Boris Dežulović, kolumna za ljubljanski ''Dnevnik''
U ovo vrijeme prije točno dvije godine, sjetit ćete se s nelagodom te epizode, svijet je pogodila najbesmislenija nestašica u cjelokupnoj ekonomskoj povijesti čovječanstva: iz trgovina, supermarketa, shopping centara i golemih veleprodajnih skladišta od Kanade do Japana nestao je sav – toaletni papir.
Svakako, jednom ćemo unucima morati objasniti zašto smo početkom svjetske pandemije koronavirusa 2020. godine, pred zatvaranje gradova i cijelih država u srednjovjekovne karantene, svoje kupaonice, ostave i garaže pretvorili u skladišta papira za brisanje guzice. Što ste točno mislili, čega ste se zapravo bojali?, pitat će nas unuci, a mi ćemo se crvenjeti, gledati u pod, namještati u ušima slušne aparatiće i praviti se da ne čujemo.
Danas, međutim, točno dvije godine kasnije, jednako očajnički kako smo se onomad otimali za Palomina pakovanja WC-papira, preko noći smo opustošili dežurne apoteke pokupovavši valjda sve svjetske zalihe – joda.
Iznenada, eto – nakon što se dvije godine otimao samoj ideji cijepljenja, prestravljen teorijama zavjere i povjerljivim informacijama dobro obavještenog svekrvine kume nećaka, vozača u općini, kako cjepivo sadržava ljudske fetuse i mikročipove za 5G mrežu – isti taj nesretni narod mahnito guta tablete kalijevog jodida, jedine zaštite naših izmučenih tijela od smrtonosne radijacije.
Da, nuklearni rat. S ukrajinskim ratom i otvorenim prijetnjama ruskog diktatora Vladimira Vladimiroviča Putina u naše se živote vratila dobra, stara - atomska bomba.
I odjednom, svijet se vratio pedeset godina u prošlost: sve je kao nekad, nostalgičnih sedamdesetih, u zlatno vrijeme Hladnog rata, Berlinskog zida i Željezne zavjese, Richarda Nixona, Leonida Brežnjeva, Henryja Kissingera, Andreja Gromika i Jamesa Bonda, onako kako je vazda bilo i kako je vazda trebalo biti.
Mala djeca opet u školi uče Hirošimu i Nagasaki, pa za lektiru na svojim mobitelima čitaju sažetke „Sadako hoće živjeti“, a ona malo veća savladavaju pravilno stavljanje gas-maske i uče kako se u trenutku atomskog napada ne smije gledati izravno u eksploziju. Odrasli na YouTubeu otkrivaju slavni engleski film „The Thread“ i ponovo gledaju kultni američki „The Day After“, hipi omladina se zajebava i gleda „Dr. Strangelovea“, a vojnici u kasarnama ubrzano prolaze odavno zaboravljenu ABHO-obuku: veterani Jugoslavenske narodne armije svakako će se sjetiti čuvene „atomsko-biološko-hemijske odbrane“ i legendarne zapovijedi „atomski zdesna!“.
Stariji muškarci iz zgrade za to vrijeme u podrumima provjeravaju u kakvom su stanju nekadašnja jugoslavenska atomska skloništa, pa s užasom otkrivaju da su to sada ili memljive, vlažne i smrdljive rupe ili pak noćni klubovi, kockarnice i teretane. A njihove žene, jasno, obilaze gradske apoteke i kupuju zalihe kalijevog jodida, trpajući ga djeci uz mlijeko za doručak.
Pa svi zajedno navečer sjedaju pred televizore, sa strepnjom gledaju najnovije vijesti s nuklearnih frontova i čekaju da im uvijek dobro obaviješteni svekrvine kume nećak, vozač u općini, javi hoće li prvu atomsku bombu baciti Amerika ili Sovjetski Savez.
Da, pardon, Rusija.
Vratila nam se tako dobra, stara atomska bomba, dugo je nije bilo. A nije da nam nije nedostajala. Mrzovoljni sredovječni veterani Hladnog rata likuju: dekadentna, razmažena civilizacija koja se u svojoj terminalnoj fazi panično bojala medicinske sestre, igle, cjepiva i papirnate zaštitne maske, sada će konačno upoznati pravi strah.
Bojali ste se bočice s par mililitara natrijevog klorida i ribonukleinske kiseline od koje vas par sati malo bili rame?! Upoznajte desetak hiljada kilograma tešku termonuklearnu zvijer snage tridesetak megatona, koja fuzijskom reakcijom vodikovih izotopa deuterija i tricija oslobađa čudovišnu energiju ravnu eksploziji trideset milijuna tona trinitrotoluola, nama starijima poznatijeg pod nadimkom TNT, i sravnjuje sa zemljom gradove veličine Slovenije.
U potrazi za izgubljenim vremenom čudovišna nuklearna bomba izronila nam je tako baš kao glasoviti Madeleine Marcela Prousta, davno zaboravljeni kolačić iz naših djetinjstava - okidač sjećanja na vrijeme kad je sve bilo mnogo jednostavnije. Izgubljeno vrijeme kad se ozbiljne stvari poput slobode nisu relativizirale i kad se mrki veliki svijet dijelio na Zapad i Istok, na Ameriku i Rusiju, a mi ga bez suvišnih nesporazuma dijelili na crno i bijelo, na kauboje i Indijance, na Nijemce i partizane, na zlo i dobro. Nuklearna bomba bila je ultimativno Zlo: atomska gljiva iz dokumentaraca o Hirošimi i filma „Dan poslije“ naučila nas je da je Zlo jedino zajedničko što su imali i Zapad i Istok, i Amerika i Rusija.
Čeznemo za tim jednostavnijim vremenima. Čak i Amerikanci i Rusi, sklapajući tada nove i nove atomske bombe i štancajući ih poput automobila na tvorničkoj traci, gomilali su ih znajući da ih nikada i ni pod kojim okolnostima neće i ne smiju detonirati, i da služe samo da oni drugi znaju da ih imaju. Na toj strašnoj, besmislenoj ravnoteži straha preživjeli smo cijelo dvadeseto stoljeće.
Do jučer, eto, ta nam je dobra, stara ravnoteža straha izgledala kao utopija.
U neuravnoteženoj civilizaciji warninga! i attentiona!, u vrijeme kad je paranoja prirodno stanje društva, a industrija straha najpropulzivnija svjetska ekonomija, pa se iracionalne fobije proizvode kao nekad atomske bombe, realna i stvarna tridesemegatonska atomska bomba vratila nam se kao upravo otrježnjujući šamar.
Za naše strahove nema straha, opet su u kozmičkoj ravnoteži. Jedan kovčežić sa šiframa za lansiranje interkontinentalnih balističkih projektila s nuklearnim glavama drži rastrojeni sociopat s megalomanskim deluzijama, a drugi je u rukama rastrojenog dementnog starca koji Ukrajince naziva „ponosnim Irancima“.
Ne bojte se, bit će kao malo jača gripa.
