Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica primijetila je na N1 televiziji kako naša zemlja u cijepljenju protiv korone zaostaje za zemljama zapadnog, naprednijeg dijela Unije, a imala je i objašnjenje za taj žalosni fenomen. Krivo je, kao i obično, jugoslavensko nasljeđe. Cijelih trideset godina otkako je fizički nestala socijalistička federacija južnoslavenskih naroda, njezin je duh još itekako živ, neiskorjenjivo je prisutan u našim navikama, snažno oblikuje naše stavove. “Riskirat ću i objasniti s obzirom na to da smo izašli iz sustava kad su se odluke donosile centralno, naši ljudi ne vole takve centralističke preporuke, a ne žele vjerovati znanosti”, kazala je Šuica potkovano.
Ove su nas njezine riječi potakle na jedan kratki izlet u vremenu, u prašnjave i požutjele novinske arhive otprije skoro pet desetljeća. U veljači 1972. neki se hodža s Kosova uputio prvo na hodočašće u Meku, a zatim i u obilazak nekoliko muslimanskih svetišta u Iraku. Kući se vratio s laganom temperaturom, vrtoglavicom, slabošću i mjestimičnim osipom. Budući da se, sretnim slučajem, dva mjeseca prije polaska na hadžiluk cijepio protiv svih poznatih infekcija, u njega su se razvili tek blagi simptomi, ali rođaci i susjedi koji su ga došli pozdraviti i čuti njegove priče iz Prorokova zavičaja nisu bili te sreće. Epidemija je buknula poput požara po cijelom kosovskom kraju, a kako je u ono vrijeme granica sa Srbijom bila mnogo propusnija nego danas, došla je uskoro i do glavnog grada.
TVRDI LOCKDOWN
Građani Srbije počeli su masovno umirati u strašnim mukama od jedne bolesti koja se smatrala iskorijenjenom, no čak i onda, u mračnoj i studenoj zabiti jugoslavenskog komunizma, u kratkom se vremenu shvatilo da je riječ o velikim boginjama. Bila je srijeda 22. ožujka kad se to nesumnjivo utvrdilo. Vojska je ubrzo oklopnim vozilima zaustavila svaku komunikaciju s kosovskim selima u kojima se bolest prvo pojavila, a u beogradsku zaraznu bolnici nitko više nije smio ući, ni izaći iz nje. U dijelu Jugoslavije zavladao je tvrdi lockdown, vrlo nalik onome koji ćemo mi upoznati u ožujku 2020.
Međutim, tu sličnost prestaje jer već u ponedjeljak 27. ožujka, samo pet dana od utvrđivanja epidemije, na drugoj stranici Slobodne Dalmacije nalazimo Tanjugovu vijest da je do jučer u podne protiv velikih boginja cijepljeno devetsto hiljada Beograđana, a na zadnjoj, desetoj stranici ovih novina se najavljuje i cijepljenje u Skoplju. Sutradan, 28. ožujka, "Slobodna" na naslovnici donosi izjavu dr. Ive Margana, republičkog sekretara za javno zdravlje, koji umiruje stanovništvo da opasnosti od zaraze zasad nema, nigdje u SR Hrvatskoj nije zabilježeno ništa sumnjivo i nema potrebe da se i mi u zapadnim dijelovima Jugoslavije cijepimo.
U gradskoj rubrici na šestoj stranici svejedno se napominje kako se, dođe li takva zapovijed s vrha, svi stanovnici Splita mogu cijepiti za manje od dva dana. U Vojvodini je toga utorka cijepljeno dvjesto, a u Crnoj Gori sto pedeset hiljada stanovnika.
Suprotno jučerašnjoj najavi druga Margana, u srijedu ipak čitamo da će se cijepiti sva djeca u Hrvatskoj, premda iz Beograda Savezni štab za zaštitu stanovništva od velikih boginja trijumfalno javlja da je zaraza lokalizirana. Napokon, u četvrtak 30. ožujka na naslovnici Slobodne Dalmacije ide fotografija prvih splitskih cijepljenja u Higijensko-epidemiološkom odjelu Doma narodnog zdravlja u Ulici Duška Mrduljaša, današnji Dražanac.
Da ne duljimo, u samo dva tjedna čitava se Jugoslavija, s dvadeset milijuna i petsto hiljada ljudi, cjepivom preventivno zaštitila od strašne bolesti i nije bilo ni jednog jedinog idiota sve od Triglava do Đevđelije koji je došao pred zdravstvenu ustanovu s velikom kartonskom porukom kako se on neće dati čipirati.
SVE SAMI DOKTORI
Ako nepovjerenje u znanost nasljeđujemo iz Jugoslavije, kako tvrdi Dubravka Šuica, tajanstveno je kako su nekakvi nepismeni komunisti iz “zemlje seljaka na brdovitom Balkanu”, još prije pola stoljeća, u samo četrnaest dana napravili nešto što je u Hrvatskoj danas, svim nadmoćno obrazovanim HDZ-ovcima, od Beroša, preko Božinovića, do Capaka i Markotić, potpuno nedostižno. Koliko god uvjeravali građane, Beroš i Markotić neće doći ni blizu rezultatima jugoslavenskih epidemioloških vlasti. Kako se to dogodilo? Zašto smo izgubili vjeru u obrazovanje? Nije li čudno da se masovno niječe ono što piše u knjigama, a hiljade i hiljade djece s prosjekom pet nula završavaju školu?
Ili je upravo to nevolja, pored tolikih odlikaša sa svim peticama, knjige više nemaju nikakve šanse. U zemlji gdje je svako akademsko postignuće baš svima moguće, gdje je Miroslav Škoro doktor znanosti, gdje se čak i Vice Mihanović tako potpisuje, došlo je normalno da za znanost više nitko ne daje ni po pišljiva boba.
