Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Takozvani predsjedniče takozvane Republike Hrvatske, jadni i bijedni sitni mišu!
Rado bih vam detaljnije objasnio zašto takozvanima smatram i vas i Republiku kojoj ste nesretnim stjecajem okolnosti predsjednik, ali budući je iz slučaja o kojemu će biti riječ – i o kojemu je ista riječ već dvadeset godina – razvidno kako ne razumijete ni k*rca, pokušat ću vam ga barem nacrtati.
Moje malo misto zove se Pisak, iako se sve do prije stotinjak godina u knjigama pisao kao Vruja, jer je u neposrednoj njegovoj blizini veličanstvena istoimena uvala podno prijevoja Dubci, jedinstveni spomenik prirodne ljepote. Ako vam već ništa ne govori kao opće mjesto hrvatske kulture i književnosti – na liticama iznad Vruje rođen je veliki hrvatski pjesnik Josip Pupačić, upravo njeno plavetnilo gledao je „gdje se njemu penje“ i pisao mu svoje „dobro jutro more“ – vama kao osvjedočenom domoljubu nešto bi mogao značiti barem onaj primjereno priglup romantični mit iz brošura za turiste i učenike osnovnih škola, po kojemu su onomad upravo na Dubcima iznad Vruje Hrvati prvi put ugledali plavu pučinu i uskliknuli: „More!“
Za crtanje takozvanosti Republike Hrvatske i vas kao predsjednika mogao sam, istina, jednako tako uzeti bilo koju parcelu te takozvane države, ali sam, kako vidite, uzeo opće mjesto njene nacionalne kulture i mitologije, kako bi i sitni mišji umovi poput vašeg lakše razumjeli stvar.
Ta mitska Vruja, kako je valjda i tisućljetni nekakav red, državno je zemljište, parcela upisana u katastarske knjige kao vlasništvo Republike Hrvatske, baš kao što je i mitsko „More!“ pod njenim liticama dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, države dakle kojoj ste vi predsjednik. Na toj, eto, čestici Republike Hrvatske lokalni poduzetnik i naš seoski tajkun Stipe Latković već punih dvadeset godina veselo vrti mješalicu za beton i zida Stipanove dvore, nepojamno nakazni pseudohistoricistički turistički resort s betonskim mulom, betonskom šetnicom, betonskim kulama, betonskim bazenom i drugim betonskim objektima ljudskom umu nejasne namjene. Stipe Latković ne samo da nema nijednu jedinu dozvolu za to što radi – jer to je, podsjećam, a) državna zemlja i b) pomorsko dobro – već je u tih dvadeset godina prikupio cijeli manji državni arhiv inspekcijskih prijava, rješenja, obustava, zabrana i optužnih prijedloga.
Pet-šest nadležnih ministarstava i cjelokupni pravosudni sustav Republike Hrvatske, policija, državno odvjetništvo, dvije općine i jedna županija, cijela slavna hrvatska država ne može, eto, baš ništa jednom običnom seoskom guzonji. Koji ne samo da svoje betonsko gumno zida na državnom zemljištvu i državnom moru, već – ponavljam – u samom srcu općeg mjesta hrvatske nacionalne mitologije.
Rečeni Stipe Latković tako spada u one za koje se obično kaže kako su „otprije poznati organima gonjenja“, organima kojima autoritetom svoje funkcije spadate i vi. U vašem slučaju, štoviše, naš je seoski tajkun „organu gonjenja otprije poznat“ prilično doslovno: Stipe Latković ne samo da vam je „otprije poznat“, već ste otprije i dobri prijatelji i bliski poslovni suradnici. Lobirali ste za njegove poslovne pothvate u inozemstvu, a on vam je zauzvrat donirao neke pare za predsjedničku kampanju i zaposlio sina na svojoj splitskoj seoskoj televiziji.
Netko zlonamjeran – ili barem elementarno inteligentan – zaključio bi kako je Stipe Latković očito pod vašom zaštitom, baš kao što je bio pod zaštitom i vaših prethodnika na funkciji takozvanog predsjednika takozvane hrvatske države, Stipe Mesića i Ive Josipovića, sve redom dobrih prijatelja i poslovnih suradnika našeg seoskog tajkuna. Kako, naime, objasniti da rečeni neimar i nakon desetina prijava, zabrana, optužnih prijedloga i rješenja o obustavi sveudilj u Vruji veselo vrti svoju mješalicu, da ga i nakon dvadeset godina za hrvatsku državu i njene organe i institucije – kako mi iz hrvatske kulture umijemo reći – savršeno boli k*rac?
Konačno, prije neki dan veselo je tako opet zavrtio svoju mješalicu i stao betonirati čak i put od magistrale do svojih dvora, put koji je – ponavljam i crtam – bespravno probio kroz državno zemljište, kroz samu svoju privatnu hrvatsku državu.
Mimogred rečeno, njegovu divljačku agresiju na Republiku Hrvatsku nije zapazio nitko iz takozvane hrvatske države – nijedna institucija zapažanja ili organ gonjenja iz svih pet-šest nadležnih ministarstava i cijelog veličanstvenog pravosudnog, policijskog i inspekcijskog sustava kojemu je jedini posao zapažanje i prijavljivanje agresora – već sam je zapazio i prijavio ja, slučajno jednog jutra prošavši preko Vruje. Strah me, eto, i pomisliti što bi bilo da sam umjesto kamiona i bagera primijetio tenkove i haubice: ako takozvana Republika Hrvatska svoje sveto tlo ne može obraniti niti od jednog nezajažljivog starca s mješalicom za beton, pred stotinjak bi naoružanih četnika već do kraja ove rečenice potpisala bezuvjetnu kapitulaciju.
I što ste vi kao predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske učinili kad vam je moja kolegica prinijela pažnji najnoviju Latkovićevu agresiju na teritorijalni integritet i suverenitet Republike Hrvatske?
Dopustite da vam osvježim kratku pamet.
“Deset godina to slušamo, zašto Latković još nije kažnjen, zašto mu to nije zabranjeno, srušeno?“, junački ste podviknuli pred novinarkom. “Dajte ga više onda osudite, optužite, da više ne moram odgovarati na pitanja što radi čovjek koji mi po godinama može biti otac!“ A onda, upozoreni da je riječ o čovjeku koji vam je financirao predsjedničku kampanju, dodali i kako vam je to „drago, jer to nije novac zarađen na betoniranju obale, nego na tvornicama obuće“. „Na to sam ponosan“, priznali ste ničim izazvani, za svaki slučaj prisnaživši kako „rijetko koristite riječ ‘ponosan’.“
Ako slučajno niste shvatili što ste rekli – a sva je prilika da niste – dopustite da vam i to nacrtam. Vi, predsjednik Republike Hrvatske, najviši organ izvršne vlasti, lamentirate nad činjenicom da Republika Hrvatska još nije kaznila Latkovića i srušila njegove bespravne betonske dvore, pa izravno upućujete novinare – ponavljam, novinare – da ga optuže i osude! Ne pri tom zato što je vaš otprije poznat bliski suradnik, donator i prijatelj besprizorni kriminalac i bespravni graditelj na katastarskoj čestici čiji ste nominalni predsjednik, već zato da više ne morate odgovarati na pitanja što radi čovjek koji vam po godinama može biti otac, a po parama – kako vidimo – bliski suradnik, donator i prijatelj. Na kojega ste, sad doslovno citiram, „ponosni“.
Takozvani predsjedniče, jadni i bijedni sitni mišu, da vam objasnim neke stvari oko prava i pravne države. Prvo, agresore na državno zemljište ne optužuju i ne osuđuju novinari, već institucije i organi gonjenja države čiji ste, rekoh, jedan razmjerno važan organ i sami. Drugo, agresori na državno zemljište ne optužuju se i ne osuđuju zato da predsjednik Republike više ne bi morao odgovarati na novinarska pitanja, već zato što – čak i kad su mu otprije poznati bliski suradnici, donatori i prijatelji – krše zakone države kojoj je predsjednik. I treće: ne, taj agresor nije platio vašu kampanju novcem zarađenim betoniranjem obale, već – još gore – istim novcem kojim betonira obalu. Vi ste, takozvani predsjedniče takozvane Republike Hrvatske, tako i formalno iste funkcije i iste svrhe – a otprilike i iste cijene – kao jedna Latkovićeva mješalica za beton.
Ali dobro, vaše su predsjedničke ovlasti očito, poput vaših kognitivnih sposobnosti, prilično ograničene, pa možete samo govoriti, upozoravati, svađati se i javno srati. Kao što, uostalom, osim te stvari – govorenja, upozoravanja, svađanja i javnog sr*nja – već mjesecima ništa drugo i ne radite. I to vam dosta dobro ide: herojski se tako suprotstavljate nevladinim organizacijama, ženskim udrugama, feministicama, Srbima i kukavnom Njonji Jandrokoviću, ali dočim vam netko zaposli sina i u džep za kampanju tutne j*benih šezdeset hiljada kuna, pretvarate se u jadnog i bijednog sitnog miša sasušenih mišjih muda.
Vi kao organ gonjenja Republike Hrvatske, reći ćete, nemate ovlasti da optužujete i osuđujete. Kao i svi građani – kao, uostalom i ja – imate, međutim, ovlasti da prijavite kriminal: štoviše, imate li saznanja o agresiji na državu i državno zemljište, kao građanin ne samo da imate ovlasti da je prijavite, već imate građansku dužnost, a kao osvjedočeni domoljub – pače, nekakav j*beni predsjednik – čak i domoljubnu obavezu. Vi, međutim, tvrdite da nemate takvih spoznaja.
Pretpostavimo stoga za potrebe ovog pisma da zaista nemate pojma što se događa u Vruji i da nikad niste bili u Stipanovim dvorima.
Velika bi to, naime, bila šteta, jer Vruja je upravo tematski park svega što ne valja i ne funkcionira u takozvanoj državi kojoj ste takozvani predsjednik. Nakon dvadeset godina divljanja otprije vam poznatog bliskog suradnika, donatora i prijatelja, veličanstvena i prekrasna Vruja razvaljena je buldožerima i izbrazdana bagerima, ogoljena, ograđena i betonirana, odnosno – vama razumljivijim rječnikom – goli k*rac.
Ukratko, baš kao država kojoj ste predsjednik i svi njeni organi gonjenja, Vruja je danas k*rac.
Idite stoga malo u k*rac, obiđite ga malo i razgledajte oko sebe, možda steknete neka saznanja. Pogledajte s Dubaca taj nakazni betonski k*rac gdje se vama penje i dobro jutro veli: ta nekad krasna uvala jest zemlja kojoj ste predsjednik i vrhovni onaj, kako se zove, organ gonjenja.
Gonite se u krasnu Vruju, predsjedniče Republike Hrvatske, jadni i bijedni sitni mišu.
