Ante Tomić, kolumna za Jutarnji list
To je, bojim se, beznadno. Kad se desetog travnja okupe poklonici ustaša, ne vrijedi im više tumačiti da je NDH bila promašeni eksperiment Adolfa Hitlera, da je bez njega ne bi bilo i da je skupa s njim na koncu otišla u pakao, pa kad je njemački Führer u berlinskom bunkeru metkom iz pištolja probušio svoj bolesni mozak, da je jednaku stvar, da je u njemu bilo samo trun hrabrosti i poštenja, trebao napraviti i hrvatski poglavnik Ante Pavelić.
Prosječno pametnima to je lako zaključiti, no poklonici ustaša očito su ispod prosjeka. Daleko ispod, usudili bismo se kazati. Priroda ili Bog, kako god na to gledate, su nesretnicima koji slave deseti travnja okrutno uskratili sposobnost logičnog razmišljanja. Oni su, da ne okolišamo, imbecili. Upravo kao što im je i obožavani poglavnik bio imbecil. Svi oni kad se nađu na jednom mjestu, u proljetno jutro oko nekakvog ružnog granitnog obeliska s poznatim pleterima i šahovnicama, jedva imaju pameti da se zakopčaju, da na svojim crnim vunenim bluzama po redu gurnu dugmad u prave rupe.
Prostojni svijet
Pristojni svijet više ih ne želi ni vidjeti. Primijetili ste podudarnost, upravo nekako dok su se oni u Splitu svečano postrojavali, došla je vijest da im se od 2022. definitivno zabranjuje okupljanje na Bleiburgu. Premda je u Europskoj uniji slobodan promet ljudi i roba, može se bez zaustavljanja u svim smjerovima, autom, motorom, biciklom, pješke, kud god hoćeš i koliko god hoćeš, austrijska je vlast, nakon trideset frustrirajućih godina, u kojima se poklonici ustaša nikako nisu dali urazumiti, očito shvatila o kakvim se izgubljenim slučajevima radi i jasno im poručila: “Imbecili, ostanite kod kuće.”
Hrvatska je vlast popustljivija s njima jer ni sama ne zna što bi o ustašama mislila. Ili bi ispravnije možda bilo kazati da dobro zna što bi mislila, ali se skanjuje to otvoreno kazati. Domoljubi se većinom čuvaju da im ne izleti njihovo odvažno, neortodoksno mišljenje tko je Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani, no s vremena na vrijeme nađe se ipak poneki neoprezan. Preko usta mu se otme pohvala poglavniku Paveliću i ustašama. Pobjegne mu kao mokri prdac u gaće.
Dogodilo se tako u subotu s jednim visokim časnikom, nekim brigadirom Raosom kojega je Ministarstvo branitelja poslalo u Split, da je on valjda u kolodvorskoj restauraciji ujutro na prazan želudac popio rakijicu ili dvije, pa se osokolio izjaviti: “Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske”, i njegova povijesna opservacija nije bila u dobronamjernom, prijateljskom okruženju, među našim ljudima, provjerenim Hrvatima, već ga je čula i zabilježila nekakva jugoslavenska i srbočetnička novinarska bagra. I, naravno, odmah je izbio skandal.
Službeno mišljenje
Ministar Tomo Medved morao se ispričavati da brigadir nije kazao mišljenje Ministarstva branitelja, već je istupio u svoje ime. Kao izaslanik Ministarstva, napominje se, Raos nije trebao ništa govoriti. Dobio je u Zagrebu jasnu uputu da je pametniji kad šuti i doputovao samo kao slika. Bez tona. Namjestili su ga na opciju “mute”, ali on se, majku mu, greškom uključio.
Opazit ćete u ovoj isprici da ni Medved ni Ministarstvo branitelja zapravo ne kažu ništa o samom sadržaju Raosove izjave. Oni nemaju potrebu svoga brbljavog izaslanika ni potvrditi ni opovrgnuti. Ostaje nam nepoznato njihovo službeno mišljenje o ovoj temi, bi li ili ne bi danas bilo hrvatske države da u travnju četrdeset prve Adolf Hitler nije napravio NDH. O tome se javno ne govori i to je, ako mene pitate, napredak. Nije velik, ali je napredak. Ustaškim poklonicima ostalo je nedokučivo da je NDH bila promašeni eksperiment, oni je i dalje svim srcem, nevino ljube, ali sada to čine potiho, diskretnije, upravo kako bi savjetovali homoseksualce – između svoja četiri zida. Većina se imbecila, vidite, u posljednjih trideset godina ipak upristojila i naučila začepiti labrnju i ne sramotiti se.
