Darko Rundek, muzičar i ekološki aktivista
Ponosan sam na ustanak u Beogradu
Treba dati prostora divljini da spontano počne lečiti planetu, tako valjda treba dati prostora i prirodnoj ljudskoj dobroti i zajedništvu da počnu lečiti društvo. Sve vesti koje sam dobio u vezi s ekološkim ustankom u Beogradu ispunjavaju me ponosom. Hvala vam, ljudi!
Iako je njegov dolazak na ekološki ustanak u Srbiji bio burno najavljen, pa su mnogi i očekivali njegovo obraćanje kao nekoga ko je svojom muzikom obogatio brojne pobune time što su njegove pesme i glas postali njihov neraskidiv deo, Darko Rundek je ipak, iz epidemioloških razloga pre svega, ostao na Braču. No i iz te daljine, ekološki ustanak je pratio i podržavao zdušno i, kako kaže, bio je izuzetno ponosan ishodom i prvim načinjenim koracima. U vremenu opšte društvene krize, priču o muzici ostavili smo za neka bolja vremena jer, složili smo se odmah, najpre treba probati da se makar malo osveste neke goruće, civilizacijske teme.
Ne jedete meso ni mlečne proizvode, samo organske, uzgajate deo hrane u svom vrtu, izbegavate putovanje avionom, vozite auto na gas, koristite bicikl... Pokušavate podići ekološku svest. Pa da li uspevate u tome? Da li ljudi uopšte razumeju da prisustvujemo ubrzanom izumiranju sveta koji poznajemo?
Кoji svijet ljudi poznaju? Današnji dvadesetogodišnjak, na primjer, ima polovicu svijeta koji se nalazi u virtualnoj realnosti kompjuterskih igara, pola njegove društvenosti se nalazi na društvenim mrežama, hrana raste u supermarketu, divlje životinje su ona romantična stvorenja iz National Geographic dokumentaraca, od ostalih životinja tu su još psi i mačke koje moderni usamljenici drže kao emotivne štake po stanovima u novogradnjama. Svijet koji poznajem ja je drukčiji, a da ne govorim o svijetu moje mame, a kamoli bake. Baka recimo uopće nije poznavala pojam smeća, sve se recikliralo, popravljalo, koristilo do krajnje granice upotrebljivosti. Tkanine koje je moja baka satkala još uvijek su u odličnom stanju. Taj je svijet u modernoj civilizaciji već izumro, morali bismo preispitati što se od njega mora vratiti u našu stvarnost.
Ja sam kao klinac s roditeljima otkrivao tu galantnu mogućnost da se stvari bacaju kad su prvi put upotrebljene, da se može kupovati i više nego što treba, da se ljetuje i grade vikendice, roštilja i vozi gdje god ti padne na pamet. Antibiotici i cijepljenja su bili na pragu da pobjede sve bolesti, hrane je bilo u izobilju bez propitivanja kako se ona proizvodi i što iza sebe ostavlja, a science fiction romani su opisivali gradove u kojima automobili lete nad ulicama, a obližnje planete smo već odavno kolonizirali. Ta priča očito ne drži vodu. Da li je današnji odrastao čovjek svjestan neodrživosti načina života na koji je navikao? Upotrebili ste u pitanju riječ izumiranje. Što točno pod izumiranje mislite? On osjeća da nešto u ovom svijetu nestaje, osjeća da se ne može nadati boljem životu u sistemu na koji je navikao, pa time i nadati se sreći svoje djece. Da li razumije što se događa? Da li osjeća da nešto može poduzeti? Mislim da većina ljudi ne zna što se događa, osobito kod nas, zato jer smo već odvojeni od prirode i ne vidimo vezu između našeg života i rijeka, šuma, divljine, kukaca, ptica, riba, zraka, klime, oceana… Zato ga se ni ne tiče njihovo uništavanje.
Vi se svojim načinom života suprotstavljate potrošačkoj kulturi. Šta može jedan čovek? I da li vas danas gledaju čudno kao ranije?
The Clash je krajem sedamdesetih imao hit ''I am Lost in the Supermarket''. Već šezdesetih, je na primjer, izašla knjiga ''Silent Spring'', u kojoj se jasno vidjela veza između ekstenzivne poljoprivrede bazirane na umjetnim gnojivima i pesticidima – tad je bio popularan DDT – i izumiranja ptica i kukaca. Valovi šarene plastike koji su nas počeli zapljuskivati sedamdesetih, zajedno sa hamburgerima, kečapom i čipsom, već su bili predmet ismijavanja od strane rok kulture, ali to ismijavanje nije ništa promijenilo. Sjetite se Plastike od Idola… Jedan čovjek može sve, nitko te ne može prisiliti da budeš opsesivni i slijepi potrošač, a ako tvoj primjer izvrši utjecaj na druge, tih jednih može biti veoma mnogo.
Početkom 2019. godine u Domu omladine Beograda, održali ste nekoliko koncerata u okviru manifestacije Dani Darka Rundeka u Beogradu, na kojima nisu korišćene jednokratne plastične čaše, već se piće moglo konzumirati isključivo iz trajnih plastičnih čaša. Na vašu inicijativu, Arsenal Fest 09 u Кragujevcu bio je prvi srpski muzički festival na kome su upotrebljavane trajne plastične čaše, a potom je promoterska kuća Long Play tu praksu nastavila i na koncertu Thievery Corporation krajem juna na stadionu Tašmajdan. Кoliko ste povezani sa aktivistima za zaštitu prirode u Srbiji?
Stvarno nas je oduševilo i izazvalo veliko poštovanje kad je Zoran Vulović koji vodi Long Play, bez imalo kolebanja, podržao tu inicijativu oko čaša i proveli smo dane tražeći točan dizajn, što će na čaši pisati, iznalazeći prave konkretne kontakte za njihovu proizvodnju. Preko aktivnosti i predavanja koje organiziraju inicijativa „Za manje smeća i više sreće“, i platforma plavo i zeleno.rs – mala škola odrasta, radionica za kompostiranje… – i podrške pokretu Odbranimo rijeke Stare planine, povezani smo i pratimo akcije za zaštitu prirodne sredine u Srbiji.
Razgovarao Dragan Jovićević, Foto Goran Srdanov
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 15.4.2021.
