Dragan Markovina, tekst za Peščanik.net, 5.5.2021.
Pouzdan pokazatelj do koje mjere je nacionalizam na ovim prostorima postao neupitan i intimiziran jeste sadržaj stvari protiv kojih se najveći dio javnosti buni. Uvijek je tu prisutan osjećaj da su opljačkani, da je država oteta i korumpirana, da su političari svi isti i imaju protekciju, da se na pravosuđe ne mogu osloniti i sve u tom stilu. Ali, nemoguće je čuti da se vladajuće ljude i politike ikada masovno optužuje za stanje duha u društvu i poraz modernosti. To, naime, ogromna većina građana ne vidi kao problem i smatra desničarsku retradicionalizaciju sasvim prihvatljivom, ne uočavajući nikakvu korelaciju između takvog stanja svijesti i dubokog intelektualnog, tehnološkog i demografskog zaostajanja zemlje te devastacije svega što je služilo javnom interesu. Od urbanističkog planiranja, preko zdravstvenog sistema, do željeznica i industrije te posljedično do njihovog životnog standarda. Takva prihvaćenost nacionalističke stvarnosti kojoj oponira uvijek istih par posto ljudi omogućila je sistemu da putem najvećeg dijela obrazovnog sistema, vjerskih zajednica i medija pod kontrolom proizvedu čitave generacije mladih ljudi znatno konzervativnijih i u smislu građanskog odgoja zapuštenijih od vlastitih roditelja. Ideološka rekonkvista zapravo nije bila posljedica destrukcije Jugoslavije i ratova za njeno nasljeđe, nego ključni cilj nacionalističkih politika, jer se tek zahvaljujući njoj nacionalističko društvo moglo i još uvijek može reproducirati. To je jednostavna istina koju oni u socijal-demokratskim i liberalnim strankama nikad nisu uspjeli razumijeti, uporno se baveći svim drugim, osim temeljitom reformom obrazovanja i preoblikovanjem nacionalističke stvarnosti. To nerazumijevanje ih je dovelo u konstantnu defanzivnu poziciju zbog koje im je svaka politika bila reaktivna i nisu imali nikakvih šansi da budu šire prihvaćeni u društvu. Te političke stranke i njihove lidere, naravno ne treba žaliti, ali je problem što je s njihovom zasluženom propašću za dugo vremena onemogućen sustavan politički organiziran otpor nacionalizmu.
Sve ovo pišem potaknut novim istraživanjem o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj, kojeg su treći put proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu i Filozofski fakultet u Rijeci u suradnji s GOOD inicijativom. Ovo istraživanje, provedeno nakon šest godina od prošloga, pokazalo je poražavajuće rezultate, ali i vidljiv napredak na mnogim poljima. Tako trećina mladih misli da je homoseksualnost bolest, a polovica ih smatra da se taj identitet ne bi trebao izražavati u javnosti. Najvidljiviji pomak je uočen u odnosu prema Drugom svjetskom ratu, jer sada nešto više od 15% mladih ljudi smatra da ustaška država nije bila fašistička tvorevina, dok je prije šest godina to isto mislilo njih čak 72%. Ovaj podatak se ne može razumijeti bez onog sljedećeg koji govori o tome da 45% njih smatra da je u redu koristiti ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, 25% misli da nije, a ostali su neodlučni. Ovo nam govori da puno toga ovisi o atmosferi u javnosti i političkoj volji. Te 2015. godine Karamarkova kontrarevolucija bila je na vrhuncu, sam predsjednik HDZ-a javno je iznosio teze o tome što je dopušteno iznositi u javnosti, a što ne, vezano uz prošlost, a ministar kulture i potpredsjednik Sabora bili su radikalno desne orijentacije s izraženim pozitivnim sentimentima prema ustaškoj ideologiji. Ukratko, afirmativan odnos prema ustaštvu predstavljao je službenu državnu politiku. Danas, u Plenkovićevo doba to nije tako, što zbog raznih međunarodnih pritisaka, što zbog činjenice da je Karamarko uspješno mobilizirao otpor antifašističke javnosti, što zbog toga da i sam premijer ne dijeli te vrijednosti, zahvaljujući čemu smo dobili značajno drukčiji rezultat. No, kako su taj isti premijer, Vlada pa i famozno povjerenstvo za prošlost, na čelu s tadašnjim predsjednikom HAZU-a Zvonkom Kusićem, na svaki mogući način relativizirali odnos prema korištenju ustaškog pozdrava u javnosti, odbijajući ga decidirano staviti van zakona i donoseći neka nesuvisla objašnjenja o različitim konotacijama, kao da se HOS devedesetih nije borio za istu ideologiju ili granice, takav stav dobio je vjeran odraz među mladima. Odnosno među gotovo polovicom njih koji su ispravno razumijeli poruku. No, unatoč svemu ovome, možemo biti umjereno optimistični jer je nacionalistička indoktrinacija izgubila monopol i morala se prilagoditi novom dobu, čemu je umnogome pomogla činjenica snažnog otpora većeg dijela medija prema ovakvom odnosu prema prošlosti. Moment koji pak djeluje zabrinjavajuće je onaj koji se odnosi na nesrazmjer između stavova i političke pismenosti onih koji pohađaju gimnazije i učenika iz strukovnih škola. Potonje je sistem jednostavno planski odgojno zapustio, što ima veze ne samo s nacionalizmom, nego i s konceptom nejednakosti u suvremenom kapitalizmu. Kao jedini izlaz iz situacije koji bi definitivno zaustavio regresivne trendove nameće se moderan građanski odgoj u školama, čega su i desnica i crkva itekako svjesne zbog čega mu se tako uspješno i konstantno odupiru.
