Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Zagreb u srednjem vijeku nije bio mjesto u kojemu biste željeli živjeti. Ili barem to nije bio od 16. studenoga 1242., kada stari Gradec – srednjovjekovni burg iz kojega će nastati današnji Zagreb – ugarsko-hrvatski kralj Bela IV Arpadović proglašava „slobodnim gradom“, nakon čega počinje ono što će povjesničari nazvati „tri stoljeća Sodome“.
”Bela, milošću Božjom zauvijek kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije i Kumanije“, predstavlja se Njegovo veličanstvo na početku ovog povijesnog dokumenta, pa obznanjuje: „Budući da se našoj volji svidjelo na brdu Griču sagraditi slobodan grad i tamo sazvati građane, ovom ispravom dajemo na znanje, kako sadašnjima, tako i potomcima, da smo proveli u djelo svoju nakanu, dopuštajući da na prije spomenutom brdu bude slobodan grad, da se građani slobodno naseljavaju i da imaju slobode koje smo doznačili i potpisali.“
Poveljom Bele IV „slobodni grad“ vrlo brzo je došao na zao glas diljem cijele katoličke Europe, a putnici, trgovci i misionari koji su prolazili uz zidine Gradeca križali su se i pokrivali uši da ne čuju ciku i vrisku „slobodnih građana“ ogrezlih u razvrat, opačinu, sodomiju, istospolni blud i ostale europske „slobode“.
Gradec je tako postao prvom gay-metropolom u Europi: nad Kamenitim vratima vila se dugina zastava „slobodnog Zagreba“, a seksualni odnos žene i muškarca bio je zabranjen: statut iz 1258. propisivao je da se „muževima uhvaćenima gdje liježu sa ženama kao s muškarcima ima odsjeći ud“, a trudnim ženama nasilno su rađeni abortusi, nakon čega su javno spaljivane na Markovu trgu. Na tragu toga običaja u Zagrebu je ukazom kralja Bele IV osam dana prije i poslije svetog Marka 25. travnja ustanovljen i tradicionalni „Markov sajam“, nešto poput današnjeg gay-pridea, na kojemu su muškarci koji se zovu Marko imali pravo seksualno iskoristiti svakog muškarca koji im se svidi: ti nesretnici, kako bilježe kroničari, zvali su se „markići“.
Talijanski redovnik i putopisac Vicenzo Giovanni Battistelli opisuje Gradec kao „Sodomu i Gomoru našega doba“. „Na svoje sam oči gledao kako razulareni goli muškarci plešu na trgu i siluju jednog nesretnog markića s Kaptola“, bilježi Battistelli u svom „Putovanju u pakao i natrag“ iz 1269. Zlostavljanja franjevaca, koji su tek bili doselili na Kaptol, bila su tako učestala da glavar kaptolskog samostana 1277. traži zaštitu od bana Pavla I. Šubića Bribirskog, ali on je bio nemoćan: poveljom Bele IV., naime, Gradec je kao „slobodan grad“ bio izuzet od banske vlasti. Tih godina zabilježen je tako i slučaj paljenja svetih križarskih zastava i okrutnog silovanja grupe francuskih vitezova na povratku iz Sedmog križarskog rata, a poznato je da su Zagreb, zahvaljujući zlu glasu i statusu „legla opačine“, dva stoljeća kasnije u svom prodoru prema Beču zaobišli čak i Turci.
„Zlatno doba“ Zagreba kao „slobodnog grada“ trajalo je tako sve do dolaska Habsburga početkom šesnaestog stoljeća, a javna pederastija trajno je iskorijenjena tek dolaskom isusovaca stotinu godina kasnije. Nakon što su obijesni „slobodari“ 1624. zapalili katedralu, ukazom Ferdinanda II. svi vodeći zagrebački LGBT aktivisti su obješeni, a ostali protjerani u novi europski „slobodni grad“ – Amsterdam, gdje se tako nakon Nizozemske revolucije, pored francuskih Hugenota, španjolskih Židova i flandrijskih protestanata, doseljavaju i zagrebački pederi. Nakon tristo pedeset godina okončan je LGBT-teror u Gradecu.
Izvorna zloglasna povelja hrvatsko-ugarskog kralja Bele Arpadovića, kojom je Zagreb 1242. proglašen „slobodnim gradom“ i prvom svjetskom LGBT-metropolom, i danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu: poznatija je pod nazivom Zlatna bulja Bele IV.
Vi o svemu ovome, naravno, znate malo ili ništa, jer marksistička historiografija i jaki međunarodni gay-lobiji nisu željeli da znate. Sva je stoga sreća da ima onih koji znaju i ne boje se o tome govoriti. Na primjer katolički križari Vice John Batarelo, predsjednik udruge Vigilare, i Karlo Novosel, odvjetnik udruge U ime obitelji Željke Markić, koji su zbog odluke zagrebačkog gradonačelnika da im uoči Hoda za život 14. svibnja zabrani isticanje zastava na javnim površinama nekidan najavili sudsku tužbu zbog diskriminacije. Podsjećajući javnost kako su „već sutradan na istim javnim površinama osvanule zastave zagrebačkog Gay Pridea, kao nekakav izraz moći, vlasti i vrhovništva“, Batarelo i Novosel zaključili su da je, citiram, „gradonačelnik Tomislav Tomašević svojim ponašanjem Zagreb vratio u srednji vijek“.
Da, gospodo, srednji vijek.
Zaboravite sve što ste znali – ili mislili da znate – o „mračnom“ srednjem vijeku. Sve što su vas učili, krivo su vas učili. Bilo je to zapravo vrijeme nikad kasnije dosegnutih seksualnih sloboda, šareni festival različitosti, razuzdani Queer Week koji se otegao na hiljadu godina, pa ponegdje – kako vidimo iz ove manje poznate priče u Zagrebu – čak znao otići u izopačenu krajnost.
Vi, jasno, o tome pojma niste imali. Bolje da nikad niste ni saznali, ne dao Bog nikome. Nikad u povijesti čestiti heteroseksualni zagrebački katolici nisu trpjeli takav nezamislivi teror, nikad pogana pederska vrsta nije uživala takve neograničene slobode i takvu, kako ono, „moć, vlast i vrhovništvo“, kao u ta zla vremena, kad se u starome Gradecu nije božeprosti znalo koji je rod muški, a koji ženski: zato se taj vijek i naziva srednjim.
Zahvaljujući Crkvi i isusovcima srednji vijek nije, eto, bio i zadnji, pa sad, Bogu hvala, živimo u normalnom, heteroseksualnom, takozvanom prednjem vijeku. Ili smo barem u prednjem vijeku živjeli do povelje gradonačelnika Tomislava Tomaševića, Zlatne bulje kojom se Zagrebu – kako nas očajnički upozorava Vice John Batarelo – opet sprema status „slobodnog grada“, u kojemu će spaljivati križarske i viti dugine zastave, pa pobožnim i heteroseksualnim muškarcima sjeći udove, a čestite i poštene trudne žene javno čedomoriti i spaljivati na lomačama.
Ne čudi stoga što ima u Zagrebu pervertita što im se stalno pričinja „povratak u srednji vijek“, pa čak i onih koji ga javno prizivaju. Prije pet-šest godina, ne znam hoćete li se sjetiti, u zagrebačkom hotelu Dubrovnik održana je jedna takva „slobodarska“ srednjovjekovna manifestacija, na kojoj se otvoreno prizivalo „povratak tradicionalnim srednjovjekovnim vrijednostima“, a glavni organizator, otvarajući tu bizarnu i perverznu manifestaciju, čak je – nakon razuzdanog i putenog Händelovog Canticorum Jubilo iz oratorija Juda Makabejac – pred sudionicima i gostima uskliknuo, opet citiram: „Sad vidite zašto toliko volim srednji vijek!“
Sjećam se i kako se tip zvao. Batarelo. Vice John Batarelo.
O da, dragi Zagrepčani: isti onaj Vice John Batarelo iz križarskog Pohoda za život, koji je – zbog uskraćivanja dozvole za zastave udruge U ime obitelji, svastika, zaova, svekrvi i jetrvi, te isticanja pederskih duginih barjaka – optužio gradonačelnika Tomislava Tomaševića da je „svojim ponašanjem Zagreb vratio u srednji vijek“, prije samo šest godina javno je deklarirao svoje srednjovjekoljublje i objašnjavao „zašto toliko voli srednji vijek“!
Batarelo i njegovi srednjovjekovni slobodari u crvenim haljinama banuli su tada u zagrebački hotel kao Village People na duhovnu vježbu kod velečasnog Sudca, kao da je to, gluho bilo, sekularna Španjolska, a ne katolička Hrvatska. „Nitko ne očekuje španjolsku liberalizaciju!“ Štoviše, na otvaranju TradFesta 2016. – tako se, naime, zvao taj njihov „Markov sajam“, punim nazivom „Festival tradicije i konzervativnih ideja“ – Händelov senzualni oratorij izvodio je zbor crkve Svetog Marka! A građani, turisti i namjernici koji su prolazili centrom Zagreba križali su se i pokrivali uši da ne čuju razuzdanu ciku i vrisku „slobodnih građana“ iz hotela Dubrovnik.
Što se, dakle, dogodilo sa sirotim Batarelom, kako je razvratni Miami Vice John postao pobožni redovnik Vicenzo Giovanni Battarello, pa danas plaši Zagrepčane istim srednjim vijekom kojega je prije samo pet-šest godine tradicionalno organizirao svake godine? Kako je njegov slobodarski srednjovjekovni Gay Pride u svega par godina došao novovjekovni Pray Guide?
Koji je dakle srednji vijek pravi, onaj iz vlažnih snova Vice Batarela 2016., ili onaj iz njegovih noćnih mora 2022.? I koji je uopće pravi Batarelo, onaj koji srednji vijek voli vidjeti naprijed, u svijetloj budućnosti, ili onaj koji ga ipak više voli otraga?
