Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Ovako je bilo.
U četvrtak oko jedanaest ujutro svi su hrvatski mediji prenijeli sa CNN-a otvoreno pismo grupe umirovljenih američkih generala i šefova obrane tri istočnoeuropske zemlje, s prijedlogom da se vojna pomoć Ukrajini u obrani od ruske invazije koncentrira na oružje koje ukrajinska vojska već ima, što bi uštedjelo vrijeme za obuku i logističku pripremu. Spomenuli su tako da nekoliko članica NATO-a već ima, na primjer, sofisticirani ruski protuzračni sustav S-300 PMU, kakav imaju i Ukrajinci, i kakvim znaju rukovati zatvorenih očiju.
A jedna od zemalja koje imaju S-300 PMU – štoviše, jedina izrijekom navedena u pismu – ispala je, eto, i Hrvatska.
Pa da, S-300! – lupili smo se po čelu. Mi i zaboravili na S-300.
Kad je na Dan državnosti 30. svibnja 1995. na onoj grotesknoj vojnoj paradi na Jarunskom jezeru Franjo Tuđman u bijeloj maršalskoj uniformi, napuhan poput pauna pred parenje, zajedno s Gojkom Šuškom svijetu i Srbiji prvi put pokazao S-300 PMU, bila je to prava mala vojno-geostrateška senzacija, jer taj moćni protuzračni sustav – uzgred, u to vrijeme uvjerljivo superioran svakoj sličnoj platformi u svijetu, uključujući i razvikani američki Patriot – nije imao nitko izvan bivšeg SSSR-a i partnera pod kontrolom Moskve.
Kad je i otkud – i kako uopće, usred međunarodnog embarga na uvoz oružja – Hrvatska nabavila taj sveti gral protuzračne obrane, do danas se ne zna. Zna se tek da ga je Hrvatskoj prodao Zvonko Zubak, nezaobilazni sir Oliver međunarodne trgovine oružjem. Cijena? Prava sitnica. Dvjesto milijuna dolara.
Što se još zna? Još se zna samo to da sir Zubak već dvadeset godina na Općinskom sudu u Zagrebu pokušava dobiti tih dvjesto milijuna dolara, u međuvremenu sa zateznim kamatama bogami okruglu milijardu.
Onda su se Hrvati, pročitavši na CNN-u da Hrvati jedini na Zapadu imaju strašni S-300 PMU, napuhani kao Tuđman i Šušak pred paradu ostatak dana hvalili kako imaju najsofisticiraniji protuzračni sustav na svijetu, leglo raketnih nemani kakvo nemaju ni Amerika ni Izrael, dvjesto milijuna dolara – sa zateznim kamatama idemo na milijardu – milijardu dolara vrijednog serijskog ubojicu ratnih aviona, balističkih raketa i bespilotnih letjelica.
Hvalili su se tako Hrvati moćnim sustavom S-300 PMU i vizionarskim političkim, geostrateškim i trgovačkim instinktom mudrog predsjednika Tuđmana, pa se hvalili tog četvrtka sve od jedanaest ujutro do jedanaest navečer, kad se odjednom usred Zagreba, u zemlju kraj Savske ceste – nekoliko koraka od studentskog doma Stjepan Radić, tik uz najprometniji zagrebački most – uz zastrašujuće glasan tresak zabila sovjetska izviđačka bespilotna letjelica Tupoljev 141 Striž.
Odakle sad Tupoljev 141 Striž?
Bila su samo dva moguća objašnjenja. Jedno je moguće objašnjenje da je sovjetska ratna tehnologija sedamdesetih godina bila toliko napredna da je 1974. napala Jugoslaviju u to vrijeme najnovijim supersofisticiranim transtemporalnim dronom koji može putovati pedeset godina u budućnost. Ili je dakle to, ili je gotovo pedeset godina stara sovjetska bespilotna letjelica doletjela ravno s ukrajinskog fronta.
Ispalo je, začudo, ovo drugo: ukrajinske su oružane snage, naime, nakon aneksije Krima 2014. u očaju iz hangara i muzeja izvukle čak i prastare sovjetske dronove Tu-141. Jedan od tih oldtajmera, eto, očito je, ili barem najvjerojatnije – a najmanje neočekivano – zbog kvara u prastarom navigacijskom programu bauljao od južnog ukrajinskog ratišta preko Rumunjske i Mađarske, pa na koncu dobauljao do Hrvatske, taman onih hiljadu kilometara svog maksimalnog dometa, ostavši na koncu bez goriva i strmopizdivši se usred Zagreba.
E sad.
Za početak, ovdje – kako vidimo – nije riječ o kakvom droniću iz HGSPOT-a kakvi nam i inače zuje nad glavama u rano proljeće, kad naš narod u pripremama za sezonu bjesomučno iz zraka snima svoje hacijende za Instagram i Booking.com. Ono što je palo na Zagreb mrvu je veće željezno čudovište, dugačko gotovo petnaest metara i teško više od šest tona, po prilici kao tri ona robusna BMW-ova tenka X5, odnosno – a svakako primjerenije – veličine i težine slavnog ruskog lovca MIG 21.
Nije pritom riječ o, recimo, sofisticiranoj smrtonosnoj bespilotnoj letjelici kakav je, recimo, Bayraktar TB2, koji se kao ubojica ruskih tenkova ovih dana proslavio na ukrajinskim frontovima, ili, štajaznam, najsuvremeniji američki leteći kompjuter MQ1 Predator, ubojica afganistanskih mudžahedina i iračkih svatova. Ne: riječ je o Tupoljevu 141 Striž, godište 1974., iz sretnih dana Leonida Iljiča Brežnjeva – letećoj dakle sekundarnoj sirovini starijoj čak i od razduženih hrvatskih MIG-ova, gotovo pedeset godina staroj sovjetskoj skalameriji od koje je čak i SSSR odustao još 1989.
Nije pritom, shvaćate, pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska leteća kanta preletjela cijelih hiljadu kilometara kroz zračne prostore Iraka, Libije ili Srbije. Ne: pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska kanta preletjela je kroz nadzirani zračni prostor samog predziđa zapadne Europe, preko Rumunjske, Mađarske i Hrvatske, tri, dakle, punopravne i ponosne članice moćnog NATO-a, straha i trepeta Iraka, Libije i Srbije.
Nije pritom pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska leteća kanta cijelih hiljadu kilometara kroz zračne prostore tri ponosne članice moćnog NATO-a proletjela bjesomučno izbjegavajući vatru iz borbenih lovaca i topova protuzračne obrane. Ne: pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska kanta kroz nadzirani je zračni prostor tri ponosne članice moćnog NATO-a proletjela posve neometano i veselo, prijateljski ispraćena od mađarske ratne avijacije u Hrvatsku kao da je u njoj sam Viktor Orban.
Nije pritom pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska leteća kanta kroz zračne prostore tri ponosne članice moćnog Atlantskog saveza posve neometano i veselo proletjela u nekakvo opušteno, idilično vrijeme detanta, u uvjetima miroljubive aktivne koegzistencije, kad posade Awacsa dokono rješavaju križaljke i na monitorima gledaju Prijatelje. Ne: pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska kanta kroz zračne prostore tri ponosne članice moćnog Atlantskog saveza posve je neometano i veselo proletjela usred ruske invazije na Ukrajinu, dakle samog prequela trećeg svjetskog rata, kad je NATO već mjesec dana pod crvenom uzbunom, a dežurni u bazama za nadgledanje i rano upozoravanje zovu Pentagon i dižu borbene lovce već i kad se na nebu iznad Europe pojavi kakav leptir na povratku iz toplih krajeva.
Nije se pritom, ne znam možete li me pratiti, pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska leteća kanta, posve neometano i veselo usred trećeg svjetskog rata i NATO-ove zračne uzbune preletjevši zračne prostore tri ponosne članice NATO-a, u trećoj strmopizdila negdje u ličku Brlošku Dubravu, Đevrske, Konjevrate ili Split. Ne: pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska leteća kanta, posve neometano i veselo usred trećeg svjetskog rata i NATO-ove zračne uzbune preletjevši zračne prostore tri ponosne članice moćnog Atlantskog saveza, u trećoj se strmopizdila usred Zagreba, usred dakle – valja podsjetiti – samog glavnog grada jedne zemlje članice NATO-a.
Konačno, nije pritom pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska leteća kanta – posve neometano i veselo usred trećeg svjetskog rata i NATO-ove zračne uzbune preletjevši nadzirane zračne prostore tri ponosne članice moćnog NATO-a i strmopizdivši se usred glavnog grada treće – u Zagrebu pala na Banske dvore, Pantovčak ili, nemam pojma, stan Zvonimira Frke-Petešića.
Ne: pedesetak godina stara i šest tona teška razdužena sovjetska leteća kanta, posve neometano i veselo usred trećeg svjetskog rata i NATO-ove zračne uzbune preletjevši nadzirane zračne prostore tri ponosne članice moćnog NATO-a i strmopizdivši se usred glavnog grada treće, u Zagrebu je pala kraj studentskog doma Stjepan Radić na Savskoj cesti, preletjevši tik iznad krova Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u kojoj je samo nekoliko sati ranije Vlada Andreja Plenkovića – ovo će vam se svidjeti – na zatvorenoj sjednici raspravljala o, citiram dnevni red, „Prijedlogu odluke o implementaciji Mjera odgovora na ukrajinsku krizu organizacije NATO-a u Republici Hrvatskoj“!
Gdje je drugo, uostalom, šest tona teška sovjetska leteća kanta iz sretnih dana Leonida Iljiča Brežnjeva – posve neometano i veselo usred trećeg svjetskog rata i NATO-ove zračne uzbune prošavši kroz nadzirane zračne prostore tri ponosne članice moćnog NATO-a, u trećoj u niskom letu preletjevši zgradu s ministrima na tajnoj sjednici Vlade o mjerama NATO-a – na kraju uopće mogla, trebala, smjela i morala sletjeti nego nekoliko koraka šetnje od Jarunskog jezera?
Praktički, shvaćate, točno na isto ono mjesto gdje je dvadeset sedam godina ranije, još na početku ove priče, na Dan državnosti 1995. Franjo Tuđman u bijeloj maršalskoj uniformi, napuhan poput pauna pred parenje, na vojnoj paradi svijetu i Srbiji prvi put pokazao slavni protuzračni raketni sustav S-300 PNU, dvjesto milijuna dolara – dobro, milijardu – vrijednog serijskog ubojicu ratnih aviona, balističkih raketa i bespilotnih letjelica!
Nakon čega smo saznali da je tada, na davnoj Tuđmanovoj paradi na Jarunu, S-300 PNU viđen prvi i – posljednji put. Rastavljen, konzerviran i potrpan u sanduke, moćni ruski ubojica dronova u Rijeci je ukrcan na brod, pa poslan našim osvjedočenim i živo zainteresiranim prijateljima u Sjedinjene Države. Gdje mu se, jasno, gubi svaki trag.
U urnebesnom raspletu ove kretenske i uzbudljive priče, na mjesto strmopizda pedesetak godina stare i šest tona teške razdužene sovjetske leteće kante premijer Andrej Plenković je zajedno s ministrom obrane stigao već nakon desetak sati.
„Sustav domovinske sigurnosti nije zakazao, mi ćemo utvrditi koliko je od tih sedam minuta letjelica bila u naletu, a koliko u padu. Istraga ide u određenom pravcu i ukazuje na određene zaključke, ali pustimo sad to“, mrtav ozbiljan novinarima je rekao ministar obrane Mario Banožić, a premijer Plenković u vulkanskom je pravednom gnjevu bez milosti tukao po Washingtonu i Bruxellesu. „Ovakvu situaciju više ne možemo tolerirati! Dignut ćemo ovu temu pred svim tijelima NATO-a i Europske unije!“, vikao je Plenković, dodavši kako će „razgovarati sa saveznicima da nam pomognu u zaštiti hrvatskog neba”.
I već do Dana državnosti – prije nego istraga u određenom pravcu uopće ukaže na određeni zaključak – Andrej Plenković već će, napuhan poput Tuđmana pred parenje, zajedno s Mariom Banožićem na vojnoj paradi na Jarunskom jezeru svijetu i Sovjetskom Savezu pokazati MIM-104 Patriot, dvije milijarde dolara vrijednog serijskog ubojicu ratnih aviona, balističkih raketa i bespilotnih letjelica.
Spavaš li mirno, Leonide Iljiču?
