Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Nikad u cijelom svom parlamentarnom životu nisam glasao ni za HDZ ni za SDP.
A glasao sam – pričao sam vam jednom o tome – svaki put, na svim izborima, bez iznimke. Nije uvijek bilo lako, dovijao sam se na najrazličitije načine, i mirio svoju privatnu savjest s mrkom društvenom odgovornošću. Pamti tako moja privatna demokratska povijest i očajnička, ponekad baš glupa rješenja, i grozničava guglanja po glasačkom listiću, bilo je bogami i epskih promašaja – bio je, priznajem, i jedan nevažeći listić – ali baš svaki put uspio sam izbjeći da „začepim nos“ i zaokružim SDP, ono mitološko „manje zlo“.
Onda su prije pet godina došli oni izbori pred koje je Karamarkov HDZ s Vladom iz Malnarove Noćne more kratkim rafalom sam sebi pucao u oba koljena, ponudivši opoziciji gotovu vlast na četiri godine, bespovratno, bez pologa i kamata, zajedno sa setom posuđa od titana. Vlada onog smiješnog kanadskog premijera i opskurnog Tomislava Karamarka, kojega je pred te izbore na čelu stranke zamijenio stanoviti Andrej Plenković, arogantni neki kanadski birokrat – ili belgijski, tko više pamti – u to je vrijeme izgledala kao nešto najgore što je HDZ ispilio još od Franje Tuđmana, napravivši od Hrvatske disneyland za ustaše, udbaše, mafijaše i mantijaše. Tako sam se, da skratim, krajem tog babljeg ljeta na vlastiti užas zatekao gdje na glasačko mjesto idem sa štipaljkom za nos, i čvrstom odlukom da ovaj put – prvi put u životu – glasam za taj… za to… no, znate već. SDP.
Neće, eto, nitko ni znati, izbori su privatna, intimna stvar svakog građanina, a odnedavno je postojala i ta krasna mogućnost preferencijalnog glasanja, pa nisam morao ni zaokružiti listu, već neko ime na njoj. Bit će, jebemumater, netko – mislio sam – bit će među njih četrnaest barem jedno ime koje nikad dotad nisam čuo, pa da mi osjetljiva savjest ne sere i ne prigovara. Čvrst i riješen da prvi put pojedem govno za dobrobit jedine nam i vječne Hrvatske, uzeo sam tako te nedjelje glasački listić, našao listu SDP-ove Narodne koalicije, krenuo kemijskom olovkom po njoj i… jebiga.
Znao sam i ranije, naravno da sam znao, da je na listi SDP-ove koalicije u desetoj izbornoj jedinici bio i Stipe Gabrić Jambo. Jedno je, međutim, apstraktna politička odgovornost, a sasvim drugo kad te u intimi glasačkog mjesta, u ona tri kartonska zida, u oči gleda, belji ti se, krevelji i otvoreno zajebava čovjek-viljuškar s USKOK-ovih optužnica. „Zaokruži listu, majmune“, govorio mi je tako s liste Stipe Gabrić rečeni Jambo, „zaokruži manje zlo, imbecilu“, vikao je otamo onako golem, okrugao, bahat i širok, tri kemijske olovke ne bi bile dovoljne da zaokruže toliko manje zlo.
Da ne bi na koncu bilo nijednog suvišnog nesporazuma oko prirode i smisla njegove kandidature, taj je i takav Stipe Gabrić rečeni Jambo na listi Narodne koalicije u mojoj izbornoj jedinici bio – osmi.
Ni u najvlažnijim snovima, shvaćate, nije se SDP u HDZ-ovoj južnoj utvrdi usuđivao sanjati osam mandata. Stipe Gabrić rečeni Jambo na listi SDP-ove koalicije nije dakle bio ni da s nje uđe u Sabor, ni da joj donese glasove, već samo i isključivo da glasače u oči gleda i zajebava. Drugog objašnjenja jednostavno nije bilo, nije postojalo, bilo je fizički nemoguće. Neizvediv je bio čak i računalni model nekog drugog objašnjenja: Jambo je na listi bio sam zato da oni nesretnici, što su na kraju zaista i zaokružili manje zlo, slučajno ne odu s glasačkog mjesta zaboravivši da su imbecili.
Tako je, eto, bijedno propao moj pokušaj da začepljenog nosa prvi put u životu glasam za „manje zlo“ i zaokružim SDP. Mirna savjest i ponižena društvena odgovornost svjedoci su mi da sam htio. Titanskim naporima gurao sam kemijsku olovku prema listi broj 14, ali ruka nije mogla. Nakon svega, ostala je samo kratka novinska vijest iz rujna 2016. – davno je bilo, pa ste i zaboravili – o incidentu na glasačkom mjestu u Pisku, gdje je neki B. D. (52), otprije poznat policiji, sam sebe ošamario i ubo se kemijskom olovkom u oko.
SDP je na koncu, razumije se, izgubio, kao što je izgubio svake dotad, baš svake do posljednjih, osim onih koje im je HDZ namjerno pustio, radosno im na par godina predajući vlast i potpuno uništenu državu, dok se oni malo odmore, podijele plijen i zagangaju uz pečenu janjetinu. Došlo je tako dotle da na kraju nisu uspjeli dobiti niti takve jedne, bolno očito puštene izbore: HDZ se živ polomio da im ostavi devastiranu državu, sastavio vladu od kanadskih menadžera i hrvatskih kriminalaca, ustaša, mladomisnika i časnih sestara, upravo moleći Hrvate da ih malo puste da se odmore, a SDP nepogrešivo prepoznao povijesnu šansu i dovabio – Stipu Gabrića Jambu.
Jambo, jasno, nije bio jedini takav na tim izborima, kao što nije bio jedini takav u slavnoj povijesti SDP-a. Kad jednom netko napiše tu povijest, ako uopće bude ikoga da je piše, a kamoli čita, i kad se taj netko zapita kako je i zašto propao – ako, jasno, to uopće ikoga bude zanimalo – odgovor će biti Jambo – simbol svega što je SDP bio i radio svojih prvih i posljednjih trideset godina: socijalnodemokratski neoliberali na desnoj strani lijevog centra, čiji je šef samo nečijim grubim administrativnim previdom onomad umjesto na izbornom kongresu HDZ-a završio na konvenciji SDP-a, salonska srednjica koja je u svojoj kratkoročnoj kalkulaciji za sljedeće izbore – sve s opravdanjem da Hrvatska nema vremena – potrošila svih svojih trideset godina.
Pet godina nakon katastrofalnog uspjeha s Jambom, na nedjeljnim lokalnim izborima kukavički je, šibicarski SDP konačno doživio svoj konačni pad. On se jasno naslutio i prije izbora, kad ta slavna stranka u Osječko-baranjskoj županiji – u opustošenoj dakle i opustjeloj Slavoniji, koja je pod HDZ-ovom čizmom stradala gore nego pod Šljivančaninovim tenkovima – nije uspjela skupiti niti jebenih tri hiljade potpisa za stranačkog kandidata za župana. Tri hiljade potpisa! Više ih Maja Šuput podijeli na svadbi u Čemincu pod epidemiološkim mjerama, nego što ih je slavni SDP sakupio za svog kandidata u cijeloj županiji s tristo hiljada stanovnika.
A onda su došli i izbori, na kojima je SDP konačno zalegao. U Splitu, drugom po veličini hrvatskom gradu, njihov kandidat jedva je završio četvrti – uzevši dvostruko manje glasova od notornog jambe Željka Keruma, koji pritom čak nije ni ušao u drugi krug – a u Gradskom vijeću imat će cijela tri mandata, skončavši na kraju kao jedna od onih pitoresknih strančica koje služe za sastavljanje većine i potkusurivanje foteljama zamjenika direktora vodovoda, kanalizacije, parkova i nasada. Čak i u Rijeci, SDP-ovoj Cisti Provo, jedva su dohvatili trideset posto, zabilježivši za trećinu slabiji rezultat nego četiri godine ranije!
Konačno, SDP-ovo šupačko kalkuliranje s kojekakvim hrvatskim Milom Bandićem Jambom na naplatu je došlo i u stolnom gradu sviju Hrvata, gdje su prošli još i gore nego u Splitu: SDP-ov kandidat na zagrebačkim je izborima prošao kao Hajduk u HNL-u, završivši odličan peti, jedva i za to peto mjesto pretekavši davno zaboravljenu Vesnu Škare Ožbolt, za koju smo posljednji put čuli još kad je onomad prije petnaest godina bila Sanaderova ministrica nečega za nešto.
SDP je, ukratko, prdnuo u čabar. Nalazi su neumoljivi, ostale su im još u vrh glave tri godine života, do sljedećih parlamentarnih izbora, a onda zbogom. SDP-a više nema, ne postoji, prestao je biti. Što bi rekli u Montyju Pythonu, SDP više nije.
Netko bi po tonu mojih slova mogao zaključiti kako mi i nije pretjerano mrsko, ali to, naravno, ne bi bilo točno: ja sam upravo oduševljen. Sve otkako je ovakav utemeljen, one noći 7. svibnja 1990., nakon prvih višestranačkih izbora – kad je ono Zdravko Tomac ostao nasamo s Ivicom Račanom, pa kasnije u jednom intervjuu ispričao kako su, saznavši rezultate, „nazdravili HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država’“ – SDP je bio najgore što se mladoj hrvatskoj demokraciji uopće moglo dogoditi.
HDZ je, jasno, od početka bio kriminalna organizacija, udruženi zločinački pothvat, ali oni su nam bili povijesno zadana činjenica, obavezni tranzicijski program predviđen da traje točno koliko i Franjo Tuđman: historijski, veća je odgovornost bila na SDP-u, koji je u svih sljedećih dvadeset godina, kao i u prethodnih deset, panično izbjegavao artikulirati volju hrvatske većine. Ta većina nikad, čak ni usred rata, nije bila HDZ-ova: na predsjedničkom izborima, recimo – referendumima na kojima se Hrvate jasno i nedvosmisleno pitalo „da ili ne“ – nakon Tuđmana samo se još Kolinda Grabar Kitarović kao HDZ-ov kandidat nakratko uspjela popeti na Pantovčak. A i to samo zato što je Ivo Josipović kratkim rafalom sam sebi pucao u oba koljena.
Na koncu, takvom su SDP-u ostali samo vjerni glasači, naše stare majke i djedovi, ustravljena djeca socijalizma koji jadni i danas misle da glasajući za SDP glasaju za Tita, socijalizam, K-15 i dječja odmarališta. SDP izumire jer se ne obnavlja, jer nema ni mlade članove ni mlade glasače. Mladi koje zanimaju ideje društvene pravde imaju, kako vidimo, nove lijeve opcije, oni koje zanima bolji život imaju Irsku, a oni koje zanima karijera u županijskom uredu za prostorno planiranje ionako imaju HDZ. „Stožerna hrvatska stranka“ svih se tih godina, za razliku od SDP-a, uspješno razmnožavala, pa i kad su joj mlađi desničari okretali leđa i odlazili u takozvanu oporbu, to je bilo samo i jedino iz ambicije da na sljedećoj konvenciji u Lisinskom preuzmu HDZ.
SDP je gotov, i to je sjajna vijest. Odlaskom te svoje vjerne partnerske stranke HDZ je, naime, prvi put u svih trideset godina u ozbiljnom problemu. Već sutra bit će prvi put u situaciji da će im valjati predati vlast i malo odmoriti kako bi podijelili plijen, a neće biti SDP-a da im sačuva Sabor. HDZ će poželjeti SDP-a, ali SDP-a više biti neće.
Zbogom, SDP.
Jebo te Jambo.
