Piše: Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Hoće li glasače Vice Mihanovića, u njegovim periferijskim utvrdama na Mejašima i Ravnim njivama, naljutiti da je on prepisao doktorat? Neće, naravno. Njih će razočarati samo da je Mihanović doktor, a pravi se pametan. Neće da im napiše bolovanje.
“Znan ga kad je ovliki bio”, žali se jedan ispred "Studenca" na Mejašima, “a on neće da mi dade pet dana bolovanja da okopan kumpire. Nisan ti ja, kaže, Stipane, taka vrsta doktura. Pa koja si ti vrsta, prčin ti nedilju?”
“Nikoja”, dobaci drugi prezirno pljuckajući kroz rupu između zuba. “Kakvi je on doktur, ni teleskop nema.”
“Stetoskop”, ispravi ga netko.
“Pa šta san ja reka?”
Priče o akademskom nepoštenju, o zvanjima i titulama stečenim u mutnim okolnostima, izokola i nabrzinu, prije nekog su vremena napustile sveučilišta i znanstvene institute i razmilile se ulicama, postale dio naših svakodnevnih, glupih političkih rasprava. Piljarice na tržnicama, pijanci ispred dućana, penzioneri u perivojima i navijači na nogometnim tribinama žustro debatiraju o vrsnosti naših visokih škola, samo što se ne pobiju oko mišljenja je li ovaj ili onaj u doktoratu ili magisteriju nešto prepisao ili je naprosto, bezazlenom omaškom kakva se svakome mogla dogoditi, propustio staviti navodnike i u fusnoti navesti izvor.
'NISAM GINEKOLOG, ALI...'
Dogodio se tako u Splitu gradonačelnički kandidat vladajuće stranke, koji je vjerojatno prepisao doktorat ekonomskih znanosti, na što upućuje već i činjenica da njegovu čast, od svih ljudi u Hrvatskoj, brani upravo Anto Đapić, za kojega je izvan svake sumnje dokazano da je prepisao magisterij prava.
Istovremeno, susjednu je Bosnu i Hercegovinu potresao skandal da se Sebija Izetbegović, moćna ravnateljica Kliničkog centra u Sarajevu, supruga člana Predsjedništva države i snaha pokojnog oca bošnjačke nacije, gotovo trideset godina lažno predstavljala. Tvrdila je kako je specijalizaciju završila ratnih godina, kao izbjeglica, kod uglednog ginekologa Asima Kurjaka u Zagrebu. Kurjak je, međutim, u nekoj emisiji priznao kako se toga baš i ne sjeća. Pamti, istina, da je mlada bosanska liječnica znala navratiti u bolnicu na Svetom Duhu i da je pokazivala veliko zanimanje za njegov rad, ali da je ona nešto upisala i polagala – to nije!
Dosta se slaboumnim čini da su se u velikoj sarajevskoj bolnici tisuće žena skinule do gola i izložile svoje najintimnije dijelove jednoj koja nije kvalificirana za takvu vrstu pregleda, no vjerujemo da je u trideset godina supruga člana Predsjedništva ponešto ipak naučila. Želi li nastaviti obavljati medicinsku praksu, Sebija Izetbegović morala bi možda samo nositi jednu od onih majica sa šaljivim natpisom: “Nisam ginekolog, ali mogu pogledati.”
Nije ona, napokon, ni najgora. Nenad Jarić Dauenahuer na Indexu je otkrio da se poznata nadriliječnica, pseudoznanstvenica i antivakserica Helena Begenišić Schlachter, koja zagovara liječenje autizma jednom vrstom industrijskog izbjeljivača, odnedavno predstavlja kao doktorica. Na internetu se pohvalila uvjerenjem da se uspješno školovala u nečemu što naziva “prirodna medicina”. I premda priznaje da to njezino službena medicina ne priznaje, uvjerenje se čini ozbiljno, s grbom Republike Hrvatske u zaglavlju, kao da država daje jamstvo da njezin “ćiribu ćiriba” djeluje.
SVE SE KRIVOTVORI
Treba, vidite, čitati diplome, proučiti i najsitnija slova na uokvirenim papirima što vise na zidovima ordinacija, prije nego umrete u užasnim mukama, s kiselinom za čišćenje odvoda u želucu. Valja biti iznimno oprezan jer je oko nas sve više doktora medicine, prometa, prava, ekonomije, povijesti, strojarstva, elektrotehnike, ovoga i onoga. Sve se danas krivotvori, jedva da je išta ostalo autentično. Ima ih koji se cijeli život izdaju za nešto što nisu.
Nakon što sam proveo dan razmišljajući o Vici Mihanoviću, Anti Đapiću, Sebiji Izetbegović, Heleni Begenišić Schlachter i desecima drugih čije se sumnjivo obrazovanje i zvanje razotkrilo u medijima, navečer sam na internetu otvorio snimku jedne desničarske emisije u kojoj je gostovao saborski zastupnik poznat po svojim žestokim, da ne kažemo ustaškim stavovima. Voditelj emisije gledao ga je s obožavanjem, gotovo s homoseksualnom žudnjom, ne propuštajući ga ulizivački osloviti s “generale”. Tako je mnogo puta to ponovio da je već smiješno zvučalo.
Osim toga, došlo mi je u jednom trenutku, otkud uglednom zastupniku visoki čin? Njega smo, istina, devesetih znali viđati u crnoj uniformi pravaške paravojske, pričalo se da je bio neko vrijeme u Bosni, ali nema baš nikakvih zapisa o njegovim vojničkim podvizima. Ni u Oluji ni u Bljesku ni na Maslenici ga ne pamte. Tko je njega uopće proglasio časnikom? Vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman svakako nije. Je li se računa ako mu je Dobroslav Paraga potpisao generalsko imenovanje? Ili ako je on sam sebi ušio čin na uniformu? Kako se meni čini, kad televizijski voditelj saborskog zastupnika nazove generalom, to nije drugačije nego kad Đapića zovu magistrom ili kad ja svog mesara nazovem profesorom.
