Piše: Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''
Uzmemo li zdravo za gotovo službenu tvrdnju da Andrej Plenković nije od Marija Plenkovića naručio istraživanje o tome kako hrvatski tiskani mediji prate rad Vlade RH, nego da je Mario Plenković spomenuti "znanstveni rad" zamislio, proveo i sročio samoinicijativno, prošloga mjeseca svjedočili smo pojavi koja na ovim prostorima nije ni raširena ni uobičajena: da se otac sinu uvlači u dupe.
Najčešće, naime, biva obrnuto.
Unutarfamilijarna preraspodjela moći, izgleda, dovela je do stanovite emancipacije i odlučnog raskida s tradicijom – osobito žilavom baš u Dalmaciji, odakle Plenkovići vuku korijene – što se manifestira zamjenom mjesta među klišejima, izvrtanjem uobičajeno shvaćenih nositelja dominacije i podložnosti. U prvi plan tako izbijaju autoritarnost potomstva i infantilizacija očinstva, te je stasala figura muškog roditelja koji nastoji sinu pokazati da ga je dostojan i bolno žudi za njegovim priznanjem, oca koji grozničavo smišlja postupak zbog kojeg će ga sin blagonaklono pomilovati po glavi i tutorski štipnuti za obraz, a možda mu i kupiti kakav zgodan poklon, knjigu, igračku ili počasno zvanje professora emeritusa na Zagrebačkom sveučilištu.
Istinabog, nije se primjereno petljati u odnose unutar obitelji, one imaju puno pravo na konspirativnu prirodu svojih mrakova, na sav taj čemer i mulj što nastaju kombinacijom odgoja, gena i tipa prehrane, pa je stoga neumjesno i špekulirati koji se kojem od Plenkovića uvlači u dupe. Međutim, ovdje imamo posla s javnom demonstracijom tih porodičnih prodora, s razmjenom nježnosti i dokaza lojalnosti na otvorenoj sceni, a k tome je i predmet očeva istraživanja upravo javna slika njegova sina stvorena medijskim putem. Posve je dakle jasno da i glavni akteri polaze od toga da modus i dinamika njihova familijarnog općenja – elaborirani kroz nešto što je nazvano "znanstvenim radom" – imaju nacionalni značaj i općedruštvenu težinu.
Kao što se već zna, Mario je Plenković s grupom suradnika u istraživanju pod zastrašujuće rogobatnim naslovom – "Komunikološka interpretacija medijskih sadržaja u hrvatskim tiskovinama o Vladi Republike Hrvatske" – analizirao pisanje svih novina tokom siječnja ove godine, te došao do spoznaje da "ukupna hrvatska novinska produkcija publicira 23,55 % negativnih i pristranih sadržaja o Vladi RH" ("pozitivnih" je 35,54 %, a "neutralnih" 40,91 %). Detektirao je i "pojavu ekstremno iracionalno negativistički print-medijskih sadržaja" – karakterističnu za šest listova: "Hrvatski tjednik, Novosti, 24 Express, Nacional, 7 Dnevno i Lider" – a ti sadržaji, veli, (sada je bolje dublje udahnuti) "nisu u skladu s zakonitostima logičke argumentacije i strukturalnih zakonitosti print-medijskih izražajnih etičkih novinarskih i komunikoloških standarda o programu, radu, aktivnostima i ugledu Vlade RH" te, općenito, "ne vode boljitku i razvoju građana Hrvatske".
Već bi i površna analiza – gramatička i logička – gornje formulacije potvrdila da je istraživač misaono limitirani šarlatan, doduše stameno odan tekućem režimu, no ne isplati se na to trošiti vrijeme, jer je čitav "znanstveni rad", od prve do zadnje riječi, napisan u sličnom tonu. "Negativni i pristrani medijski sadržaji" o vladi Andreja Plenkovića, piše Mario Plenković, "većinom su nevjerodostojni", zatim su "(ne)kritički, senzacionalistički, populistički", onda su "zakulisnih i mističnih izvora informacija", uz to su (udahnite) "opterećeni vlasničkim, stranačkim, gospodarskim i marketinškim interesnim utjecajnim te destabilizacijskim društvenim i stranačkim skupinama u hrvatskom javnom komuniciranju". Ti sadržaji pokazuju "izrazito slabo i površno poznavanje stručne tematsko sadržajne problematike". Njihova "stajališta su više ili manje (pro)aktivistička, ponekad i anarhično destruktivna u cilju destabilizacije programa, rada, aktivnosti, ugleda i funkcije Vlade RH".
Živ se ubi Mario Plenković da kvazistručnom terminologijom objasni kako je svako novinarsko spominjanje njegova sina izvan žanra hvalospjeva demonsko-anarhističkog porijekla. Stvar dosta podsjeća na one Tuđmanove raznobojne vragove, koji rade o glavi hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, samo što je pokojni Poglavarko imao običaj samostalno izricati takve presude, dok ih za Plenkovića Jr. artikulira njegov otac, oglašavajući se iz otvora na donjem dijelu leđa, i to u formi "znanstvenog rada".
Mazohist koji se upusti u čitanje rečenoga naučnog štiva – za čiju je izradu, prema riječima autora, korištena (opet udah, molim!) "kvalitativna i kvantitativna paradigmatska ontološka, epistemiološka, aksiološka, retorička, statistička i empirijska istraživačka metodologija" – nikako ne može dokučiti po kojem se to kriteriju neki medijski sadržaj ocjenjuje kao "pristran", osim što je razvidno da nema "negativnoga" novinskog priloga o radu Vlade koji ujedno nije označen i "pristranim", pa je jedino tako i bilo moguće zaključiti da se u Hrvatskoj "publicira 23,55 % negativnih i pristranih medijskih sadržaja o Vladi RH", drugim riječima: čim je "negativno", znači da je "pristrano", odnosno – čim je "pozitivno", automatski je "nepristrano", objektivno i vjerodostojno.
Nema sumnje da nositelj izvršne političke vlasti prema istoj jednostavnoj matrici sagledava hrvatsku stvarnost i vlastitu ulogu u njoj, kao i da je njegov pozadinski istraživač toga itekako svjestan. Stoga se on u svome ekspertnom uratku ne zadržava na tome da tek locira novinske kritičare Vlade i premijera, već mu je ambicija da ih o istom trošku delegitimira, a možda – ako bi se sin držao očevih stručnih preporuka u budućem radu – i dekapitira.
Pretpostavimo li (još jednom) da djelo doista nije naručeno, što to znači kada "istraživač" unosi vladarev politički diskurs u svoj "znanstveni rad", dajući mu težinu presudnoga mjerila? Znači da mu se uvlači, jasno. Znači da prosječan zaposleni Hrvat danas umirovljene roditelje nosi na grbači, a Plenković tatu tri pedlja niže.
Ipak, najzanimljiviji aspekt istraživanja – a ujedno i razlog ovom zapisu – odnosi se na onih "35,54 % medijskih sadržaja" što su "pozitivno orijentirani na rad i ugled Vlade RH", s tim da Mario Plenković navodi popis glasila u kojima takvi sadržaji pretežu: "Globus, The Economist Croatia, Glas Slavonije, Novi list, Večernji list, Jutarnji list, Zadarski list, Poslovni dnevnik, Glas Istre i HR umirovljenički list". Ni nekoliko tjedana nakon što su na portalu Telegram, uz primjerenu dozu zlobe, citirani najmarkantniji dijelovi očinskoga "znanstvenog rada", naime, ni u jednom od navedenih listova nije o tome objavljena ni riječ.
To je, kako god okreneš, ozbiljan medijski napor, jer činjenica da premijerov otac, professor emeritus, analizira "medijsku sliku" vlastita sina, otpisujući doslovno sve negativno intonirane novinske priloge kao "pristrane" ("nevjerodostojne", "iracionalne", "anarhično destruktivne"...), s tezom da oni "ne vode boljitku i razvoju građana Hrvatske", u najmanju je ruku dovoljno bizarna da se nametne barem kao vijest, a napose što ima sve elemente solidnog skandala, takvog da diskreditira i akademska, i politička, i porodična legla.
U nekim od listova koji fabriciraju "negativne i pristrane sadržaje o Vladi RH" priređen je adekvatan uzvrat: obnovljena su sjećanja na misteriozni odlazak Marija Plenkovića s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, na seksualna uznemiravanja studentica, na članstvo u Izdavačkom savjetu zloglasnog ST-a, na koruptivni način stjecanja počasnog akademskog zvanja... No "pozitivni" dio scene ni da zucne. Izrazito "nepristrano" prepustio se ignoranciji.
Stječe se utisak da, u postistraživačkoj fazi, znanstvenik i objekti njegove analize solidarno zbijaju redove, da se okupljaju kako bi u mraku i tišini, "pozitivno" i "nepristrano", proslavili dobivene rezultate. Gužva je u blizini dvanaesterca. Jer, osmotrimo li prilike iz metaforičkog rakursa, ispada da se u istu onu rupu gdje je završio nadobudni i pažnje željni otac – u krater familias – smjestio i veći dio medijske industrije.
