Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Zbog čega se uopće vodio Domovinski rat?
Mnogo je mogućih odgovora na ovo pitanje. Službena povijest, ona iz debelih knjiga, obljetničarskih govora i udžbenika za osme razrede osnovnih škola, kaže da su se branitelji u Domovinskom ratu borili za slobodu, nezavisnost, samostalnost, pravdu, demokraciju, suverenitet, teritorijalni integritet, državnu pravicu, dostojanstvo hrvatskog čovjeka, budućnost njegove djece i stotinu drugih povijesnih čudesa. U stvarnom životu, međutim, ljudi su u rat išli i zbog mnogo manje historijskih razloga. Jedan iz Dubrovnika, recimo, devedeset prve je dohvatio pušku i otišao u rat kako bi puna tri mjeseca, dok mu žena nije kod kuće, mogao slobodno silovati njenu sedmogodišnju kćer iz prvog braka.
Ne kažem, može zvučati zbunjujuće – za gdjekoju osjetljiviju domovinsku dušicu i mrvu uvredljivo – jer ni u debelim knjigama, ni u obljetničarskim govorima, ni u udžbenicima za osme razrede osnovnih škola nigdje se nijednom riječju ne spominje da bi se Domovinski rat vodio za pravo na silovanje sedmogodišnjih djevojčica. To je, međutim, zato što povijesne istine učite iz školskih udžbenika, umjesto iz nepristranih i objektivnih, strogih ali pravednih, te pravomoćnih, dakle konačnih pravorijeka hrvatskih sudova, nezavisnih tijela licenciranih za utvrđivanje i verificiranje istine. Poput Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, koji je prije neki dan odlučivao o presudi onome iz Dubrovnika.
Nakon što je poremećeni četrdesetosmogodišnjak od sredine 2019. do kolovoza 2020. punih četrnaest mjeseci brutalno silovao sedmogodišnju pokćerku – okrivljujući pred sudom svoju ženu, koje nikad nije bilo kod kuće da utaži njegovu požudu – a Županijski sud u Dubrovniku razrezao mu četrnaest godina zatvora, Visoki je kazneni sud nekidan, eto, ocijenio razumnim prigovor obrane kako u odlučivanju o visini kazne kao olakotna okolnost nije uzeto u razmatranje njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Pa mu je kao hrvatskom branitelju kazna smanjena na jedanaest godina zatvora.
Jednostavna pučkoškolska matematika kaže: ako je za četrnaest mjeseci sustavnog silovanja pedofil zaslužio četrnaest godina zatvora, s jedanaest godina zatvora, dakle tri godine slobode, Visoki je kazneni sud branitelja častio – samo trenutak da izračunam – dakle s tri mjeseca slobodnog silovanja. Da, slažem se, prilično je to vulgarno simplificirana jednadžba, ali pučkoškolske jednadžbe najčešće su upravo takve, vulgarno jednostavne. Četrnaest minus jedanaest daju tri, svaki put.
Ukratko, shvatili ste, dubrovački pedofil zna za što se devedeset prve borio. Ako poneki razočarani branitelj trideset godina kasnije i ima dvojbi i nedoumica, naš junak danas zna da ipak nije bilo uzalud: on se borio za Hrvatsku u kojoj slobodno možeš silovati sedmogodišnje djevojčice. Istina, ne više od tri mjeseca, ali i to je nešto.
Kada pak tako postavite stvari – a ja sam ih postavljao na stotinu različitih načina, i jedino ovaj ih drži čvrsto postavljene – iznenadit ćete se koliko je još bilo motiva i razloga za Domovinski rat, a da nisu sloboda, nezavisnost, pravda, demokracija, državna pravica, dostojanstvo hrvatskog čovjeka i ostale jeftine parole od stiropora.
Prije par mjeseci, recimo, isti je Visoki kazneni sud potvrdio presudu riječkog Županijskog suda tipu koji se posvađao sa susjedom, pa je ugurao u svoj stan, premlatio, skinuo do gola, ugurao joj čarapu u usta i brutalno silovao, držeći je zatočenu cijeli dan i noć. Visoki kazneni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu od sedam godina zatvora, pohvalivši Županijski sud što je prilikom izricanja kazne pravilno i pravedno uzeo u obzir da silovatelj – uzgred, višestruko osuđivan zbog kaznenih djela zlostavljanja djeteta, obiteljskog nasilja, teške krađe, prijetnje i iznude – ipak hrvatski branitelj, pače odlikovani hrvatski branitelj.
Slučaj je neugodno podsjetio na onaj od prije par godina, kad su sudjelovanje i ranjavanje u Domovinskom ratu kao olakotna okolnost priznati i zagrebačkom ugostitelju koji je silovao konobaricu, iako je vitez prije toga već sedam puta osuđivan za razna kaznena djela, uključujući i dvije presude za silovanje. Konačno, nekako baš u to vrijeme Vrhovni sud potvrdio je i presudu osiječkog Županijskog suda muškarcu koji je jednu nesretnicu namamio u stan i brutalno silovao: iako je već tri puta osuđen zbog silovanja, i četvrti put mu je kao olakotna okolnost prihvaćeno sudjelovanje u Domovinskom ratu!
Samo koji tjedan prije slučaja riječkog silovatelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske razmotrio je, recimo, i slučaj pedesetšestogodišnjeg Zorana L., koji se prije dvije godine posvađao s prijateljem i stanodavcem, pa ga ubio zabivši mu nož u prsi, za što je pred Općinskim sudom u Osijeku osuđen na deset godina zatvora. Vrhovni sud ocijenio je kaznu prestrogom, te kaznu smanjio na osam godina, uzevši u obzir olakotnu okolnost da je Zoran L. – kako ste pogodili? – sudjelovao u Domovinskom ratu.
Uz silovanje i ubijanje – nekoliko mjeseci prije spomenute presude Vrhovnog suda zadarski je Županijski sud, recimo, sudjelovanje u Domovinskom ratu kao olakotnu okolnost našao i za četrdesetosmogodišnjaka koji je u Rašteviću tri puta nožem ubo vlastitog sina – treći je dobar razlog za sudjelovanje u Domovinskom ratu, jasno, dobri stari kriminal. Nedavno je tako umirovljenog generala Mladena Kruljca zbog afere Sibinj i protuzakonitog angažiranja inženjerskih jedinica Hrvatske vojske Vrhovni sud Republike Hrvatske osudio tek na uvjetnu kaznu, uzevši kao olakotnu okolnost činjenicu da je general tri puta ranjen u Domovinskom ratu.
Amblematski je pak svima dobro poznati slučaj bivšeg predsjednika vlade Ive Sanadera, koji je dobro naplatio jedan jedini dan službenog sudjelovanja u ratu, i to pozirajući na postrojavanju umjetničke jedinice. Tih devedesetih, kao prekaljeni ratni veteran i zamjenik ministra vanjskih poslova zadužen za pregovore s Hypo bankom, uzeo je tri i pol milijuna kuna mita, zbog čega je prije tri godine osuđen kao ratni profiter, da bi mu u svjetskom pravnom presedanu kao olakotna okolnost uzeto sudjelovanje u Domovinskom ratu!
Sudjelovanje u ratu kao olakotna okolnost za ratno profiterstvo jedinstveni je hrvatski doprinos svjetskom pravu i jurističkoj znanosti. Po prilici kao kad bi, štajaznam, prilikom donošenja presude za silovanje kao olakotna okolnost bila uzeta činjenica da je silovatelj muškarac. Ili kad bi se – pustimo jurističkoj mašti na volju – neki ratni veteran branio kako je ženu u leđa pogodio slučajno, nespretno rukujući puškom, a časni sud odbio tu budalastu obranu jer je sudjelovao u Domovinskom ratu i dobro zna rukovati puškom. Pa mu onda u nastavku rečenice kao olakotnu okolnost uzeo sudjelovanje u Domovinskom ratu.
Zapravo, kad bolje razmislim, istih tih dana kad je osuđen Sanader, Županijski sud u Varaždinu je četrdesetdevetogodišnjeg Josipa L. osudio na četiri godine zatvora zbog pokušaja ubojstva nevjenčane supruge, koju je u kuhinji njihove kuće ustrijelio malokalibarskom puškom u leđa, braneći se potom kako je puška opalila slučajno, jer je nespretno držao prst na okidaču. „Jako ste dobro znali držati prst na obaraču, budući da ste sudjelovali u Domovinskom ratu“, strogo mu je odgovorila gospođa sutkinja, pa mu u nastavku rečenice kao olakotnu okolnost uzela, jasno, sudjelovanje u Domovinskom ratu.
Po prilici kao kad bi, štajaznam, nekom osuđenom ratnom profiteru kao olakotnu okolnost uzeli sudjelovanje u ratu.
Može li logički gluplje? U hrvatskom pravu uvijek može logički gluplje. Recimo, da se sudjelovanje u ratu kao olakotna okolnost prizna i za sam ratni zločin. Može li se ratni zločin uopće počiniti ako se ne sudjeluje u ratu, pitate se onda vi, zato što ste pravni nevježa i moralni laik – kojemu za ratni zločin sudjelovanje u ratu nije samo conditio sine qua non, već i najteža uopće moguća otegotna okolnost, i koji bi vojnike i oficire po starinskom viteškom pravu za isti mirnodopski zločin kažnjavao dvostruko strože nego civile – pa ne razumijete kako funkcionira hrvatsko pravo.
Kad je tako zbog ubojstva jedne srpske starice u operaciji Medački Džep rujna 1993. Županijski sud u Zagrebu veterana Josipa Mršića prije par godina osudio na cijele tri godine zatvora – čak dvije godine manje od zakonskog minimuma! – obrazloživši blagu presudu ubojičinim sudjelovanjem u Domovinskom ratu i brojnim odlikovanjima koje je u ratu zaslužio, to nije bila iznimka koja potvrđuje pravilo, već pravilo koje je potvrdilo iznimku.
Kad je, naime, u lipnju 2013. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio presudu zagrebačkog Županijskog suda, kojom je bivši pripadnik Specijalne policije Željko Gojak osuđen na devet godina zatvora zbog ratnog zločina iz listopada 1991. – okrutnog ubojstva Dragice Ninković i njene četrnaestogodišnje nećakinje Danijele Roknić – bilo je to prvi put uopće da u presudu za ratni zločin kao olakotna okolnost nije ukalkulirano i sudjelovanje u Domovinskom ratu. Prvi put. Obrana je morala biti šokirana: da nije sudjelovao u ratu, Gojak ne bi ni mogao počiniti ratni zločin!
Prava je šteta, kako vidite, ispala što i Haški sud nije sudio po hrvatskom pravu. Sve bih dao samo da vidim lica časnih anglosaksonskih sudaca kad bi odvjetnički tim sastavio žalbu i zatražio da prilikom donošenja presude šestorici naših hercegbosanskih vitezova za ratne zločine časni sud kao olakotnu okolnost uzme u obzir činjenicu da su optuženi prilikom počinjenja ratnih zločina ipak sudjelovali u ratu. Konačno, da je Haški sud sudio po hrvatskom pravu Milan Martić već bi bio na slobodi.
Pravo nije poezija, pravo je strogo i jasno, ćud je ćud, a sud je sud, tu su paragrafi pa zagrabi. U Domovinskom ratu, recimo, u strogo formalnom i historijskom smislu sudjelovali su i vojnici JNA i četnici: dopušta li hrvatsko pravo mogućnost da se ratna trauma i općenito „sudjelovanje u Domovinskom ratu“ kao olakotna okolnost priznaju, štajaznam, i vukovarskim ubojicama s Ovčare? Dobro, ovo posljednje pitanje je retoričko i glupo, pa ga slobodno zanemarite i prijeđite na sljedeće: za što se dakle vodio Domovinski rat?
Pitam, naime, zato što mi – ukoliko se stvarno vodio kako bi vitezovi mogli nekažnjeno ili barem blagokažnjeno silovati sedmogodišnje djevojčice, susjede i konobarice, pa puškama i noževima ubijati stanodavce, prijatelje, djecu, žene i starice, cijelo to vrijeme pljačkajući i gomilajući plijen – nije jasno kad je točno i zašto Domovinski rat uopće završen.
