Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''
"Očekujemo da DORH i glavna državna odvjetnica utvrde na koji način ovakve selektivne informacije cure u javnost i tko ih pušta da se unaprijed stvara slika o predmetu", cmizdravim je glasom izjavio potpredsjednik HDZ-a Branko Bačić. Očito je, veli, da "iz institucija cure određeni podaci", a ti podaci "odaju dojam da su osobe protiv kojih se vodi postupak ustvari i krive". Osobe su gospoda ministri, od kojih je jedan u istražnome zatvoru.
To je tek sažetak općega vladajućeg proljeva o curenju informacija, kap u slapu, takoreći.
Započelo je sumornim subotnjim obraćanjem premijera Andreja Plenkovića i konstatacijom da mu je "apsolutno neprihvatljivo" što o slučaju hapšenja njegova ministra "u eter cijeloj javnosti govore ljudi koji ne bi ni po kojoj osnovi trebali imati bilo kakvo saznanje o ovom postupku". Strašno je, veli, da "netko iz sustava pušta informacije novinarima koji onda to detaljno analiziraju i plasiraju u javnost te kreiraju dojam nekakve dramatičnosti".
"To je loše i za sami postupak da informacije idu ovako u javnost", nadovezao se bivši ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, mašući ustavnim načelom prema kojem "su svi nevini dok se kaznenom presudom ne dokaže da je netko kriv". Zaprepašten je i njegov stranački kompanjon Damir Habijan: "To je nevjerojatno, da od subote ujutro imamo live stream istrage, zapisnika, poruka… Radi se o tajnoj istrazi, to je pitanje za DORH". Na koji to način, zaboga, DORH vodi postupak, pita se on, "i kako je moguće da informacije cijelo vrijeme teku u javnost"…
Uglavnom, dijareja intenzivno traje i teško da će biti obuzdana prije nego curenje informacija prestane. Vladajuća partija se bavi tekućom problematikom. Gaće su pune principa.
Što se rečenoga "nevjerojatnog" curenja tiče, radi se – naravno – o otkriću tople vode. Mehanizam po kojem "netko iz sustava pušta informacije novinarima", pa ovi na osnovu njih "kreiraju dojam nekakve dramatičnosti", funkcionira već pune tri decenije i dosad je doveden gotovo do savršenstva. To da su vodeći hrvatski mediji u obavještajnom (a katkad i paraobavještajnom) pogledu blisko povezani s organima državnoga progona – s policijom i tužilaštvom – notorna je stvar. Novost je, međutim, u tome što je ovoga puta pukla veza između organa progona i vladajućega političkog aparata.
Eto stvarnog uzroka konsternacije. Prije svečanoga čina hapšenja ministra Darka Horvata – potpuno šokantno – informacije iz istrage nisu curile ni prema ministrima pravosuđa i unutrašnjih poslova, ni prema predsjedniku Vlade, dok su dozvani novinari uredno čučali uz ogradu okrivljenikove kuće, čekajući da ovjekovječe prizor pospremanja dotičnog u službeno vozilo.
Dogodila se, dakle, svojevrsna sabotaža. Dogodio se odstup od utvrđenih pravila igre, komunikacijski nered među trima punktovima koji su dosad režirali javne prodore "ruke pravde" prema korumpiranim političkim glavešinama – a to su: politička vlast & pravosuđe & masovni mediji – i to tako što se informativni kanal između prvoga i drugog naglo zaštopao, dok je između drugog i trećeg curilo sve u šesnaest. Dogodilo se fatalno odsustvo političkog nalogodavca.
To je u svakom slučaju dobrodošla promjena, no ona nije bila očekivana, a kamoli planirana, o čemu svjedoči Plenkovićev bjesomučni subotnji napad na Državno odvjetništvo. Odatle pravednička povika na "curenje podataka iz sustava" i zazivanje presumpcije nevinosti: oružje namijenjeno dokrajčivanju izabranih protivnika, avaj, upotrijebljeno je protiv dojučerašnjih korisnika.
U ranijim igrokazima slične vrste uglavnom se pazilo na to da objekt združenog napada bude u politički neživome stanju. Zadaća medijskog pogona – tradicionalno revnog u disciplini šutiranja leševa – bila je da uz pomoć građe koja velikodušno pristiže od istražnih tijela posrnule nacionalne anđele u što kraćem roku pretvori u nacionalne demone.
Preko trideset godina uvježbavana je medijska simulacija pravne države, s novinarima kao pripadnicima kaznenih jedinica, s informativnim spektaklom kao zamjenom za regularni sudski proces, s "pravom javnosti na istinu" kao mogućnošću da se prije presude isporuči sankcija, s vladajućom garniturom u ulozi skrivenog producenta, te državnim tužiteljem kao ceremonijal majstorom koji će biranim indiskrecijama, scenskim efektima i hranom za masmedijsku zabavu nadomjestiti vjerojatni poraz u kazneno-pravnom raspletu priče.
U moru primjera najmarkantniji su slučajevi Ive Sanadera i Ivice Todorića, koji su godinama uživali status nedodirljivosti u središnjoj medijskoj struji, a nakon političkog upokojenja i otpremanja u Remetinec isti oni žurnalisti što su ih do jučer posipali konfetima i veličali novinskim odama vadili su im crijeva takvim metodičnim žarom da se pristojnijim čitateljima dizao želudac. Iz tužilaštva je, naime, dotjecalo difamacijsko blago: bili smo u prilici razgledati i zbirku kleptomanovih umjetnina, i sadržaj ormara tajkunove kćeri s kolekcijom cipela i torbi, a na kraju stekli uvid i u račune kojima su plaćani pašteta, jogurt i kiseli krastavci. Ni kleptoman ni tajkun nisu pali zbog senzacionalnih novinskih otkrića: ova su stigla posthumno, kao friška i nerizična policijska roba.
Ranijih su se godina posve istim metodama aranžirale hajke na izrode i "neprijatelje Hrvatske": događalo se da "netko iz sustava pušta informacije novinarima", pa onda ovi "kreiraju dojam nekakve dramatičnosti", i eto ti liječničkog kartona politički omraženog skota na udarnim stranicama novina, ili izvještaja o sumnjivim putovanjima, ljubavnim vezama i mračnim privatnim prilikama što su ga sastavili pregaoci obavještajne službe.
U razmjerno rijetkim prilikama kada bi novinari otkrivali delikte umjesto policije, ili, još rjeđe, usprkos policiji, a ne zajedno s policijom – na primjer zločine "naših momaka" u ratu – informacije pouzdano nisu završavale u večernjem dnevniku HRT-a, već su se nastojale što obuhvatnije zataškati, s dobrim izgledom da istraživački novinar omiriše sudnicu s tužbom za klevetu. Nekadašnja Feralova otkrića o Sanaderovim malverzacijama, recimo, bila su temeljito prešućena od ostatka medijske scene, da bi ih se godinama kasnije, kada je moćnik čamio u zatvoru, gromoglasno plasirala kao "ekskluzivna saznanja", pribavljena iz policijskih izvora, dakako.
Sada je, međutim, uzbuna zbog curenju informacija uzrokovana nečim drugim: vlast je nenadano izgubila nadzor nad procedurom ozloglašavanja kakva je dosad bila uobičajena. Što je tome stvarni razlog još uvijek se ne zna. "Dobro upućeni izvori" tvrde da je riječ o svojevrsnoj osveti šefice USKOK-a Vanje Marušić, budući da su je državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek i premijer Plenković naumili smijeniti. Ovdje nas to zapravo ne zanima, jer anomalija ne dovodi u pitanje uvriježene standarde – ni koruptivno biće hrvatske politike, ni slugansku dušu hrvatskoga novinarstva.
Bez obzira na "interes javnosti", ima nečega dubinski odvratnog u bliskoj suradnji organa progona i novinara, čime mediji preuzimaju ulogu svojevrsne terenske inkvizicije. Naricaljke i proteste HDZ-ovih odličnika stoga je moguće razumjeti, no – što bi rekao uvaženi premijer – indikativan im je tajming. Ili, da ovom zapisu dodamo populističku notu: Nosite se, gospodo, bestraga!
Oružje kojim se politička moć obično služi za likvidaciju protivnika, zbog poremećaja u mehanizmu okidanja, dovelo je do samoranjavanja. Jedina stvarna šteta je što rane nisu smrtonosne.
