.jpg)
Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
U ponedjeljak, 26. rujna 1983., nekoliko minuta nakon ponoći, komandna ploča sustava za uzbunjivanje u podzemnom bunkeru Serpukov-15 kraj Kurilova u sovjetskoj oblasti Kaluga iznenada je poludjela. Lampice su mahnito bljeskale crvenim svjetlom, a iritirajući, reski zvuk alarma odbijao se o betonske zidove. Ni četiri godine Vojne akademije u Kijevu, ni sve one silne obuke u centrima za rano otkrivanje projektila, nijedna vojna vježba, ništa dežurnog oficira, pukovnika Stanislava Jevgrafoviča Petrova nije moglo pripremiti na ono što će vidjeti: satelitski sustav OKO upravo je registrirao pet interkontinentalnih balističkih projektila na putu prema SSSR-u!
Pukovnik Petrov znao je napamet: trideset tona teške američke rakete LGM-30 Minuteman naoružane sa po tri nuklearne glave W56 snage jednog megatona lete brzinom od trideset hiljada kilometara na sat i do kraja ove rečenice već su preletjele stotinu kilometara. A za petnaest minuta bit će u zračnom prostoru SSSR-a.
Obliven hladnim znojem, uzeo je u ruke telefonsku slušalicu. Po protokolu, imao je pet minuta da obavijesti Moskvu. Pet minuta. Pet minuta do svjetskog nuklearnog rata.
S drhtećim kažiprstom na dugmetu za izravnu vezu s Moskvom, pukovnik Petrov imao je tek toliko vremena da rukavom obriše znoj sa čela i još jednom izračuna.
Hladni rat bio je, istina, na najvišem ikad izmjerenom vrhu – prije samo nekoliko mjeseci Ronald Reagan nazvao je SSSR "imperijem Zla", a svega tri tjedna ranije sovjetski su lovci iznad otoka Sahalina oborili zalutali korejski avion s 269 putnika – ali ovo što se događa otimalo se svemu što je Stanislav Petrov slušao na predavanjima: ako i kad Amerikanci napadnu "imperij Zla", to sasvim sigurno neće napraviti s pet raketa, već stotinama istovremeno lansiranih interkontinentalnih balističkih projektila.
Onda se sjetio riječi druga Jurija Andropova, generalnog sekretara Komunističke partije, kad je prije točno dva tjedna komentirao obaranje korejskog aviona: "Naši živci su jaki, mi odluke ne donosimo emocijama." Naši živci su jaki. Pa ipak, pukovnikovi živci su divlje igrali: javiti Moskvi ili ne? Mogućnost da je satelitski sustav možda ipak pogriješio jest sitna, ali svakako – izračunao je Petrov u tih nekoliko trenutaka – veća nego mogućnost da su glupi Amerikanci baš toliko glupi.
Onda je digao prst s dugmeta, polako spustio slušalicu i cijelu vječnost bez daha gledao čas u ekrane na kontrolnoj tabli, čas u sat na zidu. Čule su se samo kapljice znoja što su s vrha pukovnikova nosa padale u slanu lokvicu na stolu. Onih petnaest minuta trajalo je petnaest godina.
Ispalo je, da skratim, kako je pukovnik Petrov ispravno postupio. Kasnija istraga pokazat će da je sustav OKO pogrešno očitao podatke sa satelita zbog rijetkog prirodnog fenomena poravnanja Sunčevih zraka na oblacima, cijeli će slučaj u najboljoj sovjetskoj tradiciji biti zataškan, pukovnik će nakon nervnog sloma završiti u prijevremenoj penziji, i za dramu u bunkeru Serpukov-15 saznat će se tek onih petnaest godina kasnije, kad se SSSR veličanstveno raspadne, a pukovnikov nadređeni, general Jurij Votincev, 1998. objavi memoare.
Svijet je tek tada saznao kako je tog davnog ponedjeljka 1983. bio samo pet minuta daleko od sudnjeg dana. "Ljudi govore da sam heroj, ali ja sam samo radio svoj posao", govorit će proslavljeni, skromni sovjetski penzioner Stanislav Jevgrafovič Petrov, zapamćen kao "čovjek koji je spasio svijet".
Nikad prije ni kasnije svijet nije bio bliži sudnjem danu nego te noći. Ili barem nikad do prošlog utorka, 15. ožujka u pet poslijepodne, kad se usred ruske invazije na Ukrajinu i crvene uzbune u Pentagonu, svega nekoliko dana nakon pada sovjetske bespilotne letjelice usred Zagreba, hrvatski premijer Andrej Plenković zajedno s ministrom obrane i načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga vratio s nosača aviona "Charles de Gaulle". Pa na konferenciji za novinare objavio kako će u dogovoru s načelnikom Glavnog stožera "francuski avioni danas letjeti nad Hrvatskom i na taj način poslati poruku sigurnosti hrvatskim građanima".
Pet nadzvučnih borbenih aviona – tri hrvatska MiG-a i dva francuska Rafalea – u tom je trenutku u niskom letu nadletjelo premijera napuhanog od ponosa, a samo nekoliko minuta kasnije u zgradi Glavnog stožera Oružanih snaga na zagrebačkom Trgu kralja Petra Krešimira telefon je iznenada poludio. Lampica je mahnito bljeskala crvenim svjetlom, a iritirajući, reski zvuk telefona odbijao se o betonske zidove.
Načelnik stožera javio se na telefon, kimnuo glavom, rekao "razumijem, gospodine Predsjedniče", pa polako spustio slušalicu.
Ni četiri godine Vojne akademije, ni Mornarička ratna škola u Newportu, ni svi oni silni seminari NATO-a, nijedna vojna vježba, ništa načelnika Glavnog stožera admirala Roberta Hranja nije moglo pripremiti na ono što će čuti: predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović upravo mu je naredio trenutačnu zabranu preleta borbenih aviona iznad Zagreba i uznemiravanja građana "porukama sigurnosti"!
Admiral Hranj znao je napamet: deset tona teški francuski višenamjenski lovac Dassault Rafale leti brzinom od dvije tisuće dvjesto dvadeset dva kilometra na sat, i do kraja ove rečenice već je preletio... već je preletio... samo trenutak, dvije tisuće dvjesto dvadeset dva dijeljeno tri tisuće šesto, pišem šest pamtim četiri, pišem jedan pamtim... dakle šesto sedamnaest, puta dva, tri, četiri... jebiga: do kraja rečenice u kojoj je načelnik Glavnog stožera računao koliko će francuski Rafalei preletjeti do kraja te rečenice, oni su već bili iznad Hvara. A za petnaest minuta bit će iznad Zagreba.
Obliven hladnim znojem, admiral je držao telefonsku slušalicu u rukama. Po protokolu, imao je pet minuta da prenese zapovijed ministru obrane. Pet minuta. Pet minuta do nuklearnog rata premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića.
S drhtećim kažiprstom na dugmetu za izravnu vezu s Ministarstvom obrane, Robert Hranj imao je tek toliko vremena da rukavom obriše znoj sa čela i još jednom izračuna.
Hladni rat između predsjednika i premijera bio je, istina, na najvišem ikad izmjerenom vrhu – prije samo nekoliko mjeseci Plenković je predsjednika nazvao "partijcem s Dedinja", Milanović premijera "komunističkim gojencem", a HDZ-ovi lovci oborili su Milanovićevu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda – ali ovo što se događa otimalo se svemu što je admiral Hranj slušao na predavanjima: ako i kad "komunistički gojenac" odluči uznemiriti "partijca s Dedinja", sasvim sigurno ga neće uznemiravati preletom pet aviona, već rusko-američkim nuklearnim ratom sa stotinama interkontinentalnih balističkih projektila.
Onda se sjetio riječi predsjednika Milanovića, kad ga je točno dvije godine ranije imenovao načelnikom Glavnog stožera: "Vojnik je onaj koji se daje u cijelosti, onaj koji ne pita." Vojnik je onaj koji ne pita. Pa ipak, admiral nije mogao da se ne upita: kome on zapravo odgovara, predsjedniku Republike ili ministru obrane? Sjedi li on u uredu načelnika Glavnog stožera jednim dupetom na dvije stolice, ili s dva dupeta na jednoj?
Onda je digao prst sa dugmeta, polako spustio slušalicu i cijelu vječnost bez daha gledao čas kroz prozor u nebo, čas u sat na zidu. Čule su se samo kapljice znoja što su s vrha admiralova nosa padale u slanu lokvicu na stolu. Onih petnaest minuta trajalo je petnaest godina.
Ispalo je, da skratim, kako je admiral Hranj ispravno postupio. Kasnija istraga pokazat će da je bila riječ o demonstracijskoj hrvatsko-francuskoj vojnoj vježbi za potrebe premijerova marketinga i da NATO nema nikakve ambicije braniti Zagreb, cijeli će slučaj u najboljoj hrvatskoj tradiciji biti zataškan, admiral će sačuvati obje one stolice, i za dramu na Trgu kralja Petra Krešimira saznat će se tek onih petnaest godina kasnije, kad se Republika Hrvatska veličanstveno raspadne, a Zoran Milanović objavi memoare.
Svijet će tek tada saznati kako je onog davnog utorka 2022. – zabavljen ukrajinskim ratom, Vladimirom Putinom i ruskim nuklearnim prijetnjama – i ne znajući bio pet minuta daleko od sudnjeg dana.
"Ljudi govore da sam heroj, ali ja samo nisam radio svoj posao", govorit će kasnije proslavljeni i skromni penzioner Robert Hranj, zapamćen kao "čovjek koji je spasio svoje dupe".
