Piše: Boris Dežulović
J*beš izbore, Toni Kukoč primljen je u Kuću slavnih u Springfieldu. Nakon Dina, moj stari kvart sad ima dvojicu u Hall of Fame.
Ovaj stari tekst, objavljen u Feral Tribuneu prije dvadeset tri godine, davnog lipnja 1998. - onih dana kad su Chicago izveli povijesni "threepeat" i uzeli šestu titulu NBA prvaka, a Michael, Scottie, Dennis i Toni na velika vrata ušli u povijest igre - upravo je priča o tome: o tome kako j*beš izbore i kako nam je ostao samo Toni Kukoč.
BIK KOJI LETI
Na današnji dan prije točno dvadeset i jednu godinu, 22. lipnja 1977., jedan je mali devetogodišnji Splićanin postao prvak Dalmacije u stolnom tenisu za mlađe pionire. U to je vrijeme mulac s Gripa vjerovao da je to najsretniji dan njegova života, i da mu se ništa veće od toga ne može dogoditi.
Pet hiljada milja zapadnije, jedan je pet godina stariji dječak te 1977. harao baseball igralištem srednje škole u američkom gradiću Wilmingtonu, u Sjevernoj Karolini, u to vrijeme još vjerujući da je dan kad je kao najbolji pitcher u školi istrčao svoj prvi home run za D. C. Virgo Junior High School najsretniji dan njegova života, i da mu se ništa veće od toga ne može dogoditi.
Mršavi, tanki Splićanin zvao se Toni, dok je malom crnom pitcheru iz Wilmingtona ime bilo Michael. Sudbina je, međutim, znala da dva dječaka velike stvari tek čekaju, ali na drugom mjestu, pa je na vrijeme uredila da se ostave stolnog tenisa i baseballa, i zauvijek promijene povijest svjetskog i europskog sporta.
Tako su se sljedeće 1978. godine obojica odlučila za – nogomet.
Svaki od njih odlučio se, jasno, za svoj: Michael, talentirani quarterback onog smiješnog američkog nogometa što se uopće ne igra nogom, postao je lider srednjoškolske momčadi Laney High School, a Toni - talentirano lijevo krilo u onom smiješnom europskom nogometu što se igra nogom - ušao je u pionirsku selekciju splitskog Hajduka. I tu bi po prilici ova priča završila da sudbina na vrijeme nije shvatila svoju kolosalnu povijesnu grešku.
Točno dvadeset godina kasnije, Michael i Toni dva su najveća imena američke i europske – dakle svjetske – košarke, pogonski kotači najmoćnijeg stroja u povijesti klupskog basketa: Chicago Bullsa, šesterostrukog prvaka NBA, dakle svijeta.
Priča o Michaelu i Toniju - o „našim“ Bullsima – priča je, međutim, sa zapadne strane. Mi s dalekog istoka, koji smo posljednjim tjedana ispijali bačve kave i mijenjali dan za noć prateći izravne prijenose njihove reconquiste, gledali smo je onako kako kućanice gledaju televizijske sapunice: kao iluziju života. Pred uključenim televizorom u četiri sata ujutro sjedimo zavaljeni u jedino udobno mjesto naše stvarnosti, davno otplaćenu Meblovu fotelju, i gledamo izravni prijenos nekog nama nepoznatog života u svoj njegovoj neizvjesnosti, uzbudljivosti, okrutnosti, ljepoti, očaju, radosti i trijumfu: neobične i tako privlačne igre koja, kako se čini, može biti čak i zabavna.
Kažu da je to zbog vremenske razlike: „neko drugo vrijeme“, u kojemu mi živimo, umjesto sekundama mjeri se slavnim stoljećima. Vrijeme je to kojemu umjesto magije znoja i parketa nudimo teoriju krvi i tla, vrijeme u kojemu se trice pucaju iz kalašnjikova, i u kojemu je sport, kako nas uči Vrhovnik Franjo Tuđman, nastavak rata drugim sredstvima. Vrijeme u kojemu – o čemu uopće pričamo? – nedavnu utakmicu beogradskog Partizana protiv Kukočeve Jugoplastike, danas Croatia Osiguranja, Hrvatska televizija ne prenosi zbog straha od pobjede Beograđana!
Trebamo li se onda čuditi sami sebi što je Toni Kukoč sve što nam je ostalo od života, te uzbudljive, lijepe i neizvjesne igre? „Naš“ Toni, dovoljno daleko da svatko od nas može reći kako ga je na starom školskom igralištu razbijao „jedan na jedan“, ali i jednako daleko da ne čuje naše skandiranje „defence!, defence!“, očajničke pozive da se priključi zbijenim redovima obrane naših slavnih stoljeća.
Nama tako ostaje za utjehu – i onu krivotvorenu emociju što je zovu ponosom – tek glas spikera iz čikaškog United Centera, koji će na spektakularnom predstavljanju prve petorke Bullsa najaviti čovjeka „from Split, Croatia“. Pa makar na jeziku dvadeset pet hiljada ljudi u dvorani to značilo „iz raspolućene Hrvatske“. Oni, uostalom, i ne znaju gdje je ta čudna, raspolućena zemlja.
Zato Toni Kukoč nikad neće biti najbolji hrvatski sportaš svih vremena. Zato neće biti niti naš najveći košarkaš. Zato ove 1998. neće biti niti hrvatski sportaš godine. Zato su, najzad, šestu utakmicu NBA finala prošle nedjelje u Salt Lake Cityju i veličanstveno slavlje sutradan u Chicagu, gdje su četiri stotine tisuća ljudi skandirale ime jednog Hrvata, pratile kamere iz cijelog svijeta – uključujući i dvije iz Sarajeva i Beograda! – ali ne i iz Hrvatske.
To je zato što je Toni, rekoh, iz nekog drugog vremena, nama posve nepoznatog i neistraženog. Toni Kukoč samo je jedan od pet ljudi čija imena napamet zna svaki klinac u Japanu ili Venezueli, jedan od trojice koju NBC prikazuje kao The Big Three najveće momčadi u povijesti klupskog sporta. I ništa manje.
Što se nas tiče, mi smo - hvala na pitanju - na današnji dan prije točno pedeset sedam godina, 22. lipnja 1941., započeli ustanak protiv nacističkog okupatora, da bismo pedeset sedam godina kasnije i dalje bili ondje odakle smo i pošli, u našem nekom drugom vremenu, nekom drugom svijetu, nekom Drugom svjetskom ratu. Nama sudbina nikad nije ispravila svoju kolosalnu povijesnu grešku. Pa smo, eto, prije osam godina odlučili „sami odlučiti o svojoj sudbini“. Tada smo još vjerovali da je to najsretniji dan naših života, i da nam se ništa veće od toga ne može dogoditi.
Tek s vremena na vrijeme, svakog lipnja nekako u ovo doba, mijenjamo dan za noć i umornih, krvavih očiju gledamo kako izgleda stvarni život, onaj u kojemu nas drži još samo Toni Kukoč, čudesna igra u kojoj se vrijeme ne računa od stoljeća sedmog, nego od trenutka kad igrač primi loptu.
Život je to u kojemu je moguće nekoliko sekundi prije kraja uzeti loptu u svoje ruke, prijeći cijeli teren, okrenuti protivničkog igrača i pogoditi koš.
Život u kojemu je, vjerovali ili ne, moguće i pobijediti.
