Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Ruski tenkovi napreduju u čovječnoj misiji oslobađanja porobljenih i poniženih Ukrajinaca. Upravo kao što je to uvijek bilo. Gotovo svi su okupatori u povijesti dolazili kao osloboditelji, pa ni režim Vladimira Putina nije drugačiji. Sjetimo se sličnog događaja otprije sedamdeset sedam godina. Proljeće je četrdeset pete i ruske čelične gusjenice, kao i danas, gaze preko Istočne Europe, jure prašnjavim cestama Ukrajine, Poljske, Čehoslovačke, Rumunjske i Mađarske, tjerajući Nijemce pred sobom.
Crvena armija se bori žestoko, neustrašivo, njezini vojnici svakodnevno ginu u zastrašujućim, šesteroznamenkastim i sedmeroznamenkastim brojkama nepokolebljivo riješeni poraziti naciste, izbaviti svijet od zla streljanjama, vješanja, konclogora, od luđaka koji plinom ubijaju djecu. I gdje god dođu narod ih oduševljeno dočekuje, u Budimpešti, Bukureštu, Brnu i Bratislavi cvijećem zasipaju kupole iz kojih izviruju nasmijani Alekseji, Vanje i Sergeji, misleći kako ne mogu dovoljno zahvaliti tim divnim mladićima za sve što su učinili za njih.
OPAO ENTUZIJAZAM
Međutim, nekoliko godina kasnije entuzijazam većeg dijela Poljaka, Čeha i Mađara znatno je opao. Poljaci, Česi, Mađari i drugi istočnoeuropski nevoljnici skromno su smatrali kako su se dovoljno zahvalili ruskim osloboditeljima i kako bi bilo vrijeme da se oni lijepo spakiraju i odu iz njihovih zemalja, ali ruski osloboditelji, treba li uopće napominjati, nisu dijelili njihovo mišljenje. Oni su odlučili još malo ostati. Oni su na koncu ostali čitavih četrdeset pet godina i nemilosrdno uzvratili ako bi im tkogod pokušao uskratiti gostoprimstvo. Krvavo su skršili i mađarsku revoluciju pedeset šeste i Praško proljeće šezdeset osme i pobunu u brodogradilištu u Gdansku osamdesete.
Zabranjivali su knjige i novine, ograničavali kretanje građana, podizali visoke zidove preko gradova i rafalima iz mitraljeza komadali kapitalističke svinje, imperijalističke špijune i slične izdajnike kad su htjeli pobjeći. Prisluškivali su, batinali i zatvarali intelektualce, umjetnike, svećenike, buržuje i kulake, preodgajali ih, kako su voljeli govoriti, desetljećima ropskog rada u kamenolomima i rudnicima urana. Cijena kojom su istočnoeuropski narodi platili za slobodu od nacista bila je, da ne duljimo, tako visoka, tako strašna, da su mnogi zažalili. Zarobljeni iza Željezne zavjese mnogo puta su se pokajali zbog onoga cvijeća kojim su četrdeset pete zasipali Alekseje, Vanje i Sergeje i u mislima su ih preklinjali: “Ruska braćo, ako boga znate, drugi put nas nemojte oslobađati.”
Nešto slično događa se u Ukrajini posljednjih desetak dana, samo što ovoga puta nema nacista. Nacističku je opasnost režim Vladimira Putina sad morao izmisliti. Oni su, kako tvrde na ruskoj televiziji, tenkovima krenuli denacificirati Ukrajinu, i baš ih nimalo pritom ne zbunjuje da je Ukrajina jedna od samo dvije zemlje, uz Izrael jedino mjesto na svijetu gdje je predsjednik neki Židov. Ne opterećujući se činjenicama, Rusi su lažljivo istakli zastavu slobode da bi porobili jedan narod.
POLA MILIJUNA
Sloboda je, vidite, vrlo opasna. Umjesto da se opustite, da kličete, pjevate, mašete zastavicama i pucate šampanjskim čepovima, preporučuje se da budete napeti, iznimno oprezni i sumnjičavi kad vas netko dođe oslobađati. Oslobođenje je obično samo uvod u novo ropstvo.
Ima takvih prevara i u nas, ne morate putovati u Donjeck ili Mariupolj da biste to upoznali. Josip Đakić, na primjer, neće propustiti priliku da vam nabije na nos kako vas je oslobodio, ali što ste zapravo dobili s njegovom takozvanom slobodom? Koju ste cijenu za to platili? Dobili ste one njegove sinove, ona tri mamlaza koji čitav grad teroriziraju, koji tuku novinare, automobilskim gumama ruju parkove, prijete policajcima i oduševljavaju se odrezanim srpskim glavama.
Osloboditelji, da zaključimo, uvijek i svuda očekuju da ste im poslušni, da pazite što govorite, da im ne proturječite i da im vječno zahvalni, svakog mjeseca, do smrti uplaćujete znatan iznos na njihove račune. I svaki dan sve su neumjereniji i sve ih je više. Pola milijuna smo davno prešli. Došli smo daleko iza točke u kojoj smo shvatili: “Momci, ako boga znate, drugi put nas nemojte oslobađati.”
