Boris Dežulović, kolumna za portal N1
- A ovo? Šta je to, je li to Isusova rodna kuća? - upitao je Larry vodiča, zastavši kraj lijepe jedne kameno-staklene građevine, što bi kao Isusova štalica mogla izgledati jedino ako mislimo na Meksikanca Jesusa što u Lincolnu, Nebraska, radi kao šef Larryjevog omiljenog Burger's Kinga.
Nećete vi znati Larryja, tesara iz Waverlyja kraj Lincolna, gdje je od oca Franka, korejskog veterana, naslijedio malu pilanu i uhodani biznis. Cijeli svoj život marljivi i skromni tesar Larry nije odmakao dalje od obližnje Omahe, u kojoj je onomad i upoznao suprugu Priscillu: do prije koji mjesec, uostalom, nije ni imao pasoš. Onda ga je za godišnjicu braka Priscilla iznenadila ganc novom američkom putovnicom, pozitivnim testom za trudnoću i tri povratne avionske karte s all-inclusive aranžmanom u Holy Landu.
– Opet su te prevarili, mila – sažalio se Larry. – Nije Holy Land, nego Hollywood. Jesi ovo u Kineza kupila?
Niti pola godine kasnije, međutim, eto našeg tesara iz Nebraske gdje u sintetičkoj havajskoj košulji zajedno s Priscillom i njihovim tek rođenim sinčićem Frankom Juniorom obilazi betlehemska Pastirska polja, ugledavši tamo lijepo jedno kameno zdanje, da nije u Izraelu bogami bi se zakleo da je to Burger’s King u Lincolnu.
– A ovo? Šta je to, je li to Isusova rodna kuća?
– Ne – nasmijao se vodič. – To je hrvatska kapelica, punim nazivom Kapelica hrvatskih svetaca i blaženika, te Majke Božje od Kamenitih vrata.
– Od Kamenitih vrata? – iznenadio se Larry. – Zašto su joj onda vrata od stakla?
– To nitko ne zna, gospodine.
– A iz kojeg je to stoljeća? – znatiželjnim ih je cvrkutom u to prekinula Priscilla.
– Iz ovog – strpljivo je odgovorio vodič.
– Zanimljivo – snimao je Larry mobitelom. – Kapelica korejskih svetaca. Moj otac se borio u Koreji, i da vam kažem: nismo mi tamo bili baš sveci.
– Ne, ne, hrvatskih, gospodine. Hrvatskih svetaca.
– Hrvatskih? Stvarno? – zastao je Larry kao da se nečega dosjetio, pa se okrenuo Priscilli. – Mila, mogli bismo iduće godine otići u Zadar! Što misliš?
– Zadar? Što je to Zadar? – zbunila se Pirscilla.
– Zapravo nemam pojma – nasmijao se Larry slegnuvši ramenima, pa se obratio vodiču. – Jel vi znate što je Zadar?
– Zadar je grad u Koreji – autoritativno je odgovorio ovaj.
– Ne sviđa mi se to, mili – pogledala je Priscilla muža zabrinuto. – Frank je pričao strašne stvari o Koreji. Otkud ti sad odjednom Zadar?
– Ne znam ni sam, pao mi na pamet, onako – češkao se Larry po tjemenu. – Samo razmišljam. Svijet je ogromno igralište, mila. Još prošlu nedjelju bili smo na roštilju kod Teda i Marthe, a već danas smo u Izraelu: zašto ne bismo iduće godine otišli u Zadar?
– Ne slušajte ga, on je ponekad baš veliko dijete – okrenula se onda Priscilla vodiču. – U životu nije napustio Nebrasku, do jučer nije imao ni pasoš, a sad bi u Zadar.
– Dobro – namusio se Larry, pa iznenada razvedrio. – Znam! Hajdemo u Jeruzalem, da malome Frankieju pokažemo Hram!
Istina, ispala je ovo priča o Larryju, prostodušnom tesaru iz Waverlyja, Nebraska, ali mogla je jednako tako biti i o bilo kojem od dva milijuna turista koji će za koju godinu zagušiti gradić Zadar u Republici Hrvatskoj, do jučer marginalnoj balkanskoj državici, do tada već glavnoj euroazijskoj saveznici Izraela i jednoj od vodećih vojno-političkih sila svijeta.
O iznenadnom i posve nevjerojatnom geostrateškom pozicioniranju Hrvatske, te još iznenadnijoj i posvije nevjerojatnoj globalnoj popularnosti malog Zadra navelike će pisati svi vodeći svjetski mediji, a čuveni komentator Financial Timesa Martin Wolf hvalit će mudrost i pamet hrvatske Vlade, podsjećajući kako je sve počelo s onih pola milijuna dolara uloženih u Kapelicu hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu, „najboljom investicijom još otkako je Peter Thiel 2004. za isti novac kupio deset posto Facebooka“.
Tada ćete se valjda sjetiti kako ste ono kolovoza 2021. računali da se tim novcem može obnoviti deset kuća na Baniji, i kako ste se hijenski smijali kad je premijer Andrej Plenković pred novinarima u Zadru obasnio da je betlehemska kapelica „naš doprinos promociji Hrvatske“, jer bi „onaj tko ode u Izrael i to vidi, iduće godine mogao doći u Zadar.“
I kako ste lupali čelom o zid kad je Vlada u obrazloženju odluke dodala da će „Kapelica hrvatskih svetaca u Betlehemu dati snažan doprinos jačanju međunarodne prepoznatljivosti i pozicioniranja Hrvatske u Svetoj Zemlji i svijetu“.
– Fak! – bijesnit će Joe Biden u Ovalnom uredu. – Mi uložili hiljade milijardi dolara da budemo tamo neki kurac, a Hrvatska se s pola milijuna pozicionirala kao stalna članica Vijeća sigurnosti i policajac na Srednjem istoku! Pola milijuna! Umjesto američke kapelice u Betlehemu, mi gradimo vojne baze po Kuvajtu i Kataru! Jebali nas Kuvajt i Katar!
– Tiše, gospodine, evo upravo dolazi gospodin Plenković.
Andrej Plenković, naime, možda i jest budala, ali nije glup. Kao sve genijalne računice, i njegova je bila jednostavna: četiri milijuna turista svake godine „ode u Izrael“, i ako bi tek svaki drugi, poput Larryja, prošao pored hrvatske kapelice i pomislio kako bi „iduće godine mogao otići u Zadar“, to su već dva milijuna turista. Samo u Zadru! I šta? Dođe tako Larry dogodine u Zadar, pa vidi Pozdrav suncu i morske orgulje, a oni koji odu u Zadar i to vide, iduće godine mogali bi – pogodili ste – izvršiti pritisak na Bijelu kuću da svoj devastirani utjecaj nasloni na Hrvatsku. I niti tri-četiri turističke sezone kasnije, eto međunarodno prepoznate Hrvatske u strateškom centru svijeta, Izraela i Palestine na mirovnoj konferenciji u zadarskom hotelu Kolovare, a Andreja Plenkovića u atriju Sveučilišta Oslo, na dodjeli Nobelove nagrade za mir.
Dobro to, reći ćete, to vam je sve logično i jasno, ali zašto baš Zadar? Zašto bi, zaboga, neki priprosti tesar iz Nebraske, prošavši pored Kapelice hrvatskih svetaca u Betlehemu, poželio iduće godine otići u Zadar? Zašto ne, štajaznam, u Ličku Dubravu? Eh, zašto. Da je vama i meni to dato znati, prodali bismo onomad ćaćin stan, kupili dionice Facebooka i danas bili hrvatski premijeri.
Vi ste, recimo, bili uvjereni i da kapele nisu turistički štandovi i geostrateški think-tankovi, već mjesta molitve i kontemplacije. Baš kao, recimo, fra Sandro Tomašević iz Bazilike Rođenja Kristova u Betlehemu, koji je siromah gradnju hrvatske kapelice ocijenio „velikom stvari za naše vjernike i hodočasnike“. Tri dana smijao se premijer Plenković kad je pročitao fra Sandrovu izjavu. Zašto bi, za Majku Božju, „naši vjernici i hodočasnici“ putovali dvije hiljade kilometara da bi se pomolili u hrvatskoj kapelici? Hrvatskih kapelica, sama riječ kaže, ima i u Hrvatskoj, gotovo dvije hiljade hrvatskih crkava i hrvatskih kapela tamo stoji na raspolaganju vjernicima, i oni bi morali biti ili zaista besramno bogati ili zaista besramno glupi kad bi hrvatsku kapelicu išli tražiti po Betlehemu.
Ne grade se, dobri moj pratre, kapelice u Betlehemu da bi se u njima molilo Bogu ili Stepincu, već se kapelice u Betlehemu grade da bi Hrvatska postala lider Europske unije i garant sigurnosti na Srednjem istoku. A Larry i Priscilla iz Waverlyja, Nebraska, u zadarskim pizzerijama potrošili sav novac za školovanje Franka Juniora. Promocija Hrvatske, naime, biznis je budućnosti: ne mislite valjda da mlade i jedre Hrvatice šaljemo na Olimpijske igre da se natječu u bacanju diska? Kurac bi danas Crikvenica obarala turističke rekorde da nismo onomad Sandru Perković poslali u na Olimpijadu: „Onaj tko ode u London i vidi Sandru na postolju, iduće bi godine mogao doći u Crikvenicu“.
Ukratko, ono što je 2004. bio Facebook, danas je hrvatski turizam. A Kapelica hrvatskih svetaca, to ste valjda do sad shvatili, nešto poput turist-biroa, betlehemska filijala Hrvatske turističke zajednice
– O, blaženi, neka Ti je sva nebeska slava, što da radim? Muž mi je potpuno poludio – jadat će se se tako i moliti očajna žena našeg blesavog tesara. – Želi mi maloga voditi u Jeruzalem, da mu pokaže židovski Hram.
– Jeruzalem? Glupost. Jeruzalem je precijenjen, Izrael je out – odgovorit će joj ljubazni službenik Kapelice hrvatskih svetaca i blaženika, stariji gospodin u dresu hrvatske nogometne reprezentacije s brojem 10 i natpisom „Stepinac“. – Zašto, recimo, ne odete u Zadar? Imamo sad odlične popuste u Falkensteiner Hotel & Spa Iadera na Punta Skali. Dvjesto eura noć, za djecu do tri godine besplatno.
Tako će, da skratim priču, Josip i Marija s malim Isusom na koncu iz Betlehema, umjesto u Jeruzalemu, završiti na spa&wellnessu u Zadru. A mala, marginalna Hrvatska na koncu postati jedna od najutjecajnijih vojno-političkih i turističkih sila svijeta: samo baziliku Kristova groba u Pakoštanima godišnje će obilaziti deset milijuna ljudi.
Osim, jasno, ukoliko i nakon svega ne mislite da je s onih pola milijuna dolara pametnije bilo obnoviti deset kuća na Baniji.
