Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Nije tako ni slavna sinjska Alka nikad bila samo tradicionalni konjički turnir i osebujan narodni običaj, već je to uvijek morao biti onaj, kako reče jedan iz aleje njihovih vladara, „izraz povijesnih težnji“, nikad samo narodno slavlje, već politički miting i kićeni simbol, nikad samo drevna igra, vazda „čast i stav“. Pa koliko časti, toliko i stavova.
Prije tri stotine godina, lipnja 1718. godine, u šatoru raširenom na brdu Sopot kraj malog srpskog sela Požarevca zateklo se neobično društvo: artiljerijski inspektor Ibrahim-aga i turski ambasador u Francuskoj Mehmed-efendija, opunomoćenici sultana Ahmeda III., potom austrijski general Damian Hugo von Virmont, izaslanik Karla VI. Habsburškog, cara Svetog Rimskog carstva, i baron Michael de Talman, Karlov ambasador pri carigradskoj Porti, te njegova ekselencija Vendramino Bianchi, sekretar venecijanskog Senata, i vitez Carlo Ruzzini, visoki izaslanik Giovannija II Cornara, dužda Mletačke Republike. A između njih ugurali se kao medijatori grof James Collier, nizozemski ambasador u Turskoj, i sir Robert Sutton, opunomoćenik britanskog kralja Georgea I., te gospar Luko Kiriko, dubrovački konzul u Carigradu kao prevoditelj.
Kad je mjesec i pol kasnije ovo šaroliko međunarodno društvo završilo posao i potpisalo dokument koji će tri stotine godina kasnije biti poznat kao Požarevački mir, okončavši tako dugogodišnji rat habsburške Austrije i Mletačke Republike protiv Osmanskog carstva, u šatoru se, kažu povijesni izvori, pojavilo nekoliko odrpanih brkatih rmpalija, predstavivši se kao Hrvati, postavivši slavnim moćnicima u kićenim odorama pitanje što će oni imati od tog sporazuma.
– Oprostite – nekoliko trenutaka neugodne tišine javio se signore Ruzzini. – Kako ste ono rekli, tko ste vi?
– Hrvati – ponovila je brkata družina.
– Ah da, Hrvati. Čuo sam za vas – kurtoazno se nasmiješio duždev izaslanik. – Recite, kako to točno mislite, „što ćemo mi imati od sporazuma“?
– Lijepo. Mi tu živimo, čak smo se i borili za vas. Što ćemo mi imati od toga? Što ćemo za, štajaznam, tri stotine godina imati od ovog vašeg rata i ovog vašeg mira?
– Ah, to. Vidite, gospodo Kravate…
– Hrvati.
– Da, naravno. Vidite, gospodo Hrvati, vi ćete još najbolje proći. Za tri stotine godina, u znak i slavu ove veličanstvene austrijsko-mletačke pobjede protiv osmanske sile, vi ćete imati, pazite sad – isprsio se signore Ruzzini – tradicionalni konjički turnir u kojemu ćete kopljima gađati željezni obruč.
– Turnir na konjima?!
– Da, ali ozbiljan turnir. Taj će obruč biti jedva evo ovolicki, neće to uopće biti zajebancija. Je li tako, Mehmede?
– Tako je – složio se Mehmed-efendija. – Plus ćuprija.
– Ćuprija?! Kakva ćuprija? Ona na Drini? – ponadali se Hrvati.
– Ma ne. Na Pelješcu.
– Turski most na Pelješcu?
– Ne, ne. Kineski. Haha, „turski most na Pelješcu“ – grohotom se nasmijao Mehmed-efendija. – Pa nismo baš toliko izgubili rat! Jel’ tako, gospar Luko?
– Pustite – okrenuo se dubrovački konzul zbunjenim Hrvatima. – Duga priča.
Duga je to, ali rijetko zanimljiva i poučna priča, na čijem će kraju, tri stotine godina nakon Požarevačkog mira, u slavu pobjede Mletačke Republike nad otomanskom vojskom Hrvatima ostati samo Sinjska alka, kao onaj, kako već ide, simbol hrvatske hrabrosti i junaštva, te odanosti Domovini i Gospi Sinjskoj.
Eh da, i ćuprija.
U isto vrijeme, naime, lukavi su Dubrovčani nakon sporazuma u Požarevcu – kojim je Venecija dobila posjede u neposrednoj blizini Dubrovačke Republike – Turcima ustupili bezvezan jedan i posve bezvrijedan komad zemlje preko puta Pelješca, kao tampon zonu prema omraženim Mlecima, ali i budući izlaz otomanske Bosne na more. Prepuštajući tako desetoj generaciji iza njih da se s tim problemom nose kako god znaju.
Naravno da je onda cijela ta tri stotine godina stara historijska austrijsko-mletačko-tursko-britansko-nizozemska zajebancija iz Požarevca ovih dana riješena konačnim dovršetkom mosta kojega su europskim, dakle njemačkim i francuskim novcem po slovenskom projektu izgradili kineski inženjeri i radnici, s pristupnim cestama koje grade Austrijanci i Grci.
Hrvati se, kako vidite, ne vole previše miješati u vlastitu povijest.
I što je onda prirodnije nego da se za to vrijeme – dok Kinezi, Austrijanci i Grci ostvaruju „vjekovni san“ i spajaju hrvatski teritorij – u Sinju međusobno javno svađaju vođe slavne hrvatske alkarske družine, mažući se tuđim katranom i kiteći tuđim perjem, pa sve časteći okupatorskim titulama, „ja tebi ‘alaj čauše’, ti meni ‘vojvodo’“, baš kao da je to pod sinjskim zidinama silna turska vojska udarila na srpske vitezove pod izravnom zaštitom Presvete Bogorodice Trojeprstice. Pardon, Trojeručice.
Prirodnije je ispalo još samo kad je sinjski gradonačelnik i Mostov saborski zastupnik Miro Bulj, otpužujući posvađane alkarske vitezove da su slavnu Alku prodali HDZ-u, zabiglisao kako je „naša Alka junaštvo i čojstvo, čast i stav, a ne kukavičluk i poltronstvo“.
Čast i stav, a ne kukavičluk i poltronstvo?! Za nekoga tko je samo posljednjih stotinu godina promijenio čak pet tih, kako ste rekli, „časti i stavova“, ta je roba možda ipak mrvu precijenjena. Ovako odoka, naime, kao da čast i stavove kupuju kod Kineza.
Još početkom prošlog stoljeća, recimo, alkari su bili na straži „časti i stava“ carskog Beča, štoviše najveći austrofili u ovom dijelu Habsburške monarhije, sama Kajzerova pretorijanska garda, pa su pred Prvi svjetski rat – o šezdesetoj godišnjici vladavine Franje Josipa I. – paradirali čak i u Beču, u čast i slavu jedine nam i vječne Carevine. Problem je, međutim, s carevinama što nijedna Hrvatima nije bila ni jedina, a kamoli vječna: 1918. godine jedina nam je i vječna Carevina veličanstveno prdnula u čabar, i samo koji mjesec nakon redovne tradicionalne alke u slavu Habsburškoga dvora – nisu se stigli ni presvući – eto alkara već postrojenih na svečanom dočeku herojske srpske oslobodilačke vojske, pa na straži „časti i stava“ jedine nam i vječne Kraljevine pjevaju „Bože pravde“ u čast kralja Petra Karađorđevića. Već sljedeće, 1919., pored redovne sinjske alke trče tako i jednu u Beogradu, za rođendanski poklon Njegovu Veličanstvu.
Onako kako su samo koju godinu ranije bili najveći austrofili na Balkanu, alkarski su vitezovi sada najveći jugoslavenski monarhisti, čak i orjunaši: dodvoravajući se srpskim vlastima vođa Alkarskog društva Vice Grabovac ne samo da se proglašava „vojvodom“, što je titula koja će opstati do danas, već se i sam proglašava Srbinom, ulazeći u otvorene konflikte s gvardijanom sinjskog franjevačkog samostana, a njegovi slavni kopljanici – nije li ljupka hrvatska povijest? – po Sinju mlate hrvatske domoljube.
Hrvatima, međutim, niti ta kraljevina nije bila jedina, a kamoli vječna. Čim je tako i Karađorđevićeva Jugoslavija prdnula u čabar, a u Sinj umarširali Talijani i ustaše, eto hrvatskih vitezova već u Zagrebu, gdje se klanjaju poglavniku Anti Paveliću, na straži „časti i stava“ ustaške Hrvatske. Historiografski zlobnici primijetit će da u povijesnim šaltanjima jedino ta alka nije održana već sljedeće godine nakon prdnuća u čabar prethodne krune, već joj je trebalo čak četiri godine: tek 1944. milošću Poglavnika konačno je održana i jedna „hrvatska“ alka, u čast i slavu jedine nam i vječne Nezavisne Države Hrvatske.
Ali avaj, ispalo na kraju da čak ni Hrvatska nije bila jedina i vječna. Do sljedeće Velike Gospe u čabar je tako prdnula i Nezavisna država Hrvatska, i već u ljeto 1945. eto alkarskih vitezova postrojenih na straži „časti i stava“ partizanske Narodnooslobodilačke vojske i svoga do dana današnjeg jedinog „počasnog vojvode“ Josipa Broza Tita. U alkarskim se dvorima tako jedinoj nam i vječnoj socijalističkoj Jugoslaviji pjevalo i klicalo još na Alki 1989., ali budni alkarski vitezovi s ušima na oplati čabra u svakom su historijskom trenutku spremni na počasno prestrojavanje: čim je sljedećeg ljeta zvonki prdež označio kraj i jugoslavenskoj domovini, već oni na Veliku Gospu 1990. pjevaju i kliču Franji Tuđmanu, na straži „časti i stava“ HDZ-a i hrvatske domovine. Jedine i vječne, razumije se, kakve druge?
Jer Alka je, podsjećam, „čast i stav, a ne kukavičluk i poltronstvo“.
Mogla je, jasno, sve te godine i stoljeća Alka jednako biti i samo običan jedan neobičan viteški turnir, jedinstven u cijeloj Europi – Sinjanima na ponos, a putnicima namjernicima na oduševljenje – pa da se priča kako se držala, izdržala i održala pod svim zastavama sa sinjske tvrđave. Mogla je, jasno da je mogla, ali mogli su i Hrvati biti samo običan jedna neobičan europski narod, kojega nije promašila nijedna zastava koja je ikad prošla balkanskim vjetrometinama. Hrvatima, međutim, svaka je bila jedina i vječna.
Nije tako ni slavna sinjska Alka nikad bila samo tradicionalni konjički turnir i osebujan narodni običaj, već je to uvijek morao biti onaj, kako reče jedan iz aleje njihovih vladara, „izraz povijesnih težnji“, nikad samo narodno slavlje, već politički miting i kićeni simbol, nikad samo drevna igra, vazda „čast i stav“. Pa koliko časti, toliko i stavova.
Pune tri stotine godina, sve do dana današnjeg, sa strepnjom osluškujući onaj zlokobni prazni čabar na kraju alkarskog trkališta.
Neće se otamo valjda ništa čuti barem još tridesetak godina, pa da se recimo veličanstvena 333. sinjska Alka održi na kaldrmi veličanstvenog Pelješkog mosta, remek-djela hrvatskog pučkog graditeljskog genija, koji je znanjem, odricanjem i herojstvom onomad na natječaju za izgradnju mosta do nogu pobijedio višestruko nadmoćnijeg kineskog investitora, jednako kako je tri stotine godina ranije do nogu potukao i moćnog osmanlijskog agresora.
Pa da sekretar Centralnog komiteta Viteškog alkarskog društva usklikne kako je „Pelješki most čast i stav, a javašluk i pontonstvo“.
