Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Je li rat u Ukrajini – jezikom naših devedesetih – "naš rat"?
Svaki osvajački rat za slobodoljubive je ljude „naš rat“, jer ne postoji tako nešto kao što je tuđa sloboda. Sloboda svakog čovjeka na svijetu naša je sloboda. Ako pak ni zbog čega drugog, ukrajinski je rat „naš“ i zato što pomahnitali ruski psihopat otvoreno prijeti nuklearnim bombama: nitko razuman ne pita se „je li nuklearni rat naš rat“. Svaki nuklearni rat je „naš rat“.
Ima, međutim, i Hrvata kojima je rat u Ukrajini i vrlo doslovno „naš rat“, jer u njemu vrlo doslovno i sudjeluju. Njima to nije tek općeniti, pjesnički „naš rat“, njima je rat u Ukrajini baš hrvatski rat: oni se u vukovarskom blatu Mariupolja, kako smo čuli, „bore protiv Velike Srbije“.
Denis Šeler zove se čovjek koji je Hrvatima objasnio zašto je ukrajinski rat „naš rat“. Bivši hrvatski branitelj i vođa navijača Dinama nova je zvijezda hrvatskih medija. Sa šestogodišnjim ratnim iskustvom dobrovoljca na ukrajinskim ratištima, pred povratak u Ukrajinu daje intervjue hrvatskim televizijama, novinama i portalima, pa pokazuje orden Narodnog heroja Ukrajine i autoritetom insajderskog poznavatelja prilika analizira geostrateške silnice i situaciju na frontu. Je li ga strah? Njegov jedini i „najveći strah je da onaj idiot u Moskvi ne počne koristiti taktičke atomske bombe“.
Denis Šeler, narodni heroj Ukrajine, objasnio nam je, eto, zašto je ukrajinski rat „naš rat“. Da li, međutim, zaista samo zato što se Hrvatska od Velike Srbije sad brani u Ukrajini? Ili zato što je rusko ministarstvo obrane Šelera označilo kao jednog od organizatora mobilizacije stranih dragovoljaca i „vođu puta“ njih oko dvije stotine iz Hrvatske? Pa bi „naš rat“ bio iz „našeg najvećeg straha“, onoga da idiot iz Moskve koju od svojih taktičkih atomskih bombi zbog Šelera baci i na Zagreb? Naravno da ne: prva atomska bomba koja padne ionako će pasti na Zagreb. Svaka atomska bomba koja igdje ikad padne past će na Zagreb. To je suština i smisao nuklearnog rata.
Sad kad smo zaključili da je rat u Ukrajini „naš rat“ i bez Denisa Šelera, da vidimo kakav je to „naš rat“ sa tim ukrajinskim narodnim herojem.
Eto, kad ga već spominjem, orden Narodnog heroja Ukrajine.
Orden Narodnog heroja Ukrajine ne postoji. Ili barem ne postoji kao službeno odlikovanje ukrajinske države. Orden Narodnog heroja Ukrajine neslužbeni je, hm, nevladin orden koji dodjeljuje, hm, stručni žiri ukrajinskih oficira i veterana. Je li to onda bezvrijedan komad metala? Nije: odlikovanje Denisu Šeleru dodijelio je, recimo, sam Georgij Tuka. Tko je Georgij Tuka?
U trenutku kad je travnja 2016. potpisao ukaz o Šelerovu odlikovanju, Georgij Borisovič Tuka bio je guverner Luhanske oblasti. Taj ukaz bio je i posljednje što je potpisao kao guverner. Tadašnji ukrajinski predsjednik Petar Porošenko smijenio ga je par dana kasnije, nakon čega je do 2019. bio zamjenik ministra za okupirana područja i raseljena lica.
U politici je Tuka završio kao vojnik, aktivist i borac protiv korupcije političkih elita. Za njega se pročulo 2014., kada je kao jedan od viđenijih sudionika Euromajdana osnovao dobrovoljački pokret Narodna pozadina i utemeljio web stranicu ljupka naziva Mirotvorac, s imenima, prezimenima, adresama i ličnim podacima „izdajica, separatista, agenata Kremlja i neprijatelja Ukrajine“. Zvuči vam poznato?
Kad su brojni mediji travnja 2015. ukazali na neobičnu slučajnost da su u dvadeset četiri sata ubijena dvojica „izdajnika“ s njegove „crne liste“ – zastupnik parlamenta Oleg Kalašnjikov i novinar Oles Buzina – Georgij Tuka odgovorio je kako je „na tom popisu dvadeset pet hiljada ljudi“ i kako ih je „više od tri stotine već uhapšeno ili ubijeno“: „Zašto bih brinuo zbog te dvije gnjide?“
Mirotvorac, hvala na pitanju, postoji i danas: za tu stranicu čuli ste možda kad je nedavno kao „neprijatelj Ukrajine“ na njoj završio i Zoran Milanović.
„Ukrajini treba diktatura, Pinochet ili Somoza, i zabrana političkih stranaka!“, grmio je tako guverner Tuka prosinca 2015. „Smatram da je potrebno stvoriti takve uvjete da ovi ljudi sami dođu do zaključka kako je preseljenje iz Ukrajine neizbježno“, u svom je pamfletu „Buntovne misli“ pisao o sumnjivim Rusima. „Oni moraju biti ne samo lišeni prava glasa, nego i odvojeni od ostatka stanovništva u specijalnim logorima. Treba im uzeti rođake za taoce!“, izjavio je u intervjuu blogeru Tarasu Pavlenku. „Ovo nije rat za nezavisnost Ukrajine, ovo je rat za slobodu Europe, rat za bijelu europsku rasu, njezinu kulturu i povijest!“, nadahnuto je pak objašnjavao u intervjuu za portal Ukrainian Crusade.
Ups, ispričavam se: ovo posljednje – o „bijeloj europskoj rasi“ – u intervjuu za Ukrainian Crusade nije izjavio Georgij Tuka, nego njegov i „naš“ odlikovani vitez Denis Šeler. Zabuna, kako vidimo, nije nerazumljiva.
Guverner Luhanska našeg je viteza, uostalom, odlikovao za ratne zasluge u sastavu zloglasnog bataljuna Azov, osnovanog u vrijeme ukrajinske krize 2014. na temeljima ekstremno desne navijačke grupe Metalista iz Harkiva, svojevremeno – nacisti su braća svijeta – pobratimljene s ultrasima moskovskog Spartaka. U početku specijalna policijska jedinica pri Ministarstvu unutarnjih poslova, Azov uskoro postaje jedinica za specijalne operacije u sastavu ukrajinske Nacionalne garde.
Netko je spomenuo HOS?
Azov je od samog početka nešto poput „crne legije stranaca“, okupljalište najgoreg ukrajinskog i bjelosvjetskog neonacističkog ološa. Najzad, da se bijeli supremacisti iz Patriota Ukrajine i Desnog sektora zajedno s braćom iz više od dvadeset zemalja u tom bataljunu bore za onu, kako se zove, „bijelu europsku rasu“, pokazuje već i njihova živopisna ikonografija.
Grb Azova nedvosmisleno je i vrlo doslovno precrtano Crno sunce, Schwarze Sonne slavnog Schutzstaffela, i uz njega nedvosmisleno i vrlo doslovno precrtan Wolfsangel, simbol Druge SS Panzer divizije Das Reich, koja je u Drugom svjetskom ratu harala po istočnom frontu – usput poubijavši dvjesto civila u vojvođanskom Alibunaru i gotovo hiljadu Židova kraj Minska – a proslavila se nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji strijeljanjem šesto pedeset stanovnika francuskog sela Oradour-sur-Glane.
Posve neočekivano i nevjerojatno, u izvještajima Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava iz Ukrajine dokumentirani su onda ratni zločini, pljačke, progoni, silovanja i mučenja koje su pod tim grbom pripadnici Azova počinili, posve neočekivano i nevjerojatno, nad civilima izvan ratnih područja. Ali to je, shvatili ste do sad, rat za „bijelu europsku rasu“. Rat za bijelu rasu nije balet.
„Naš rat“? Šelerov „naš rat“, kako nam je izvolio objasniti, ne vodi se samo u Ukrajini. „Nažalost, mnogi Ukrajinci i danas vjeruju da je Rusija njihov jedini neprijatelj“, zdvaja tako novinar Ukrainian Crusadea, a narodni heroj Šeler mu odgovara: „Nadam se da će shvatiti. Ukrajina je posljednja utvrda kršćanske desničarske Europe.“
Nešto o tome zna i Michael Colborne, kanadski novinar koji se bavi neonacističkim podzemljem. U svojoj knjizi „From the Fires of War“ Colborne opisuje susret s Denisom Šelerom u jednom zagrebačkom kafiću 2019. godine. Šeler, u sivom džemperu sa znakom Azova, predstavio mu se kao veza političkog krila Azova s Hrvatskim suverenistima. „Pokret Azov raste“, povjerio mu se. „I to brzo.“
Da pokret raste, potvrdila je i Soufan Group, sigurnosna konzultantska agencija iz New Yorka, koja je Azov opisala kao „kritični čvor u transnacionalnoj mreži nasilnih desničarskih ekstremista“. Nacionalni korpus, političko krilo Azova proizašlo iz desničarskog pokreta Patriot Ukrajine, već je uspostavio veze s mnogim europskim ekstremnim skupinama, od neonacističke njemačke Nacionalne demokratske partije do neofašističkog talijanskog CasaPounda, a jednom godišnje organizira i Intermarium, konferenciju za saveznike iz bivših komunističkih zemalja od Baltika do Crnog mora.
Rujna te 2019., recimo, Intermarium je uz Šelerovu pomoć trebao biti organiziran upravo u Zagrebu, gdje će – kako je objasnio Colborneu – „Azov nastaviti svoj san o izgradnji ‘Europe naroda’“. Konferenciju koju pripremaju „hrvatski i ukrajinski entuzijasti“ na društvenim je mrežama najavila i tajnica Nacionalnog korpusa Olena Semenjaka, koja je u Hrvatskoj već bila dvije godine ranije, kao gošća Lea Marića iz opskurne Generacije obnove. „Bit će to prilika da se učvrste veze između Azova i Hrvatskih suverenista“, rekao je Šeler, kao počasnog gosta najavivši samog Andrija Biletskog.
Andrij Biletski, šef Nacionalnog korpusa – svojedobno optužen za pokušaj ubojstva i oslobođen u amnestiji „političkih zatvorenika” nakon revolucije na Majdanu – utemeljitelj je pak i Socijalnacionalnog sabora, desničarskog pokreta s identičnim onim SS-ovskim Wolfsangelom u grbu. Ciljevi socijalnacionalista su, naravno, „obrana bijele rase izgradnjom antidemokratskog i antikapitalističkog naciokratskog sustava“, te „križarski rat protiv semitskog Untermenscha“. U tu svrhu – u svrhu „sna o izgradnji ‘Europe naroda’“ – Biletski je koncept Intermariuma i ugradio u službenu doktrinu političkog krila Azova.
Do zagrebačkog neonacističkog samita na koncu ipak nije došlo. Nakon pisanja Michaela Colbornea konferencija je tiho odgođena, a uskoro je židovski Untermensch, tko drugi, organizirao pandemiju koronavirusa i stvar je prdnula u čabar. A „rat za bijelu europsku rasu“ na kraju se vratio u Ukrajinu.
Na kraju, iz seta glupih potpitanja za ovu priliku izdvajamo: je li pristojno o ovome govoriti dok Vladimir Putin tenkovima gazi Ukrajinu? Je li pristojno pisati o ukrajinskim nacistima dok ruski projektili upravo s opravdanjem „denacifikacije Ukrajine“ ubijaju civile i djecu? Naravno da nije. Nije nepristojno usred Putinove „denacifikacije“ u nacističkim uniformama hapsiti i pljačkati luhanske Ruse, već je nepristojno o tome usred „denacifikacije“ pisati.
Kao što je u „našem ratu“, dok je JNA „denacificirala“ Hrvatsku i ubijala djecu, bilo nepristojno pisati o „našem Azovu“, „našim nacistima“ i „našim zločinima“ nad „našim Rusima“. Zato valjda sad u Hrvatskoj i imamo to što imamo.
A što to sad imamo u Hrvatskoj?
„Sad imamo antihrvatsku vladu. Bandite, bivše komuniste, puno Srba. Svi oni ljube guzicu Europskoj uniji, ismijavaju domoljube i uvode politiku seksualnih perverzija. Zato je Hrvatskoj potrebna revolucija, ‘naš Majdan’“, objašnjava situaciju u Hrvatskoj novinaru Ukrainian Crusadea ukrajinski narodni heroj i hrvatska medijska zvijezda Denis Šeler. „Hrvatima treba mnogo da se naljute, ali kad se naljutimo… poteći će krv. Bit će to oružana revolucija domoljuba protiv EU i domaćih komunista. Strpljenje hrvatskih ratnika uskoro će doći kraju. I nacionalista također. Bit će puno krvi.“
Još uvijek sumnjate da je Šelerov rat i „naš rat“?
