećenih crkava, crkve svete Katarine, franjevačke crkve i katedrale trajao je nešto duže.
Katedrala i franjevačka crkva obnavljale su se desetljećima, dok je crkva svete Katarine bila popravljena za godinu dana pa je svečano posvećena već 9. prosinca 1881., na prvu obljetnicu potresa. U slučaju ove građevine sasvim je drukčija situacija nakon potresa iz 2020. – ni do dan danas u crkvu nije postavljena skela koja bi mogla spriječiti daljnje urušavanje svoda ove vrijedne barokne građevine.
Dekretom ograničili cijene radova i materijala
Državna uprava, posebno vlada Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pokazala se iznimno efikasnom i promišljenom jer su odmah dekretom ograničili cijene radova i građevinskog materijala. Na Glavnom kolodvoru postojala je posebna vrsta upisnika za radnike koji su dolazili iz svih krajeva Austro-Ugarske Monarhije. Bilo je tu majstora raznih vrsta iz Ljubljane, Celja, Hrvatskog primorja, pograničnog područja između Slovenije i Italije.
Tako su svi oni koji su tražili radnike dolazili na Glavni kolodvor i onda uz pomoć upisnika nalazili one koji su im bili potrebni. Istodobno, na kolodvoru je postavljena i knjiga u koju su vlasnici nekretnina upisivali koje vrste radnika su im potrebne i koje vještine ti radnici moraju posjedovati.
Oporbene stranke natjecale su se tko će brže i bolje
Sustav javnih institucija bio je u Zagrebu iznimno složen, no to nije umanjilo efikasnost obnove. Na čelu grada nalazila se oporbena Neovisna narodna stranka na čelu s gradonačelnikom Matijom Mrazovićem koja je bila oporba vlasti na državnoj razini. Na čelu Hrvatske bio je ban Ladislav Pejačević iz Narodne stranke koja je bila prounionistički i promađarski orijentirana. Te dvije stranke, tumači profesor Damjanović, natjecale su se koja će biti uspješnija u obnovi.
“Tada je to bilo važno jer su birači nagrađivali uspješnije, za razliku od danas kad birači ne sankcioniraju one koji ne postižu rezultate jer se dijele po ideološkoj osnovi pa ne kažnjavaju neuspješne. Što je, dakako, katastrofa”, zaključuje Damjanović. Tako je zajednička Ugarsko-hrvatska vlada bila zadužena za popravak Financijskog ravnateljstva i Glavne državne blagajne, a Vojnokrajiška vlada obnavljala je vojne zgrade.
Samo četiri dana nakon potresa, ban Pejačević ukinuo je sve zakone koji su ograničavali izdavanje dozvola za rad strancima, a iz Ministarstva rata u Beču stigle su u pomoć Inženjerska i Pionirska satnija. Šteta nastala potresom procijenjena je na 3.275.544 forinte, dok je proračun Trojedne kraljevine iznosio oko 3,5 milijuna forinti, a Zagreba 546.453 forinte.
Strossmayerov poziv da se ostane u Zagrebu
Ban Ladislav Pejačević uspio je dobiti od ugarske vlade kredit od milijun forinti što je tada bila gotovo trećina državnog proračuna. Ban je također poklonio stotinjak tisuća forinti iz hrvatskog proračuna za pomoć stradalima. S obzirom da su hrvatske zemlje tada spadale među najsiromašnije dijelove Austro-Ugarske Monarhije, odmah se, ne samo unutar Monarhije, počela prikupljati pomoć. Tako su novac poslale brojne države i pojedinci od Velike Britanije do Rusije pa je prikupljeno još 220.000 forinti koje su podijeljene kao bespovratna potpora onima kojima je bilo najpotrebnije.
Nakon potresa postojao je opravdani strah da bi se imućniji građani mogli početi preseljavati u sigurnije gradove, poput Graza, Beča, Budimpešte… Zbog toga je biskup Josip Juraj Strossmayer, premda je stolovao u Đakovu, kako bi potaknuo građane na ostanak u Zagrebu, najprije objavio okružnicu u kojoj je pozvao hrvatsko plemstvo i bogatije građanstvo da ostane u gradu, a potom je sredinom 1881. kupio kuću u Tomićevoj ulici za svoju nećakinju Albertinu Adrowski. Svojim je primjerom htio, naime, pokazati da valja ostati u Zagrebu.
Uklonjeno svega 13 objekata
U Šestinama, Remetama, Markuševcu, Granešini i Gračanima većina kuća bila je drvena, pa nisu pretrpjele ozbiljnija oštećenja i to je razlog zašto je u potresu poginulo samo dvoje ljudi. Najteže su stradali dijelovi grada sa zidanim građevinama te crkve, župni dvorovi i vlastelinske rezidencije. Među građevinama koje su najteže oštećene bila je i današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog koja je tada bila plemićki konvikt.
U suvremenim medijima nagađalo se da je moralo biti srušeno između 100 i 1000 zgrada, no prava je istina da je uklonjeno svega 13 objekata. Kanoničke i prebendarske kurije uz ulicu Kaptol te u Novoj Vesi i Vlaškoj ulici koje se i danas koriste, obnovio je Kaptol i institucije Katoličke crkve. Najteže su stradale remetinečka i granešinska crkva, koja se potpuno urušila.
Građani su oslobođeni poreza
Djelomična tajna uspjeha tadašnje obnove svakako je to što su vlasnici nekretnina u središtu grada bili zainteresirani da se one što prije poprave. Uz svoj novac za obnovu zgrada, dobili su i potpore od države. Tako su ljudi koji su obnovili svoje nekretnine dobili oslobođenje od plaćanja poreza na 10 godina, a oni koji su sagradili novu kuću dobili su čak 16 godina oslobođenja od plaćanja poreza. Tako je država poticala gradnju novih kuća, a poduzetnici su bili stimulirani da ih sagrade što prije.
Učinjeno je to i zbog toga što je postojao strah da će najimućniji građani pobjeći iz Zagreba u Beč, Graz ili Budimpeštu. Još je jedan bitan čimbenik utjecao na tako brzu obnovu. Dio vlasnika višekatnih nekretnina u svojim je kućama obično imao svoj stan, dok su druge stanove te lokale u prizemlju iznajmljivali. Zbog toga im je bilo u interesu da što prije osposobe kuće kako bi ih opet mogli iznajmljivati.
Rački: ‘S potresima će se imati ubuduće računati’
Pritom profesor Damjanović uvažava činjenicu da je Zagreb 1880. imao svega tridesetak tisuća stanovnika, da su bili drugačiji demografski uvjeti, da je grad bilježio snažan gospodarski rast te da su građevinski materijal i radna snaga bili relativno jeftini. “Unatoč tome, sada kad je građevinska tehnologija neusporedivo kvalitetnija i efikasnija od one s kraja 19. stoljeća, kad je Europska unija odobrila milijarde eura pomoći, obnova bi trebala biti neusporedivo brža”, upozorava profesor Damjanović. Kako se 1880. nije znalo puno o potresima bilo je raznih teorija o njima.
Tako je dio ljudi govorio da sada Zagrepčani mogu biti mirni jer se takve katastrofe ponavljaju tek svakih 300 ili 500 godina. Dio stručnjaka, a među njima je bio i kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, predsjednik JAZU i povjesničar Franjo Rački bili su svjesni, na osnovu tadašnjih istraživanja, da se Zagreb nalazi na trusnom području te da će se potresi ponavljati. Rački je stoga u pismu biskupu Strossmayeru napisao: “Sada ne ima dvojbe da je Zagreb izložen potresom i da će s tim faktom imati u buduće računati”.
Osim 1880., Zagreb su pogodili iznimno jaki potresi i 1502., 1590., 1699. te 1905. na 1906. Zbog toga je gradsko poglavarstvo već 17. studenoga donijelo prve uredbe da se zidovi moraju povezivati željeznim sponama s nosačima krovova. Najveću štetu u potresu počinili su zabatni i vatrobrani zidovi koji su padali na krovišta zgrada, dvorišta ili ulice. Novinari su tada procjenjivali da je palo oko 500 zabatnih zidova i 1500 dimnjaka.
Vijest da su pogođena 2 grada: Agram i Zagabria
Proučavajući tadašnji tisak, profesor Damjanović uočio je zanimljiv fenomen vizualizacije potresa. Među ostalim, pojavile su se brojne netočne informacije. U tome su prednjačili crteži na kojima je, primjerice, prikazano da je crkva Svetog Marka potpuno uništena ili da su Kamenita vrata teško oštećena što nije bila istina. Naravno, autentične fotografije dokumentirano su svjedočile o pravim razmjerima potresa. Dakako, kao i danas, i tada su se najčešće objavljivale fotografije najoštećenijih zgrada.
Kao jednu od zanimljivosti, profesor Damjanović navodi pisanje talijanskih novina o potresu koje su tvrdile da je potres u Hrvatskoj pogodio dva grada, Agram i Zagabriu, što su bili njemački i talijanski nazivi za Zagreb. Profesor Damjanović u svojoj knjizi zaključuje da država, za razliku od 1880., danas ima materijalnu osnovicu od koje se može krenuti u obnovu javnih zgrada, ali sve to ide presporo.
Birokracija – zajednički neprijatelj
“Kad razgovarate s čelnim ljudima grada i države, oni odgovornost svaljuju jedni na druge, a ne razumiju da imaju zajedničkog neprijatelja, a to je birokracija koja je danas puno problematičnija nego 1880.”, ističe Damjanović te objašnjava da se rast troškova materijala i usluga, nedostatak stručnjaka i radne snage može riješiti, ali se mora najprije utvrditi gdje su uska grla i njih riješiti jer su ona glavna kočnica obnove. Upozorava da unutar sljedeće godine dana valja utrošiti golema sredstva iz fondova EU, što će biti vrlo teško ako se ne otklone birokratske prepreke.
“A to je već davno trebalo učiniti”, zaključuje profesor. Inače, novac EU mora se trošiti samo namjenski na obnovu javnih zgrada, sakralnih i kulturnih objekata, spomenika kulture… Do veljače 2022., prema službenim podacima, od dogovorenih projekata vrijednih nekoliko milijardi kuna utrošeno je svega nekoliko stotina milijuna.
Prof. dr. sc. Dragan Damjanović, predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu “Umjetnost XIX. stoljeća”, “Historicizam u hrvatskoj arhitekturi” te “Izbor stila u arhitekturi XIX stoljeća”. Doktorirao je s temom Đakovačka katedrala, od listopada 2012. predstojnik je Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije, a od 2012. do 2016. bio je zamjenik voditelja Poslijediplomskog studija povijesti umjetnosti. Glavno područje istraživačkog interesa vezano mu je za povijest arhitekture te u manjoj mjeri slikarstva i skulpture Hrvatske i Srednje Europe u XIX. i u prvoj polovini XX. stoljeća, ponajprije za klasicizam, historicizam, secesiju, art-deco, rani modernizam, pitanje nacionalnog stila te političkog i društvenog konteksta nastanka umjetničkih djela. Objavio je do sada devet knjiga i 98 znanstvenih tekstova u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima i poglavljima knjiga. Dobitnik je Rektorove nagrade, Nagrade grada Zagreba, Nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2015. godinu za područje likovnih umjetnosti.
Izvor: Telegram
