Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Imam senzacionalnu novost za Vicu Johna Batarela i Karla Resslera: žene zapravo ne žele abortus. Nijedna žena ne želi abortus.
Za muškarce nemam točne podatke, ali za žene znam: niti jedna, baš nijedna od milijun i pol fertilnih Hrvatica ne želi pobačaj. Raspitajte se slobodno i sami. Pitajte suprugu, zaručnicu, djevojku, koketnu neku zgodnu susjedu s prvog kata ili onu studenticu što svaku večer trči po mračnom parku ispred vaše zgrade: zaustavite je i ljubazno predložite da joj napravite dijete i iz svoga džepa platite pobačaj u vrhunskoj privatnoj klinici. Što tražite zauzvrat? Baš ništa. Nudite joj dakle posve siguran i posve besplatan seks, a kao bonus – to nije sve! – posve siguran i posve besplatan vrhunski, profesionalni pobačaj s plaćenim svim troškovima zahvata i rehabilitacije.
Iznenadit će se možda Vice Batarelo i onaj mladi HDZ-ov pastuh Karlo Ressler, ali nijedna – a kad kažem nijedna, mislim vrlo doslovno na nijednu od milijun i pol – neće pristati na ponudu. Da njihov šok i nevjerica budu još veći, moguće bi se našla neka susjeda koja bi čak i pristala na Vicinu ili Karlovu ponudu za brzi seks u liftu – ženski je um neistraženi planet i nije nam ga dato shvatiti – ali neće se naći baš nijedna koja bi pristala na plaćeni seks, trudnoću i abortus, pa taman da je u nekoj od onih švedskih klinika s pet zvjezdica, jacuzzijem i bazenom.
Što bi rekao ugledni splitski kulturni antropolog Vojko V: kako to?
U geografiji HDZ-a, Hoda za život, Vigilarea i katoličke crkve svijet je, naime, jednostavna ravna šahovska ploča, i sve je na toj ploči crno-bijelo: ženske se figure dijele na bijele kraljice koje vjeruju u Gospodina Našega i u cijelom su svom životu legle s mužjakom ukupno pet puta – svih pet puta samo s kraljem i samo u plodne dane – i bezbožne crne kurve koje se jebu na sva šezdeset četiri polja, sa svakim tko im stane na dijagonalu, od lovca do pješaka, pa grozničavo gledaju u test za trudnoću kako bi otrčale kod prvog licenciranog ubojice djece. U njihovom svijetu abortus je posljednja društvena moda, jedan od onih ženskih hirova koje nam nije dato razumjeti, poput upumpavanja hijalurona u usne, povećavanja grudi, piercinga na bradavici, tetovaže na dupetu, umjetnih noktiju ili štikle od dvanaest centimetara: konačno, od svega što ta nama nerazumljiva bića dobrovoljno i iz čista mira rade sebi i svom tijelu, prekid trudnoće ne spada niti u dvadeset najbolnijih.
Taj bi i takav svijet, prema svim Vicinim i Karlovim proračunima, trebao stoga biti prepun primamljivih oglasa za abortuse. Facebookov bi algoritam ženama izbacivao reklame za ginekološke klinike sa sigurnim pobačajem pod lokalnom anestezijom za samo devetstodevedesetdevet novaca, a ginekolozi bi bili zvijezde glamuroznih red carpet evenata, ženskih revija i talk-show programa, dok bi se fotografije pobačenih fetusa umjesto na satovima vjeronauka i plakatima Vigilarea masovno dijelile na Instagramu, uz hashtagove #abortion, #amazingexperience ili #abortusjespokojstvo.
A našla bi se i ne jedna holivudska diva koja prezire pomodarske trendove, da kod Opre ispriča kako je pobacila sedam puta, i svih sedam puta prirodno, triput spontano i četiri puta niz stepenice.
Pa ipak, iz nekog razloga nije tako.
Nikad niste na Fejsu vidjeli reklamu za ginekološku kliniku koja nudi najsuvremenije metode pobačaja pomoću srebrne kukice i zlatnih listića, niste nikad čuli ženu kako s prijateljicama zavidno ogovara jednu, cijelu izoperiranu, kojoj neki ruski poduzetnik za svaki rođendan plaća pobačaj, nije zabilježeno da se neka starleta s red carpeta hvalila kako je u Monte Carlu uplatila ginekološki all-inclusive paket s medicinski potpomognutom oplodnjom, zajamčenim četvorkama, sigurnim abortusom i bonus laserskom rejuvenacijom vagine na račun kuće. Iz nekog nama nedokučivog razloga, rekoh, žene ne trče na pobačaj.
Znam, šok će to biti za Vicu Batarela i Karla Resslera, ali žene – slobodno se, rekoh, raspitajte – ne vole abortus. Boje ga se. Ne žele. Neće. Nijedna, do posljednje, uključujući i posrnule lezbijke i najmilitantnije feministice, jednako i Slavenka Drakulić i Rada Borić. Cijela povijest ženskog roda nije zabilježila jednu jedinu koja je zavidnim prijateljicama oduševljeno objavila da je trudna i kako upravo ne može dočekati deseti tjedan da pobaci.
Ne postoji stoga nijedna žena koja se zalaže za pobačaj, niti postoji išta tako daleko od istine kao što je to tvrdnja hrvatskih katoličkih vigilanata da Fred Matić svojim izvještajem o ženskim pravima pred Europskim parlamentom zagovara i promiče pobačaj. Ne kažem, žene je ponekad baš teško razumjeti – kad se sve zbroji i oduzme o ženama ne znamo više-manje ništa, nema za muškarca veće i dublje tajne od ženskog mozga – i zapravo jedino što o njima pouzdano i sa sigurnošću znamo jest samo to da ne vole i ne žele pobačaj.
Ima tako žena koje pasionirano prate Europsko nogometno prvenstvo i precizno znaju što je ofsajd, ima i takvih kojima bedra ustreptaju blagošću kad vide don Damira Stojića ili Andreja Plenkovića na koljenima u prvom redu katedrale, ima ih čak koje vole glođati teleću glavu – bila je jedna malo radikalna što je sanjarila da je brutalno siluje Jose Luis Torrente – ali nema niti je ikad bilo nijedne jedine koja je voljela pobačaj i sanjarila da joj George Clooney naživo radi kiretažu.
Do umjetno induciranog nesporazuma došlo je zato što u cijeloj priči nikad nije bila riječ o pobačaju, već o – pravu na pobačaj. Ženama koje su iz kataloga prava na raspolaganje vlastitim tijelom odlučile iskoristiti pravo na abortus – ili ga pak, u kakvoj vjerskoj diktaturi, očajnički uzele u svoje ruke – to je ozbiljna fizička i psihička trauma. Svakoj, do posljednje. Ne treba ženama neki unjkavi katolički vigilant, seoski župnik ili Karlo Ressler da im objasni kako je pobačaj užasan: žene to, vjerovali ili ne, već znaju. Najzad, ne postoji niti je u cjelokupnoj povijesti ljudskog roda postojao muškarac koji je imao makar približnu slutnju ideje o tome kako je kad ti iz utrobe odstrane plod. Pitajte i to ako ne vjerujete, predložite Vici da u pro-life kampanji Vigilarea posvjedoči, recimo, svoje strašno iskustvo.
Za potrebe lakšeg razumijevanja stvari možemo, uostalom, čak i pristati na takvo katoličko banaliziranje ženske traume, pa predložiti da i muškarci mogu imati iskustvo pobačaja. Što je, recimo, radikalna ingvinalna orhidektomija – kirurško dakle odstranjivanje testisa – nego abortus i genocid nad nerođenim spermijima? Konačno, crkva svaku mušku masturbaciju i džabakulaciju smatra genocidom, što nam daje puno pravo da orhidektomiju smatramo abortusom. Ako je tako – a da je tako tvrde oni, a ne ja – eto nas na terenu gdje o tome kompetentno mogu svjedočiti i sam: prije petnaestak godina meni je zbog karcinoma uklonjen lijevi testis. Napominjem da na takvu intervenciju nisam bio prisiljen niti me itko na to nagovorio, već je to bio moj slobodni izbor.
Što je dakle kirurško ostranjivanje mog testisa, zajedno s dvjestotinjak milijuna veselih, razigranih spermatozoida, doli abortus, pače masovni abortus? Ako je tako, a tako je, zašto onda mene nitko od njih nije kleo, zašto ja nisam morao na konzultacije s psihologom i župnikom, zašto ispred bolnice nisu stajale Željka Markić i njene časne sestre s krunicama i transparentima „Orhidektomija je ubojstvo“, zašto Vice Batarelo nije molio za mene i mojih brat bratu četvero djece koje bih obraćen Božjoj milosti još stigao napraviti prije nego umrem od karcinoma?
Primjer je, jasno, glup, i to točno koliko i predodžba hrvatskih katoličkih vigilanata da se žene za pobačaj kod ginekologa zapisuju između termina za frizera i pedikera. Da, moj abortus i masakr nad dvjesto milijuna malih protohrvata bio je moj izbor, u nužnoj samoobrani – borbi za goli život – ali zašto bi Željka i Vice to morali znati? Što se njih tiče, bio je to Božji plan i moj zločin. Što se njih tiče – ili barem što bi se njih ticati trebalo – na orhidektomiju sam se mogao odlučiti i zato da mi bez muda bolje stoje hlačice hrvatske repke: za razliku od žena, razlog me nitko nije pitao. Zašto onda – eto mog pitanja – nitko od njih ne traži i zabranu radikalne ingvinalne orhidektomije?
Osim što je, kako rekoh, glup, primjer je i rijetko vulgaran i bešćutan – ili, kako bi to preciznije rekla poštovana zastupnica Marija Selak-Raspudić, „monstruozan“ – jer uspoređujem rak testisa s blagoslovom trudnoće. Na stranu, međutim, što je takav monstruozan primjer dosljedno izveden iz katoličkog seksualnog katekizma, a onda na stranu i to što čak i blagoslov trudnoće može biti izvjesno smrtonosan za ženu: dosljedna Crkva, uostalom, i tada novi život pretpostavlja starom i dovršenom. Ako je stoga monstruzan i glup, moj je primjer takav samo zato da bi ga muškarci lakše shvatili. Jer ovdje, ponavljam, nije riječ ni o tumoru ni o trudnoći, ni o orhidektomiji ili pobačaju, već o ljudskom pravu na svoje tijelo: mom da izaberem hoću li odstraniti lijevi testis, i ženskom da izabere prekid trudnoće.
Naši razlozi načelno su su posve irelevantni: mislite li, recimo, da je moj bio očit, čekajte da čujete priču o jednoj mojoj supatnici s onkološkog odjela na Rebru, koja je, shvativši da će zbog agresivne kemoterapije izgubiti kosu – ženski um, kako smo zaključili, nije nam dato shvatiti – odbila liječenje i nekoliko mjeseci kasnije tiho umrla. Svojom dakle voljom i svojim izborom.
Postoji tako hiljadu razloga zbog kojih će se žene odlučiti na pobačaj – i očitih, i manje očitih, i medicinskih i egzistencijalnih i sebičnih i glupih – ali svaki, i najsebičniji i najgluplji, samo je njen i ničiji više. A najmanje Vicin i Karlov. Samo je još jedna stvar zajednička svakom ženskom pobačaju: svaki je neželjen, bez obzira je li nesretnica zatrudnjela s pijanim očuhom ili omiljenim kvartovskim župnikom, je li ju naivnu zaveo bogati zagrebački playboy ili je razmažena i sama otišla na medicinski potpomognutu oplodnju, pa se uplašila i predomislila. Čak i kad je trudnoća željena i planirana – stvari su se kasnije iskomplicirale, što god, nije naša stvar – nijedan pobačaj, niti jedan do posljednjeg, nije planiran i željno očekivan.
Nijedna žena, rekoh, neće i ne žele abortus.
Žene hoće i žele pravo na abortus.
Jednog dana kad shvate tu razliku, idioti će shvatiti i kako rješenje problema – a da je problem, očajna dojučerašnja maloljetna djevica zna i bez poštovane zastupnice Marije – nije u zabrani pobačaja, već u edukaciji djevojčica i žena.
Svijet bi, uostalom, bio mnogo ljepše mjesto da je i djevica Marija onomad imala pravo na seksualnu edukaciju i raspolaganje svojim tijelom.
