Viktor Ivančić, Peščanik.net, 22.3.2022.
Poglavlje iz knjige „30 Years: Open Society and Its Friends / 30 godina: Otvoreno društvo i njegovi prijatelji“
Novinar? Takvo je nešto zaista postojalo?
Ernest je djelovao istinski zaprepašten. Ne mogu se točno sjetiti koja je bila godina kada sam se upustio u ćaskanje s tim simpatičnim mladim čovjekom iz vjerojatne budućnosti, uposlenikom jednog za balkanske prilike moćnog informativnog medija, „proizvođačem sadržaja“, zamalo pa kolegom, s tim da nas je razgovor odveo u dublju prošlost, u prve dekade ovoga stoljeća. Sjećam se samo da sam bio mrtav i da to Ernestu nije smetalo.
Da, da, rekao sam, novinari su stvarno postojali, vjerovao ili ne. Doduše, u tom periodu, početkom dvadesetih godina, još samo u skromnim tragovima, više kao izuzetak nego kao pravilo, više na marginama nego u većim medijskim kućama. Već tada je bilo dosta jasno da je „konačno rješenje“ pitanje vremena i da će profesionalni novinari biti potpuno uklonjeni iz polja javnog informiranja.
Zašto je to bilo jasno? – znatiželjan je bio Ernest. – Mislim, zbog čega je novinare trebalo ukloniti?
Radi opstanka medijskih kompanija, naravno. Znam da to zvuči pomalo paradoksalno – da oni koji su po logici svoje profesije bili pozvani informirati javnost postanu balast u procesu informiranja javnosti – ali zbilo se baš to. I to ne preko noći. Ideja da struka bude žrtvovana radi spasa industrije koja je na toj struci iznikla, dugo je sazrijevala i sustavno se provodila, iako nikada nije javno artikulirana. Profesionalno novinarstvo – shvaćeno na tradicionalan, odnosno na jedini mogući način – naprosto je postalo preskupo, nametnulo se kao iritantna stavka u bilanci troškova, a osim toga je donosilo isuviše sumnji, kritičnosti i želje za propitivanjem u eri kada su na cijeni bile neke sasvim druge vrline.
Kakve druge vrline?
One koje se od tebe traže, Erneste: privrženost, konstruktivnost, sklonost netalasanju… U svakom slučaju, prioriteti medijske industrije i prioriteti novinarske profesije ne samo što su se zatekli na suprotnim stranama, već su došli u direktan sukob, a pobjedu je, razumije se, izvojevao onaj koji drži pare. Tako su se u razdoblju o kojem pričamo, početkom dvadesetih, prilike srozale čak i u odnosu na zadnju deceniju prošloga vijeka, koja je na našim prostorima, kao što znaš, bila obilježena ratom, nasiljem, samovoljom autoritarnih režima i općom nacionalističkom mobilizacijom.
Kako je to moguće? Zar devedesete nisu slovile kao „olovne godine“, pogotovo u pogledu slobode štampe?
Ta je ocjena bez sumnje točna. Vodeći mediji tada su se gotovo bez ostatka stavili u službu ratnih propagandi. Međutim, budući da je bila u toku prvobitna akumulacija kriminala, krupni kapital još uvijek je histerično bauljao među razvalinama socijalizma. Hoću reći: još se nije uspostavio kao zaokruženi sistem. A u tome neredu nastali su, kao punktovi otpora, mali ali vrlo ozbiljni profesionalni pogoni, suprotstavljajući se vladajućem nacionalžurnalizmu. Kao što su, recimo, B92 i Vreme u Srbiji, Arkzin i Feral Tribune u Hrvatskoj, Dani u Bosni i Hercegovini, Monitor u Crnoj Gori… Svi su se oni, na ovaj ili onaj način, specijalizirali za izvještavanje o najmanje poželjnim temama, uključujući ratne zločine počinjene s „naše“ strane ili privatizacijske pljačke obavljene pod patronatom vlasti. Postali su nekom vrstom oslobođenih medijskih teritorija. A zahvaljujući pomoći nekoliko inozemnih fondacija zainteresiranih za liberalne vrijednosti, slobodu medija i zaštitu ljudskih prava, poput Otvorenog društva, uspijevali su preživjeti direktne udare matičnih režima, koji nisu bili nimalo nježni. I tako je to trajalo sve dok, eh…
Sve dok?
Sve dok se situacija nije dozlaboga „normalizirala“. Primijetio si da sam tu riječ smjestio u navodne znakove, Erneste?
Jesam. Ali ne razumijem zbog čega?
Zbog toga jer tu nastupa novi paradoks. Doba „normalizacije“, naime, ne donosi normalne uvjete za život i razvoj profesionalnog novinarstva, mada se na prvi pogled čini da je tako. Nema više sirena za uzbunu, krvoprolića, genocida i izbjegličkih kolona, nema svakodnevne isporuke državnoga nasilja, barem u vidljivom obliku, ali nevidljivo nasilje postaje sve efikasnije i poprima formu rutine, predstavlja se kao neminovnost.
Odakle to nevidljivo nasilje potječe?
Oni akteri prvobitne akumulacije kriminala konsolidiraju svoje redove, sretno se uvezuju u sistem, utvrđuju svoje monopole i temeljito zapišavaju medijski teritorij, ne ostavljajući mjesta za neuklopljene. Okolnosti su se dakle „popravile“ (pozor, opet navodnici!) na način da se položaj novinarske profesije strukturalno pogoršao. Tako je i spomenutim slobodarskim medijima, dvadesetak godina nakon njihova nastanka, uglavnom odzvonilo: neki su se ugasili, neki su se prodali korporacijama i pretvorili u vlastite suprotnosti, a neki su tavorili u krajnjoj besparici, održavajući ime i ostatke ugleda na praktički volonterskoj osnovi. Ono što nije polazilo za rukom ni maštovitim represivnim aparatima, uspješno je dovršila standardna kapitalistička dinamika, samo postupno, bez dimnih efekata, takoreći neizbježno. Proces bi se, uz dozu blagonaklonosti, mogao nazvati baršunastom retardacijom.
A što je bilo s fondacijama koje su ranije podupirale nezavisne medije?
One su mahom pronašle druge sfere interesa. Što je, ako bolje razmisliš, relativno logično, jer nisu mogle na dugi rok preuzimati na sebe posao koji bi, pod drugim okolnostima, trebale obavljati pristojne države, tim više ako su još i pogrešno procijenile da države čiji su posao dotad radile jesu postale pristojne. S druge strane, ne mogu se oteti utisku da je u mnogim slučajevima iza odluke o prestanku financijskog pomaganja nezavisnoga profesionalnog novinarstva stajala jedna tipična iluzija liberalno-kapitalističkog uma.
Koja je to iluzija?
Iluzija da će takozvano slobodno tržište, kada je jednom uspostavljeno, samo po sebi riješiti probleme i urediti život na optimalan način. Ta zabluda ponekad ide toliko daleko da je u stanju izjednačiti slobodno tržište sa samom demokracijom. I pošto je, prema legendi, profesionalno novinarstvo – shvaćeno na tradicionalan, odnosno na jedini mogući način – u službi demokracije, onda se nakaradno zaključivalo da je takozvano slobodno tržište, kao sam ekstrakt demokracije, najbolji ambijent za procvat novinarstva.
Zar nije?
Naravno da nije, Erneste. Prije svega, nešto poput slobodnoga tržišta zapravo i ne postoji. Ako se još i možemo osloniti na imenicu, pridjev je krajnje problematičan, jer iskustvo nas uči da se radi o uvezivanju državne i ekonomske moći u jednu te istu oligarhijsku strukturu. A poslije svega, profesionalno novinarstvo i slobodno tržište, suprotno propovijedima, spojivi su poput ulja i vode ili, ako ti je to bliže, poput ovce i vuka. Prepustiti zbiljski profesionalno novinarstvo takozvanome slobodnom tržištu slično je kao izručiti ga političkoj tiraniji, samo što je učinak nešto sporiji i što su metode njegova uništavanja manje transparentne. Ukoliko se mora birati između Josifa Staljina i Ruperta Murdocha, razumno je priznati da izbor faktički ne postoji, osim u pogledu scenografije i kostima. Pogotovo jer je riječ o zanatu koji, blagodareći prilično opscenoj povijesti razvoja informativnih medija, od davnina ne živi od svojih temeljnih proizvoda.
Nego od čega?
Znaš i sam da informativni mediji žive od marketinga, budući da je izbor ipak pao na Murdocha i ekipu. Premda se takva kombinacija još od drevnih vremena smatra samorazumljivom, ona je sve samo ne prirodna, čak i po golim tržišnim kriterijima. Recimo, obućar koji proizvede cipele ostvarit će dohodak od prodaje tih cipela. A novinar koji proizvede novinski članak dobit će plaću od prodaje oglasa, za koje je njegov članak tek predložak, iliti nosač. Da se ne zavaravamo, medijske kompanije u suštini se bave podvođenjem svoje publike oglašivačima. Tu je u igri trgovina potrošačkim robljem. Medijsko je tržište, dakle, višeslojno, a od novinara – dok su još postojali – tražilo se da iskažu mnogo širi dijapazon lojalnosti nego što bi bila puka odanost normama svoje profesije. Ugrožavanjem oglasa, odnosno korporativne moći koja iza njih stoji, ugrožavao je i svoju egzistenciju, što mu je vlasnik medija promptno davao do znanja. Da i ne spominjem šizofreniju i kaos u pogledu same forme.
Kakav sad kaos u pogledu forme?
Uobičajeni novinski oglas i uobičajeni novinski članak – da se zadržim kod klasičnog medija – ne samo što pripadaju različitim žanrovima, nego su po prirodi stvari međusobno neprijateljski nastrojeni. U prvome slučaju netko ti plaća da ga nekritički hvališ, a u drugom si dužan toga istog kritički razmotriti, to jest istinom i činjenicama raskrinkati propagandu. U halapljivoj želji da prežive i štogod zarade, informativni mediji upuštali su se u ono najgore, u miksanje tih dvaju žanrova, u izmirivanje nepomirljivog, najprije kroz hibridne izume kao što su native advertising i slično, a kasnije i bez posebno istaknute etikete. Tko to nije bio voljan raditi, ispadao je iz utakmice, ispljunulo ga je „slobodno tržište“. I tako je korak po korak, mic po mic, novinar evoluirao u „proizvođača sadržaja“, u plod baršunaste retardacije, naime u tebe, Erneste.
Nema razloga da se vrijeđamo! – namrštio se Ernest.
Nije mi namjera vrijeđati, kolega, pokušao sam ga umiriti. Naposljetku, novinari su u dobroj mjeri sami krivi za takav rasplet. Ni u boljim vremenima često se nije mogla uočiti razlika između žurnalista i mazohista. Pokušavam ti samo predočiti neke od razloga koji su doveli do zaključka da je profesionalni novinar postao nepodnošljivi teret za daljnji razvoj informativne industrije. Em je skup i nemilice bi trošio sredstva za istraživanja, provjere podataka i slične izlišnosti, em je sklon da kritikom, sumnjom i propitivanjem nepotrebno uznemiruje ekonomske i političke sponzore. Prema tome, najbolji je kad ga nema. Je li ti poznat podatak, Erneste, da je samo u drugoj dekadi ovoga stoljeća broj novinara na globalnoj razini srezan za četvrtinu?
Nije.
E, sad jest. S tim da se krivulja poslije strmoglavljivala sve više i više. A u balkanskim su uvjetima na tom planu postizani šampionski rezultati. Tu je baš svaka kriza iskorištena za ubrzavanje trenda.
Na kakve krize misliš?
Kada je, na primjer, početkom 2020. izbila čuvena pandemija, mnoge su ovdašnje medijske kompanije, poput Styrije i Hanza medije u Hrvatskoj ili Oslobođenja u BiH, odmah otpustile impresivan broj novinara, s obrazloženjem da se tako „nose s nastalim teškoćama“. Štos je da su to učinile niti mjesec dana po izbijanju zaraze, kada ekonomske posljedice krize još nisu mogle ni nastupiti, pa je bilo jasno da „kriza“ služi kao izgovor za ispunjenje plana i ubrzavanje onoga što se inače namjeravalo obaviti.
Što se inače namjeravalo obaviti?
Lišiti se novinara radi prosperiteta medijske industrije, to smo već rekli, Erneste. Poslati cijelu profesiju u zasluženu mirovinu. A njezin posao prepustiti manje kompliciranim trudbenicima daktilografsko-servisnog profila, što se može obaviti i preko outsourcinga. Znaš li da je jedno istraživanje iz 2015. pokazalo da se više od polovice svih vijesti u medijima temeljilo na različitim saopćenjima za javnost, koja nisu provjeravana prije objavljivanja?
Danas je taj procent između 96 i 99 posto, konstatirao je Ernest.
Eto, o tome ti pričam, kolega. O konzekventnom ishodu strateške zamisli da komunikacijske kanale između PR-službi i publike ne treba zaštopavati profesionalnim novinarima, ako protočnost može osigurati produktivnija, jeftinija i poslušnija radna snaga. U zemljama jugoistočnog Balkana to je išlo dosta lakše nego na tzv. Zapadu, gdje još i danas zna biti tragova hipokrizije i bolećivih razmišljanja da je demokratski život nezamisliv bez kompetentnoga kritičkog novinarstva. U nas, kao što znaš, stvarne demokratske tradicije nije ni bilo. Istini za volju, nije od naročite koristi detaljno se baviti razlikama između zapadne kirurgije i balkanske sjekire, ako obje za posljedicu imaju iskasapljeno novinarsko meso. Možda tek jednu od specifičnosti prepoznati i u veličini…
Kakvoj veličini?
Kada imaš zemlju veličine spavaće sobe, tada je i ono što nazivaš medijskim tržištem takvoga formata da ga možeš u cijelosti disciplinirati s dva-tri dobro odmjerena udarca. Nema rubova, nema rukavaca, nema alternative. Ili si u mainstreamu ili otpadaš. Igra se na sve ali ništa. To je valjda i razlog što su vlasnici balkanskih medija postali likovi šarolika profila, od advokata, pivara i hotelijera do trgovaca nekretninama i konjokradica, i što skoro nitko od njih nije bio zainteresiran za besmislicu poput poštenog izvještavanja javnosti, već su im mediji služili za druge poslovne aranžmane. Nakon prvobitne akumulacije, takvi su problem žurnalističkog troška sagledali iz racionalnog rakursa: zašto bih plaćao nekoga od koga očekujem da se ne bavi svojim poslom?
Dobro, ali informiranje javnosti ipak nije obustavljeno? – primijetio je Ernest.
Naprotiv, složio sam se, ono se intenziviralo. Došlo je do hiperprodukcije informativnih bespotrebnosti, između ostalog i zato što one povoljno utječu na pasivizaciju publike. Trijumfirao je princip „što više informiranja, to manje novinarstva“. Ne samo što se, korištenjem novinarskih vještina, nije prakticiralo rangiranje važnih i nevažnih vijesti, nego one uistinu važne najčešće ne bi ni ugledale svjetlo dana, a nadomještane su informativnim boflom. Da je, na primjer, 2021. godine netko odlučio izdavati dnevni list koji bi se bavio isključivo temama što su za život građana od vitalne važnosti, a koje su sabotirane u ostatku medijske scene, pitanje je bi li to glasilo moralo biti debljine Biblije ili telefonskog imenika. Ali nekako sam siguran da „slobodno tržište“, naročito u marketinškoj sferi, ne bi dobro reagiralo na taj eksperiment. „Slobodno tržište“, ako već nije predano golom političkom navijanju, preferira komercijalne, zabavne i bezopasne sadržaje.
A što je s javnim servisima, financiranim iz državnih budžeta, koji se nisu morali povinovati zakonima tržišta?
Balkansko je pravilo da su oni oduvijek smatrani lenom vladajućih političkih partija. Tko je, primjerice, iste one davne 2021. u Hrvatskoj imao živaca pogledati neki od večernjih dnevnika HRT-a, mogao se uvjeriti da se od osam uvodnih priloga, njih šest bave aktivnostima predsjednika vlade. U Srbiji su rezultati bili još bolji: od osam početnih priloga na dnevniku RTS-a, kroz njih deset je defilirao Aleksandar Vučić, pokoj mu duši.
Tko je Aleksandar Vučić?
Nije važno, Erneste, kao da ga nisam ni spomenuo.
Dobro, ali kakav je to onda poslovni model pomoću kojeg je novinarstvo moglo opstati na tržištu? – pitao je, ne bez zlobe u tonu.
Nikakav, rekao sam. Što se takozvanoga slobodnog tržišta tiče, smatram da je pošteno priznati kako uopće ne postoji tržišno-poslovni model koji bi dao novinarstvo s demokratskom funkcijom u demokratskom društvu.
Što to onda znači? Da je ono što se zbilo bilo neizbježno? Da alternativa nije ni postojala?
Nipošto, Erneste. Baš suprotno. Struka ne samo što bi bila spašena, već bi doživjela neviđeni preporod da je u određenom trenutku – malo kasno, ali časno – prevladala svijest da profesionalno novinarstvo valja promatrati i tretirati kao javno dobro. Dakle na isti način kao što se, recimo, u boljim sredinama odnose prema obrazovanju ili zdravstvenoj zaštiti. Znam da to može zvučati malčice pompozno, no kao što bi svatko trebao imati pravo na besplatno školovanje i liječenje, tako bi trebao uživati i pravo na pošteno profesionalno informiranje. Naime, neinformirani (ili tendenciozno preinformirani) građanin – građanin koji zapravo ne poznaje svoje društvo i nema mogućnost uvida u skrivene manevre vladalaca – može biti samo objekt manipulacije, poželjna sorta socijalnog invalida, a ne aktivni i osviješteni sudionik tzv. društvenog života.
Što znači „besplatno“?
„Besplatno“ je, naravno, krajnje uvjetan opis, budući da se radi o javnim sredstvima što ih priskrbljuju svi državljani. Drugim riječima, trebalo je vijesti osloboditi komercijalnih obligacija, isto kao i onih političkih, odnosno odvojiti novinarstvo od moći novca – točnije: od moći privatnog i korporativnog novca, a zaštititi ga javnim financiranjem – jer u protivnome mediji neizbježno stupaju u službu bogatih i moćnih. Da bi se to moglo, bilo je potrebno, najprije, jasno se opredijeliti za novinarstvo kao javno dobro, a zatim imati barem minimalno pristojnu državu koja bi o tome javnom dobru povela računa. Dakako, govorimo li o državi kao administrativnom aparatu, građanskom servisu, a ne opjevanoj mitskoj tvorevini.
I što bi to zapravo bila minimalno pristojna država?
Da ostanemo koliko-toliko na realnom tlu, to bi na primjer bila sušta suprotnost Hrvatskoj i Srbiji, koje od svoga postanka budžetskim sredstvima financiraju sirovu propagandu tekućih režima na HRT-u i RTS-u. Minimalno pristojna država pobrinula bi se za bezuvjetnu distribuciju javnoga novca nezavisnim medijima, dakle i onima koji kritiziraju vlast, ili čak naročito njima. Takva država – a ti se u sebi možeš smijati do mile volje što tandrčem po rubu utopije – bila bi sluškinja demokratskog društva, a ne vlasništvo političke strahovlade ili krupnog kapitala, odnosno, sve češće, i jednog i drugog, ili još češće – jednog te istog. Tu ulogu ne može preuzeti „slobodno tržište“, jer ono, ispomognuto liberalnim liturgijama, ne priznaje nepodnošljivu napetost između kapitalizma i demokracije. A ako smo u ovome stoljeću išta mogli naučiti, to je da je između rečenih pojmova mnogo primjerenije smjestiti veznik ili nego hinjeno i. Svedem li to na pitanje profesije: demokraciji treba novinar, i to kritički raspoloženi novinar, a kapitalizmu „proizvođač sadržaja“.
Ali zar i u takvom slučaju ne bi postojao netko tko donosi odluku o tome koji će točno mediji biti ispomagani javnim sredstvima? Zar to nije prilika za dodatne manipulacije i nametanja?
Tu bi odluku donosili sami građani, poštovani kolega, i to svaki za sebe, dakle na najdemokratskiji način. Moram te upozoriti da su još početkom vijeka predlagani relativno detaljni modeli kako da se to provede. Razrađen je, recimo, sistem po kojemu građani – nakon što izdvoje sredstva za vlastito dobro, za jamstvo da će biti pošteno i profesionalno informirani – putem vaučera mogu sami odlučivati u koje će se medije usmjeriti njihov novac.
Tko je taj prijedlog razradio?
Neki socijalisti, gadna sorta.
Tko su socijalisti?
Nemojmo ići predaleko, Erneste. Ako već pričamo o nestalim vrstama, zadržimo se na novinarima. Htjedoh ti tek dati do znanja da je historija sasvim lijepo mogla ići i nekim drugim smjerom, i da nije najmudrija stvar promatrati današnjicu iz optike nužnosti. Da se to kojim slučajem zbilo, uostalom, ne bi se ni zatekao u prilici da vodiš dijalog s kadaverom.
Zbog čega?
Zbog toga, Erneste, jer bi tada ti bio taj koji je mrtav.
