Dragan Markovina, tekst za Peščanik.net, 26.8.2021.
Kad bi se iscrpio onaj standardni repertoar antikomunista o poslijeratnim ubojstvima 1945., što je bilo češće, te o Golom otoku, što je iz razumljivih razloga bilo rijeđe, jedino što bi im preostalo bili su verbalni delikt i Titov kult ličnosti. I, istina, bili su u pravu jer niti jedno nije imalo nikakvog smisla, ali su, nakon svega što se dešavalo u ratovima devedesetih pa potom s progonima neistomišljenika, protiv kojih nije formalno korišten verbalni delikt, ali jesu svi mogući načini pritiska, od uličnih prijetnji, preko brojnih tužbi za duševne boli, konačno postali gori i po tom pitanju. Pojednostavljeno govoreći, Đilasova nova klasa je mala beba prema novoj klasi nacionalističkih lidera i njihovom skorojevićkom mentalitetu. To što su mnogi od njih proizašli izravno iz te iste partije, pa potom pljunuli na njeno vrijedno antifašističko i modernizacijsko nasljeđe, stvar čini još i gorom. Nošenje štafete mladosti i organiziranje velikih sletova jesu bili besmisleni, posebno u posljednjoj fazi nakon Titove smrti, makar je dirljiva bila naivnost uslijed koje se očekivalo da je s kontinuitetom štafete moguće spriječiti očito. No, proslava Tuđmanovog rođendana u zagrebačkom HNK-u, uz patetični scenarij i recitacije Zlatka Viteza bili su tim groteskniji. I kad se poslije toga učinilo da ne može besmislenije i gore, dobili smo izvještaj s rođendana Dragana Čovića, dugogodišnjeg predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a, stranke čiji je krajnji ishod zaštite Hrvata u BiH, takav da ih je od vremena osnivanja do danas duplo manje nego što ih je bilo prije toga. To što smo pak o rođendanu saznali je toliko poražavajuće, da čak nije ni smiješno, nego je žalosno. Dakle, iza civilizirane vanjštine, uglađenosti pa i stanovitog obrazovanja, krije se čovjek koji očito osjeća nelagodu zbog svog težačko-radničkog, pa i hrvatskog porijekla iz zapadne Hercegovine, što pokušava nadoknaditi narudžbom da mu se izradi obiteljski grb. Inače u krajnjoj izvedbi pun kičastih fantazija o prošlosti i njenom nasljeđu. Kao i mnogi prije njega, Dragan Čović je pomislio da s političkom moći i novcem može kupiti i bolju prošlost. Samo što povijesno nasljeđe ne možeš izmisliti, koliko god se trudio, a da to ne izgleda otužno. Ne znam koliko je Čoviću to jasno, ali danas mu se podsmijehuju svi, čak i oni koji izravno ovise o njegovoj milosti, s tom razlikom što oni to rade tajno, a ostali javno.
Da stvar bude još tragikomičnija, sve što ima, od činjenice da se preselio u veliki grad, preko visokog obrazovanja, do visokog društvenog položaja na kojem se zatekao kad se sistem urušavao i koji mu je, uostalom, omogućio da nastavi biti faktor promjenom političkog dresa, može zahvaliti samoupravnom socijalizmu generalno, a potom i članstvu u Savezu komunista konkretno. Jer da sistem nije bio takav da je omogućavao težačkoj djeci besplatno visoko obrazovanje i, štoviše, poticao ih na to, on se ne bi nikad školovao i došao u Mostar. Da opet u tom Mostaru nije bila tvornica aviona, ne bi mu to inžinjersko znanje koristilo, a da nije bio odan partijski kadar ne bi došao na mjestu drugog čovjeka tvornice uoči početka rata. Kasnije je bilo lako, jer se promjenom opcije uklopio u oportunističku većinu i nastavio streloviti karijerni uspon.
I sada, nakon svega, umjesto da mu bude neugodno zbog tog oportunizma i odbacivanja svega onoga što ga je stvorilo, on osjeća nelagodu zbog porijekla i misli to nadoknaditi obiteljskim grbom. Ova priča je prije svega tužna, ne zbog sastava gostiju na proslavi ili bilo čega sličnoga što podsjeća na celebrity kulturu, nego zato što se oni koji se zaklinju u narod i njegove interese žele na svaki mogući način odvojiti od njega i vlastitog backgrounda, a ti isti birači im sve to još čitavo vrijeme honoriraju.
