Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Panični strah neprosvijećene gomile od okruglih godina nije od jučer. U ljeto 1599., recimo, zabilježen je slučaj da je "odlični Juraj Vagić, odvjetnik slobodnog i kraljevskog grada Zagreba", na zahtjev građana podigao tužbu protiv neke Urše Kušević, švelje nastanjene na Harmici, jer se, "pouzdavajući u đavolska umijeća, bavila čarobnjaštvom i vračanjem, pa širila strah i jezu od Sudnjega dana na Godinu Gospodnju 1600., svjedočeći na javnim mjestima svoja đavolska priviđenja kako će se na Kraljevinu Hrvatsku sručiti gnjev Božji, suša, glad, bolest, kuga i jahači apokalipse, istom pozivajući puk, plemstvo i svećenstvo da se pokaju i pomole za oprost grijeha".
Nakon kraćeg javnog suđenja u vijećnici na Gričkom brdu, na kojemu je ovlašteni sudski vještak nepobitno ustvrdio da je optužena vještica – krv koju je pustila udarena maljem po glavi bila je izrazito tamna, a tipično za đavolje sluškinje imala je i dvije izrasline na prsima te madež ispod lijeve nozdrve – zlosretna je Urša Kušević srpnja 1599. praćena klicanjem i molitvom građana Zagreba dovedena do tradicionalnog zagrebačkog stratišta na Središću kraj Mesničkih vrata, gdje je živa spaljena, zavezana za drveni stup namazan smolom.
Je li sirota švelja Urša zaista bila vještica, Đavo će znati – tko će ako neće On? – tek nakon njenog su se pogubljenja po Zagrebu i Kraljevini zaista počele događati jezovite stvari. Zaludu su, međutim, časnici bana Ivana II Draškovića uvjeravali prestravljene žitelje okolnih sela da konjanici što su provaljivali u njihove zemlje nisu Jahači apokalipse, već turska vojska: za akindžijama apokalipse uskoro je stigla i nezapamćena suša, za njom i nestašica hrane – velika glad 1599. zapisana kao jedna od gorih u hrvatskoj povijesti, skapavali su i ljudi i stoka – da bi onda pred Novu godinu u Zagreb konačno stigla i "crna smrt".
Zbog epidemije kuge Zagreb je zatvoren u karantenu, pa se zasjedanje hrvatskoga Sabora 1. veljače 1600. moralo održati u Varaždinu. Na tome zasjedanju, bilježe ljetopisi, prečasni ban Drašković podnio je izvještaj o epidemiološkoj situaciji, a Kraljevski stožer za borbu protiv pošasti kuge, na čelu s prečasnim gospodinom Nikolom Stepanićem Selničkim, izabranim biskupom zagrebačkim, donio je nove mjere za suzbijanje "crne smrti", od zabrane ulaska u grad protestantima do svakodnevne molitve svetome Sebastijanu, uz obavezno nošenje posvećenih vijenaca bijelog luka i negativne kuga-potvrde od nadležnog župnika.
Ljetopisi, međutim, bilježe i kako je protiv uvođenja kuga-potvrda ustala neka Marija Selak Raspudić, švelja iz Zagreba, banuvši na sjednicu i zatraživši od bana Ivana II Draškovića hitno sazivanje svehrvatskog, sveslavonskog i svedalmatinskog narodnog sabora na Duvanjskom polju. "Dosta je stožerokracije!", pobunila se zagrebačka švelja, pa iznijela zanimljiv prijedlog. "Mi ne možemo biti sigurni hoće li netko preko noći bez objašnjenja uvesti i obavezno puštanje krvi ili odlučiti da će zatvoriti pola naših građana. Zbog svega toga sveopći narodni sabor na Duvanjskom polju jedini je legitimni način da se nezadovoljstvo građana kanalizira kroz institucije. Građani moraju dobiti priliku za upravljanje epidemijom. Ako se to ne dogodi, bojim se da će rasti neredi i prosvjedi na ulicama, a to nitko ne bi htio."
Nakon kraćeg vijećanja, čitamo dalje u saborskim arhivima, časni ban Drašković i prečasni biskup Selnički prihvatili su razboriti amandman zagrebačke zastupnice, prijedlog da građani upravljaju epidemijom uskoro je javno iznesen pred zagrebačkim pukom, i niti tjedan kasnije – da skratim – Marija Selak Raspudić, praćena klicanjem i molitvom građana, dovedena je na tradicionalno zagrebačko stratište na Središću kraj Mesničkih vrata, gdje je živa spaljena, zavezana za drveni stup namazan smolom.
Sad, je li baš sve zbilo kako sam opisao, ne držite me za riječ – hrvatski ljetopisi, kako znamo, nisu posve pouzdani ni kad su jučerašnji, a kamoli četiri stotine godina stari – tek ova ljupka crtica iz naše daleke prošlosti dosta plastično poučava kako ipak postoje neka pitanja i neke odluke koje nije odveć mudro prepustiti građanima umjesto struci. Nesretna, davno zaboravljena švelja Marija Selak Raspudić – optužena da se, "pouzdavajući u đavolska umijeća, bavila čarobnjaštvom i politikom" – to je naučila na teži način.
"Mi ne možemo biti sigurni hoće li netko preko noći bez objašnjenja uvesti i obavezno cijepljenje za djecu ili odlučiti da će zatvoriti pola naših građana. Zbog svega toga ovaj je referendum jedini legitimni način da se nezadovoljstvo građana kanalizira kroz institucije. Građani moraju dobiti priliku za upravljanje epidemijom. Ako se to ne dogodi, bojim se da će rasti neredi i prosvjedi na ulicama, a to nitko ne bi htio", mrtva hladna nekidan je tako u Dnevniku Nove TV izjavila zastupnica Mosta Marija Selak Raspudić – nije ništa u rodu s onom šveljom iz 1600. godine, provjerio sam – za svaki slučaj pozvavši još jednom građane da "konačno preuzmu stvari u svoje ruke u upravljanju pandemijom".
Nije, istina, prvi put da je nekome pala na pamet budalasta ideja da građani preuzmu stvari u svoje ruke u upravljanju nekom situacijom: jedna takva, najzad, izrodila je ono što danas općenito smatramo demokracijom. Pa ipak – uz dužno poštovanje – jedna stvar je upravljanje nekom ubogom i nezahtjevnom parlamentarnom republičicom, a sasvim druga upravljanje najtežom globalnom pandemijom u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Konačno, ni zamisao da bi građani upravljali pandemijom nije posve nova – iznosili su je već kojekakvi marginalni ekscentrici, čudaci, šamani, proroci i epidemiolozi sa zidića pred kvartovskom samoposlugom – ali ovo je, što se zna, prvi put da je takvu zamisao iznijela osoba s uspješno završenom srednjom školom: štoviše, Marija Selak Raspudić završila je i studij filozofije, još štovišije i doktorirala na temu "Ljudska priroda i nova epoha", pa je čak i najštovišije izvanredna profesorica na Odsjeku za filozofiju.
Otkud, dakle, nekome tko s doktoratom znanosti – a da pri tom nije doktorirao na osječkom Ekonomskom fakultetu – ideja da bi građani trebali upravljati pandemijom smrtonosnog virusa, nečim o čemu ni svi vodeći epidemiolozi u državi, ni sam ministar zdravstva, ne znaju dovoljno da bi upravljali situacijom bez grozničavog raspitivanja po svjetskim sveučilištima, institutima i časopisima? Što to građanin Hinko zna o ponašanju koronavirusa, što ne znaju virusolozi iz infektivnih klinika, što to o prevenciji Covida ne znaju epidemiolozi s medicinskih fakulteta, a zna građanka Marija, pa taman da je doktorirala filozofiju?
Zamisao da bi građane uopće trebalo pitati za epidemiološke mjere, a kamoli im prepustiti upravljanje epidemijom, upravo je neistraženo duboko slaboumna. Zgodan primjer krizne situacije kojom su umjesto visoko stručnog vodstva upravljali građani bila je katastrofa leta 211 na liniji Denver-Phoenix, čuli ste možda za taj nesretni slučaj, kad je posljednje što je zabilježila Boeingova crna kutija bio ljutiti ženski glas sa snažnim europskim naglaskom: "Gospodine, mi ne možemo biti sigurni hoćete li vi zbog oluje bez objašnjenja sletjeti u Tucson, umjesto u Phoenix! Građani moraju dobiti priliku za upravljanje avionom!"
Da je građanima, naime, dato upravljati epidemijama, sušama i poplavama, ili bolnicama, školama i fakultetima, mi do aviona nikad ne bismo ni stigli. Toga ljeta 1910. – sjetili bismo se svakako te vesele zgode – narod okupljen na austrijskom vojnom vježbalištu na Črnomercu sasvim bi ispravno zaključio kako nijedna stvar teža od zraka ne može letjeti nebom a da ne padne, i već sutradan, da skratim, samoproglašeni bi inženjer Slavoljub Penkala praćen klicanjem i molitvom građana Zagreba bio doveden na Središće kraj Mesničkih vrata i tamo živ spaljen, zavezan za onu svoju skalameriju namazanu smolom.
A sirota Marija Selak Raspudić mogla bi samo sanjati da pred narodom javno brani doktorsku disertaciju pozivajući se na Habermasa. Užasnuti građani – čija je jedina, ali čvrsta kvalifikacija za recenziranje filozofske literature to što znaju upravljati svjetskim pandemijama – ionako bi, shvatili ste, zaključili da se ambiciozna zagrebačka švelja, pouzdavajući u đavolska umijeća, bavi čarobnjaštvom i filozofskom antropologijom.
Plus ima dva prezimena i madež ispod lijeve nosnice.
