Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Pričao mi je nedavno jedan znanac da je njegov stari otac otjerao sve njegovateljice koje mu je on nakon majčine smrti doveo. Jednu je uvrijedio da je lijena, drugu da je drska, treću optužio da troši previše deterdženta, četvrta mu je bila neuredna, a peta, za ne povjerovati, ružna.
Do jednu ženu koja mu je došla pomoći, skuhati, očistiti i ublažiti mu čamotinju starac je izbacio, misleći kako zaslužuje bolje od lijenih, drskih, rasipnih, neurednih i ružnih, premda sam nije, niti je ikada bio, ni vrijedan, ni ljubazan, ni štedljiv, ni osobitih higijenskih navika, a ni lijep. Estetski argument da jednog devedeset i nešto godišnjaka s ogromnim ušima i pet sijedih dlaka na ispijenoj, pjegavoj lubanji smeta ako mu tepih usisava neka s debelim nogama, sina je osobito raspizdio.
“Slušaj”, rekao mu je naposljetku, “vidio sam prije neki dan Severinu. Nema posla, kaže. Ova korona, svi koncerti otkazani, a računi joj, hvala bogu, uredno stižu. Pita me znam li koga da mu treba dvaput, triput tjedno doć skuvat i pospremit po stanu. Kako se to tebi sviđa? Da kažem Severini da dođe? Ne pita puno para.”
SMIJEŠNE OLAKŠICE
“Ajde, može”, rekao je otac zlovoljno.
“Budalo!” prasnuo je na to sin. “Šta ti misliš ko si ti?”
Dođe to s godinama, postanete djetinjasto razmaženi, bezobrazni i oholi. Opazit ćete to katkad i na cijelim narodima. Evo, na primjer, naš hrvatski, prema posljednjem popisu stanovništva, jedan je od najstarijih u Europi. S postojanim padom broja rođenih i masovnim iseljavanjem mladih, mi smo sve više opustjela, rijetko naseljena, staračka zemlja.
Želimo li je oživjeti, trebali bismo biti popustljiviji, odreći se nacionalne isključivosti, dovesti nekoga da živi u praznim kućama. Da netko rastvori daskama zakucane škure, promijeni razbijene crepove, osvijetli mračne prozore, pokosi visoku travu u dvorištima, da dječjom grajom ispuni naše gluhe sokake, da imamo neke susjede koji će pogledati nas stare i nemoćne, koji će zabrinuto pokucati na naša vrata ako nas dva dana ne vide.
To je neminovno, nema drugog rješenja. Čak su i najtvrđi desničarski demografi shvatili da jedino doseljavanjem iz Moldavije ili Ukrajine, iz Sirije, Afganistana, Indije, Bangladeša, Kine, Vijetnama, bogzna otkud, dolaskom nekog svijeta koji je negdje višak možemo nadoknaditi ovaj naš manjak, jer nikakvim smiješnim poreznim olakšicama na čokolino i pelene nećemo nagovoriti hrvatske žene da češće i obilnije rađaju, niti će ikakav domišljati propagandni slogan dovesti natrag sve one zemljake koji su se odselili u Irsku i Njemačku. Pa opet, kako vrijeme ide i mi bismo trebali biti otvoreniji za primanje tuđinaca, mi smo, naprotiv, sve zatvoreniji. Sve zluradije navijamo da policija degeneči arapske izbjeglice u šumama.
IZBIRLJIVI JAPANCI
Naravno, ima toga i drugdje u svijetu. Japanci, poznati kao zadrti nacionalisti, nesnošljivi za druge i drukčije, prosječno su još i stariji od nas, a neće dati državljanstvo čak ni potomcima indijskih useljenika koji su rođeni u Japanu. No, Japanci su bogati, oni mogu birati.
Zašto mi, gologuzi odrpanci, mislimo da možemo biti isključivi? Kad nađete podatak da su u nas u 2020. godini od 1932 zahtjeva za azil samo četrdeset dva, manje od 0,2 posto, pozitivno riješena, morate se upitati kakvi se to strogi zahtjevi postavljaju za nevoljnike, koje to heraklovske kušnje oni moraju savladati da bi se upisali u Hrvate? Kojim smo to superiornim ljudskim osobinama mi blagoslovljeni, a oni ih nemaju?
Šta je to uopće dobar Hrvat? Branitelj, reći će mnogi. Ratni vojni invalid, netko tko za slobodu domovine nije žalio vlastito zdravlje. Dobro, uzmimo onda predsjednika organizacije hrvatskih ratnih vojnih invalida. Po nacionalističkim mjerilima vaš bi najbolji susjed bio ugledni zastupnik Josip Đakić.
Želite li stvarno živjeti pored Josipa Đakića i njegova tri sina Ivana, Hrvoja i Tomislava, koji u pijanstvu svako toliko automobilima ganjaju ljude, udaraju u betonske stupove, prijete i s društvenih mreža javno potiču na nasilje i mržnju, a kad policajci dođu da ih hapse, oni ih bahato pljuju i viču: “Znaš li ti, pičko, tko sam ja?!”
Vama je to možda blisko, ali ako mi je dopušteno birati, ja bih radije s druge strane živice pozdravljao neke druge ljude, pa i ako ne dijelimo vjeru i naciju. Jednom kad ostarim nekim bih Ukrajincima i Pakistancima prije dao ključ svog doma nego ijednom od besprijekornih domoljuba Đakića.
