Piše Branko Mijić
Blog Branka Mijića, 31.3.2021.
Peščanik.net, 3.4.2021.
„Sloboda nije nešto što mi omogućuješ, već nešto što mi ne možeš oduzeti.“ Viktor Ivančić
Trebao je ovo biti uobičajeni uvodni tekst o tome zašto sam se odlučio pisati blog nakon 35 godina profesionalnog bavljenja novinarstvom u tzv. „mainstream“ medijima, ali je temu i dilemu hoće li se to pretvoriti u klasično dosadno nabrajanje motiva i razloga riješila neočekivana vijest: „Novosti“ su odbile objaviti tekst svog novinara Viktora Ivančića?
Nisam mogao povjerovati, pa sam odlučio provjeriti, Viktor je moj drug i prijatelj, kolega koji me kao čitatelja uvijek dovede do apstinencijskog ludila kada predugo čekam na „šut“ novog Robija K. Nije mi bilo jasno što se to zbiva, pa sam u „Novostima“ cenzurirani tekst, koji je potom objavljen na Indexu i Peščaniku, pročitao tri-četiri puta, i opet ga iznova čitam. Prije nego li drhtavim prstima klikneš na njega, najprije pomisliš, onako sumnjičavo, u nevjerici, možda je i Viktor imao loš dan, možda je to jedan od onih odrađenih tekstova kojih ima u ovoj profesiji, kada pritisnuti „dead lineom“, vlastitim životnim problemima ili zasićenosti pisanjem misli nikako da prijeđu u riječi. Ali, k Vragu, nije to razlog da se posegne za škarama, da se ukliže najgrubljim faulom u ovoj igri koju upražnjavamo već četvrto desetljeće? Uostalom, nitko ne mijenja Messija ni kad mu loše ide.
Rođeni vođa
I sada, nakon desetog ili već kojeg čitanja, mogu samo reći: „Rođeni vođa“ je ingeniozan tekst, i ne treba biti neki veliki medijski guru kako bi se to zaključilo. Reklo bi se narodski, svaki bi ga urednik poželio imati u svojim novinama, a svaka bi majka autora prihvatila za zeta. Poslastica. Ne samo novinarska, već i sociološka i politološka, drama naše svakodnevice pretvorena u literaturu. I kao takva, drama, štoviše tragedija, napisana, uobličena u jedinu moguću formu koja se prožima sa sadržajem: teatar apsurda. Stoga zaslužuje još jedno čitanje i poseban tekst na ovom blogu.
Čovjek se onda zapita tko je taj koji se usudio zaustaviti Reuters, objavljivanje već napisanog teksta Viktora Ivančića? I zašto su se „Novosti“, koje same sebe definiraju kao „Samostalni srpski tjednik“, a taj svoj „feler“ u margini svake stranice duhovito ističu kao svoju prednost dičeći se time što su „Tjednik za racionalnu manjinu“, odlučile na drastični čin kiretaže uklanjajući vlastitog autora poput neželjenog djeteta? Čime je to zaslužio Viktor Ivančić, koji punih 12 godina vjerno ispisuje tekstove što spadaju ne samo u vrh ove naše usahle profesije već su rijetko intelektualno štivo koje poput skalpela dr. Tulpa seciraju društvo u kojem živimo?
Zaista, moraš imati muda do poda, biti Cenzor koji će odrezati Viktora Ivančića bez kojeg „ne bi bilo krležijanskog kritičkog kapaciteta“. Ne tepam ja to, niti veličam svog druga i prijatelja, ni ti ga, nedaj Bože, uspoređujem s Krležom, to su kvalifikacije besmrtne Borke Pavićević: „Stabilni ljudi u nestabilnim vremenima, a stabilnost je ono što najviše treba svim narodima, čitavom narodu. Otpor. Staloženost i oštrina Viktora Ivančića, kontra između njegovog asketizma i literarne, kritičke raskoši, mira i maksimalnog uzbuđenja nad fenomenima stvarnosti.“
Cenzorov škaroruki
Tko je, dakle, spustio rampu, tko je to u ime racionalne manjine, kojoj se navodno obraćaju „Novosti“, odlučio da tekst Viktora Ivančića nije za objavu jer bi mogao nauditi malim sivim stanicama te i takve čitateljske publike? Ako je jedini po zakonu odgovoran za sadržaj novina, glavni urednik, samoinicijativno odlučio da su moguće kontraindikacije konzumiranja Ivančićevog teksta opasni mentalni poremećaji, onda bi urednički odgovorno i kolegijalno poželjno bilo da ga nazove i diskretno mu, u dva uha, priopći da s njim i njegovim tekstom nešto nije u redu. Pokaže li autor već ranije dijagnosticirani mu otpor, glavnom uredniku bi u tom slučaju preostalo još samo da nazove obiteljskog liječnika dotičnog i upozori ga na pacijentovu tešku bolest potencijalno pogubnu za emocionalnu većinu te velikodušno ponudi specijalistički pregled na račun kuće koja je punih 12 godina kapitalizirala ugled Ivančićevih misli.
Budući da je takva prijateljska gesta izostala, budući da glavni urednik nije podnio ostavku ili barem, po uzoru na neke hrabrije svoje kolege koji su slične poslove obavljali u novinama koje su izlazile u doba ozakonjene državne cenzure, ostavio prazan prostor, bjelinu na mjestu gdje je trebao biti tiskan Ivančićev tekst, ne bi li racionalna manjina shvatila da je netko drugi gospodin Cenzor, on je, najblaže rečeno, pristao biti suučesnikom u ubojstvu autora, Cenzorov Škaroruki. Također, da je Nikola Bajto samostalno donio takvu odluku i jednim potezom, cenzuriranjem Viktora Ivančića, praktički bacio u vjetar sve što su „Novosti“ svih ovih godina napravile za slobodu mišljenja i medija omogućivši da u tom Samostalnom srpskom tjedniku pišu najbolji samostalni hrvatski novinari, onda bi ga s mjesta glavnog urednika smijenio onaj koji ga je na to mjesto i postavio. A on se zove izdavač, kojeg kao takvog predstavlja u impressumu potpisani Milorad Pupovac. I po zanimanju je sveučilišni profesor lingvistike te sigurno dobro razumije što u nekom tekstu bitak jest, a što nije.
Alem: sloboda
Tako se nešto do objave ovog bloga nije dogodilo pa je vrlo vjerojatno da je upravo koalicijski partner u Vladi Andreja Plenkovića Milorad Pupovac zatražio od glavnog urednika Nikole Bajta da ne objavi tekst Viktora Ivančića koji u formi kraće drame, dramoleta, problematizira lik i djelo rođenog da vlada Andreja Plenkovića. To nam, pak, govori nekoliko stvari. Prvo, da „Novosti“ (više) nisu Tjednik za racionalnu manjinu već za nacionalnu (saborsku) većinu te im, kao takvima, zaista nisu potrebni autori krležijanskog kritičkog kapaciteta koji propitkuju fenomen ponovnog rađanju rođenih vođa. Drugo, da na taj način „Novosti“ njegov izdavač odnosno onaj koji ga predstavlja koristi kao sredstvo za svoje političke i ine ciljeve. Treće, ono najporaznije za glavnog urednika je da još neobjavljene tekstove svojih autora šalje Cenzoru i pristaje biti njegov Škaroruki. Četvrto, još sramotnije je što ne čita vlastite novine.
Da ih čita, mogao je sve odgovore na svoje eventualne dileme o cenzuri naći u „Novostima“ od 25. prosinca 2020. godine, u tekstu jednog bivšeg glavnog urednika jednog bivšeg uglednog tjednika koji je javno priznao kako se izblamirao kada svojedobno nije objavio kao ilustraciju crno-bijeli crtež na kojem je u prvom planu muško međunožje iz kojeg se iz jednog korijena račvaju dva kurca solidne veličine: lijevog sa slašću puši ostarjeli Paja Patak, a desnog također ostarjeli i pomalo ćoravi Miki Maus.
„Lekciju koju mi je ilustrator tada očitao – i koja je, nakon apsolviranja, značajno utjecala na moje buduće uredničko držanje – nikada nisam zaboravio. Ona glasi: sloboda nije nešto što mi omogućuješ, već nešto što mi ne možeš oduzeti, piše autor teksta „Alem: sloboda“, nekadašnji glavni urednik „Feral Tribuna“ Viktor Ivančić umjesto in memoriama ilustratoru, drugu i prijatelju Alemu Ćurinu čiji su prerani odlazak „Novosti“ dostojanstveno popratile bjelinom na naslovnici. Po vlastitom priznanju mentalno se samobičevao Viktor sljedećih deset godina dok je prolazio kraj neobjavljene ilustracije zalijepljene na redakcijskom ormaru kojom ga je Alem slikovito poslao u dvokurac, podsjetivši ga u pravom trenutku „na obavezu privatnoga pristupa slobodi, na činjenicu da ona nije nešto što ti tek tako mogu oduzeti, a nedopustivo ju je uskratiti samome sebi“.
Noćna mora
Pa je li to bilo teško pročitati i zapamtiti?, podviknuo bi sada s Neba drugi mrzitelj cenzure, Predrag. Nakon što su ih, baš poput njihovog uzora „Ferala“, inkvizitori javno palili, ovakvim cenzorskim samospaljivanjem izgorjele su samo „Novosti“ i njihovi čitatelji. Kritičkom potencijalu, staloženosti i oštrini Viktora Ivančića, njegovom asketizmu, literarnoj i kritičkoj raskoši, maksimalnom uzbuđenju nad fenomenima stvarnosti, nitko nikada neće stati na kraj. Možda ga opet, kao i s „Feralom“ 2008. godine, čeka put pod noge, možda će se opet sportski oprostiti s pobjednicima – HRVATSKA IDE DALJE, VIKTOR ISPAO – ali taj njegov otpor nikada neće prestati.
Tog petka nisam otišao na kiosk kupiti „Novosti“. Ne zbog ljutnje, ne iz protesta već zbog srama što su i u toj racionalnoj manjini do koje sam držao i podržavao je s tih simboličnih deset kuna tjedna „viši interesi“ nadvladali ono jedino što sam ja zauzvrat tražio – istinu. I zbog straha od noćnih mora u kojima će me progoniti trafikantica izobličenog lica i tim smotanim klupkom novina lupati do besvijesti po glavi urlajući: „Šta je, to je taj vaš pokret otpora, ae?
Otpor i sloboda te su dvije jednostavne a ključne riječi zašto i dalje pisati. Otpor svemu i svima koji guše slobodu pojedinca da misli, govori, objavljuje. Otpor onima koji bi cenzurirali. Za upražnjavati slobodu je potreban prostor, a njega ne nalazim ni u državi, ni u naciji, ni u vjeri, ni u izdavačima tzv. „mainstream“ medija: dovoljan je ovaj blog za prostrijeti ovo malo riječi što mi je preostalo. Blog kao utočište nas poraženih. Bez ikakvih ograničenja i sputavanja brigama o vlasnicima, tiraži, oglašivačima, egzistenciji, tužbama na sudovima, pljuvanju na ulici. Bez ikakvih obaveza i obzira prema bilo kome, bez cenzure zbog bilo čijih interesa, ovo je slobodni teritorij u koji će možda netko htjeti i zaviriti. Na ovom mjestu posijano je to zrno otpora i slobode, pa ako nikne nikne, ako ne, nikome ništa, uhvatit će se, bez brige, negdje drugdje, kod nekog drugog. A uvijek je bilo, i uvijek će biti, onih koji žele slobodno disati.
Na kraju, vratimo se još jednom Viktoru i Alemu koji su, razbivši bocu šampanjca o provu, kumovali porinuću ovoga bloga:
„Zajedno s Alemom zauvijek je otišlo doba kada su novine još mogle biti poprište slobodarski nastrojene kreacije. Vrijeme je za počešljani javni prostor, za marketinški prihvatljivu trivijalnost, ili za neki treći kurac.“
Zato, drago čitateljstvo, eto vam bloga, ako baš ne stremite nekom trećem kurcu.
