Piše: Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Ispala je na koncu sveta uskrsna nedjelja, točno na vrijeme da Hrvati čista srca i želuca stignu ručati svoju tradicionalnu janjetinu s krumpirima, mladom kapulicom i šarenim jajima, zaliti je gemištom i pojesti onda babinu sirnicu, pa svečano podrignuti i prionuti naposljetku kauču i pametnom telefonu, da tamo - između dvije generičke poruke sa zalaskom sunca, zečićima, leptirićima i sretnim Uskrsom ispunjenom Božjim blagoslovom – užasnuto kriknuvši otkriju kako je u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti upravo umrla mala Nikoll, dvogodišnja djevojčica čiju su borbu za život bez daha pratili gotovo cijeli Veliki tjedan.
Sve je tako bilo namješteno za još jedan nepodnošljivi masovni festival javne tuge, kuke i leleka, naricanja i r.i.p.ovanja: opet obredno lupanje šakama u prsi, čupanje kose i pokajničko priznavanje općenarodne krivice, opet ostavka za ministra, dugogodišnji zatvor za socijalne radnike i smrtna kazna za bezdušne roditelje, opet crveni lampioni na pločnicima i jata malih bucmastih anđela na društvenim mrežama. I među njima ovaj put mala Nikoll, najmanja od sviju, goluždravi anđelčić paperjastih krila koji još nije ni naučio letjeti, položena u Kristovo naručje kao u gnijezdo, da u nedjeljno popodne uskrsne zajedno s Njim i ostatak vječnosti provede sa svojim Biološkim Ocem.
Pa je sve nekako lakše: kad se uvjere da je mala Nikoll gore na sigurnom, zanavijek udomljena kod Svete Obitelji, zaštićena i voljena, Hrvati se mogu posvetiti sljedećem anđelu i novom festivalu javne tuge i pravednoga gnjeva, pa uz pločnik paliti crvene lampione za dječaka kojega će već sutra na tom mjestu neregistriranom njemačkom limuzinom pregaziti sin uglednog poduzetnika, ili za onu malu heroinu palu u bitci sa zloćudnim tumorom i bezdušnom državom, ili za djevojčicu čiji će nenačeti život prekinuti tona opeke sa fasade rastresene potresom, ili za mališana koji se igrao očevim kalašnjikovom, ili za one blizance koji će zajedno skočiti pod vlak zbog neke paklene društvene igre, ili za onog anđela kojega će pijani otac ubiti golim rukama, baš kao onu djevojčicu prošle godine, kako se ono zvala, onaj mali anđeo kojega je batinama ubila rođena majka i za koju smo se molili cijeli Veliki tjedan, sve dok nije umrla u uskrsnu nedjelju.
Za ožalošćene Hrvate imam, međutim, jednu depresivnu i lošu vijest, ukoliko depresivnije i lošije vijesti uopće može biti: nema Boga.
Ne kažem, bilo bi lijepo i bilo bi nam svima lakše, ali nažalost, Njega nema: nema čudesnog uskrsnuća, nema krilatih anđela, nema rajskih poljana, nema vječnog života kod Biološkog Oca, nikad ga nije ni bilo. Ovaj mali, prekinuti život bio je jedini kojega je Nikoll ikad imala i jedini kojega će ikad imati, njena jedina šansa. Te kratke dvije godine, ta godina i pol u domu nekih dobrih ljudi i tih pola godine u domu bioloških roditelja, pod paskom hrvatske države i skrbi njenog socijalnog sustava, sve je što je mala Nikoll ikad imala: jedan kratki bljesak ljubavi, jedan kratki bljesak boli i to je sve. Dvije godine i gotovo. Nema više i nikad više neće biti.
Teško je prihvatiti, znam. Najzad, zato smo i izmislili Boga, zato smo spremno i povjerovali u uskrsnuće i život vječni. Bilo bi nepodnošljivo živjeti sa saznanjem da su te dvije godine sve zbog čega je Nikoll ikad došla na ovaj svijet. Kad bi to bilo tako, ne bi imalo ni razloga ni smisla.
Možda je stoga vrijeme da se malo uozbiljite i shvatite: da, to je bilo tako, i ne, nije imalo ni razloga ni smisla.
Ako je, naime, za razliku od veličanstvenog života i katarzične smrti jednog izmišljenog akcijskog superheroja na križu, stvarni kratki život i stvarna tragična smrt jedne djevojčice i imao ikakva razloga, ako je jedini život kojega je Nikoll ikad imala i jedini kojega će ikad imati, njena jedina šansa, imao ikakva razumljiva smisla, imao ga je možda tek da vas na uskrsnu nedjelju – tražite li uopće razloga i smisla izvan labave vjere u vječne livade kojima zuje šareni leptiri i bucmasti anđeli – podsjeti kako je i ovaj vaš život, kakav god da jest, jedini kojega imate, jedini kojega ste ikad imali i jedini kojega ćete ikad imati. Vaša jedina šansa.
Možete ga, naravno, potrošiti kako hoćete, i to jedno od njegovih čuda. Možete biti loši i zli, pa mlatiti svoju djecu, a možete biti i dobri, pa se prigodno, od prilike do prilike, pridružiti masovnom festivalu javne tuge, kuke i leleka, naricanja i r.i.p.ovanja: možete se na Fejsu ritualno lupati šakama u prsi, čupati kose i u pokajničkom obredu priznavati vlastitu odgovornost i krivicu, a možete pravednim gnjevom tražiti i ostavku ministra, dugogodišnji zatvor za socijalne radnike i smrtnu kaznu za bezdušne roditelje.
Svakim uplakanim smajlićem i uplakanim anđelčićem, svakim maštovito smišljenim načinom za mučenje i ubijanje roditelja koji su ubili vlastito dijete i svakim ritualnim samobičevanjem taj je vaš jedini život, međutim, još malo istiji nego što je bio, sa svakim takvim jedinim životom još su malo istiji i država i sustav koji su ubili malu Nikoll, i koji od vas točno to – pražnjenje kroz ceremonijalnu tugu i isprazni pravedni gnjev – i očekuju. Kao što je svakim lampionom na pločniku i svakom svijećom na Fejsu još malo istiji i jedini život onog djeteta kojemu još ne znate ime, a kojemu ćete već sutra paliti lampione i svijeće, ubijenom od batina, bačenom s balkona, isključenom s aparata čekajući operaciju u inozemstvu, ili kako već u takvom sustavu djeca inače umiru.
Ili možete – umjesto dekorativne samoodgovornosti i prigodnog masovnog festivala javne tuge, kuke i leleka – preuzeti stvarnu odgovornost i pridružiti se onome, kako se zove, festivalu demokracije, pa već na sljedećim izborima iza ugla pokušati promijeniti i vlast i državu i sustav kojega već trideset godina jednako ritualno učvršćujete, svaki put malo istijeg nego što je bio.
Znam, teško je, nije lako, zaokružiti nešto što nije jebeni HDZ i jebeni SDP i njihovi jebeni trabanti. Znam, teško je promijeniti sustav u kojemu je socijalna radnica vaša svekrva, šef socijalne službe vaš vjenčani kum, ravnatelj policije nećakinjin muž, državni odvjetnik jetrvin prvi rođak, a pomoćnik ministra zemljak i vlasnik susjedne parcele, sustav u kojemu vam, sve dok je živa, jedino mala Nikoll nije bila ništa.
Možda je stoga lakše zapaliti Sabor i povješati cijelu Vladu o kandelabre na Markovu trgu: to se, za razliku od izbora, može i na Fejsu. I što je najbolje, s minimalnim rizikom za vlastiti građanski komfor.
A možete, naravno – i to bez ikakva, i najmanjeg rizika za građanski komfor – odlučiti da takav usrani život nije jedini kojega vi i Nikoll imate, pa izabrati da imate još tri, ili devet, ili barem još jedan, ali bolji i zauvječni: možete onda izmoliti krunicu i preporučiti nesretnu djevojčicu vašem Biološkom Ocu i njegovoj beskrajnoj milosti, pa će zahvaljujući vama, vašoj neobičnoj dobroti i ustrajnoj molitvi Nikoll konačno dobiti siguran dom pun ljubavi – neka su puna nebesa slave Gospodinove, hosana u visini! – i vječni život u veseloj dječjoj igri s bucmastim anđelima nad širokim cvjetnim poljanama.
I sve opet ima čvrsta razloga i dokučivog smisla, sve je spremno za još jedan mali božićni rođendan, još jednu malu smrt na Uskrs i još jedan festival masovne javne tuge.
Sva je sreća za malu Nikoll na kraju ispala da se tu stvar – ima li Boga – ne pita mene.
