Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
U subotu 14. 5. je bilo sto godina od rođenja Franje Tuđmana. Da je živ, Andrej Plenković i društvo bi mu za okrugli, troznamenkasti rođendan vjerojatno napravili veliku zabavu. Odveli bi ga u fini restoran na ručak, vjerojatno u kolicima. Na pjegavu ćelu sa samo još pokojom vlasi, žalosnim ostacima nekad raskošne sijede grive, stavili bi mu onaj visoki papirnati šeširić u obliku visokog stožca kakav se nosi u ovakvim prilikama. Mislim da se predmet hrvatski ispravno zove stožerni rođendanski šešir.
Slavljenika bi njegovateljica nahranila juhom, a netko od stranačkih kolega bi mu nasjeckao odrezak na male komadiće. Na kraju bi donijeli tortu sa stotinu svjećica i pjevali mu: "Sretan rođendan ti/ Sretan rođendan ti/ Sretan rođendan, dragi Franjo", a Franjo Tuđman bi izgubljeno treptao i gledao ih misleći: "Tko ste, jebote, vi?"
Kad bi pjesma završila, svi bi uglas zavikali: "Gospodine predsjedniče, pušite! Gospodine predsjedniče, pušite!", a on bi samo gledao u svjećice. Na kraju bi se preko svih sagnuo razdragani Branko Bačić i puhnuo u svjećice snažno kao onaj vuk iz bajke kad je praščićima rušio kuće. Plenković bi se na to nezadovoljno trgnuo.
"Zašto si mu ugasio svjećice?"
"Pa kad on nije htio...", promucao bi Bačić, a osmijeh bi mu momentalno iščeznuo s lica.
"Htio je on, nego mu ti nisi dao."
"Ali... Ali..."
"Njemu je sto godina, Bačiću! Trebalo mu je malo vremena", nastavio bi Plenković prijekorno.
"Da ih ja ponovno upalim", pokušao bi, pokazujući svjećice, ministar Davor Filipović popraviti stvar.
"Neka, ne treba", odmahnuo bi Plenković ogorčeno, pa još jednom pogledao Bačića i rekao: "Uvijek sve pokvariš!"
Branko Bačić bi uvukao glavu u ramena. Tako bi mu došlo krivo da je razočarao šefa da bi mu gotovo došlo da se ubije.
"A gdje je Josip Perković?", upitao bi iznenada i bogzna zašto Franjo Tuđman stranačke drugove, a oni bi se zbunjeno pogledali. Nijedan od njih ne bi imao hrabrosti kazati mu istinu.
Koješta se u Hrvatskoj promijenilo unatrag dvadeset tri godine otkako on nije među nama i dosta je dvojbeno što bi se od novoga njemu svidjelo, a od čega bi u bijesu i gađenju okrenuo glavu. O tome što je autentično njemu i njegovom djelu, a što sramotna izdaja tuđmanizma među bivšim i sadašnjim hadezeovcima vladaju različita mišljenja. Oko ovoga su se tako duboko i nepomirljivo razdvojili da su za vrijednu obljetnicu u subotu organizirali dvije priredbe. Službenu, državnu, Plenković je napravio u Zagrebu, dok se Ivan Penava sa stranačkim otpadnicima neslužbeno okupio u Vukovaru. Uspjeli su čak i obitelj pokojnika podijeliti. Tuđmanova kći Nevenka sjedila je do Plenkovića u "Lisinskom", a razmetni se Stjepan povezao s Penavom. Bivši su ga hadezeovci očekivali u Vukovaru, ali se on ispričao obvezama.
Na stotu godišnjicu rođenja Franje Tuđmana nasljednici su se svađali oko njegove duhovne ostavštine po prilici kao porodica Topalović kad je u filmu "Maratonci trče počasni krug" otvarala oporuku dede Pantelije. Prvo je Plenković izvukao iz unutrašnjeg džepa nekakvu kuvertu i počeo osjećajno, jedva se obuzdajući da ne zaplače nad Tuđmanovom porukom s onoga svijeta:
"Dragi moji, bit ću kratak i jasan kao što sam uvijek bio. Sve ostavljam svome dragom unuku Andreju". Plenković se ovdje zaustavi razrogačenih očiju, kao zatečen: "Meni?! Pa zar je to moguće? Ja znam, istina, da je djed Franjo mene izuzetno volio..."
Tu mu, međutim, Tomislav Karamarko istrgne papir iz ruku, odlučno ga podere na četiri komada i reče: "Falsifikat!"
"Razbojniče jedan! Samo te slušam kako uzimaš sve sebi!", zaviče razjareno skačući Ivan Penava, vadeći sada i on nekakvu oporuku.
"Gdje si to našao?", začudi se Plenković.
"Gdje je pokojni djed i ostavio", objasni Penava jednostavno i krene: "Mili moji, došao je i ovaj dan kada se moram oprostiti od vas, meni najdražih. Pišem ovo, a ruka mi drhti od tuge i bola... Barabo jedna!", zastane načas vukovarski gradonačelnik i ljutito pogleda Plenkovića. "Ovakvog si čovjeka našao falsificirati!"
Plenković u krivnji slegne ramenima.
"Sve vas moje srce podjednako voli", nastavi Penava čitati, "ali kao što to priroda nalaže i zapovijeda, moram izdvojiti svog sina Ivana Penavu..."
Karamarko sada dohvati i njegov papir i bezobzirno ga zgužva.
"Đubre jedno", prasne sada Plenković pravdoljubivo, "lažeš i kradeš!... Šta je sad to?", upita iznenađeno, otkrivajući kako i Karamarko ima nekakvu kuvertu uza se.
"Tuđmanova oporuka."
"A ta je kao prava?"
Teško je kazati tko je od okupljenih u Vukovaru ili Zagrebu izvorniji nastavljač Tuđmanove misli i djela, koga bi od njih pokojnik prije imenovao svojim nasljednikom, ali većina nas ionako je ravnodušna na ovu dvojbu. Do Tuđmanove baštine ne držimo mnogo. Uzeli bismo možda onu židovsku vilu u Nazorovoj, a za ovo drugo baš nas briga, neka nosi tko hoće.
