Piše: Dragan Markovina, tekst za Peščanik.net, 3.3.2021.
Iako su revizionistički udar iz devedesetih koji je, tek donekle kamufliran, ostao aktivan do danas ipak preživjele neke osobe iz komunističkog i antifašističkog pokreta, ponajprije zbog toga što su tvornice nosile njihova imena, izgleda da je Rade Končar ostao najveća crvena krpa hrvatskim desničarima. Svakako puno veća od Josipa Kraša ili Đure Đakovića. O razlozima zašto je tome tako možemo samo nagađati, ali ipak dovoljno utemeljeno. Končar je bio Srbin, komunist i partizan, što je već dovoljno za histeričan odnos prema njemu, ali nekako sam dojma da nije samo to u pitanju. Rade Končar je, naime, bio organizator ustanka u Dalmaciji i simbol otpora, čak i pred streljačkim vodom. Jednako kao Stjepan Filipović pred vješalima. Istina je da je ta organizacija ustanka često bila tragična kao u slučaju stradanja Prvog splitskog odreda i da ga je karakterna svojeglavost na kraju koštala hapšenja i odvela ga u smrt, o čemu svjedoči Vicko Krstulović u svojim memoarima, ali oni kojima je Končar trn u oku danas, ništa ne znaju o tim nijansama, niti ih one suštinski zanimaju. Za njih je Rade Končar neprijatelj jedan kroz jedan. Toliki da se pretprošlu zimu jedan od splitskih desničara poželio obračunati s njegovom bistom na Bačvicama koja mu je u ironičnom raspletu slomila nogu, da bismo ovih dana vidjeli drugi napad na njega, ovaj put u Šibeniku u kojem je Končar i ubijen. I opet jednako bizarno. Naime, prvo je šibenski gradonačelnik prezentirao projekt preuređenja nekadašnje kasarne ‘Rade Končar’, koja se danas zove ‘Bribirskih knezova’ u Centar za mlade, spomenuvši staro ime kasarne u govoru, da bi potom neki momak donio u redakciju portala sibenik.in polupismeno reagiranje nekoliko braniteljskih udruga koje su, da stvar bude zabavnija, tražile demantij objavljene vijesti iziritirani spominjanjem Rade Končara ‘u ovim današnjim uvjetima’ jer je on bio simbol države od koje je Hrvatska propatila. Ukratko, braniteljske udruge se 2021. godine bave propisivanjem koje su teme i imena dozvoljena za spominjanje u javnom prostoru, a koje nisu. Istina je da se i nemaju s čime drugo baviti, ali je suštinski poražavajuća činjenica da je moguće ostati toliko desetljeća u psihozi rata i čak inzistirati na tome da ona traje unedogled.
Priča je dobila bizarni nastavak kad su prvo antifašističke udruge uzbunile javnost da je na starom groblju Raskrižje polomljen spomenik Končaru s natpisom koji iz mitologije prenosi njegove posljednje riječi: ‘Milosti ne tražim, niti bih je dao’, da bi ih nakon toga iz komunalnog poduzeća ‘Čempresi’ demantirali s tvrdnjom da se još prije dvije godine na spomenik srušilo staro stablo i polomilo ga, zbog čega su ga namjerno ostavili tako polomljenog, baš da ne bi došlo do zlonamjernih interpretacija.
Stvar je dakle potpuno nadrealna. Komunalno poduzeće dvije godine ne uklanja srušeno stablo, niti itko obnavlja slomljeni spomenik, a sve da bi se dokazalo kako živimo u normalnom društvu. Spomen-park Šubicevac u centru Šibenika, na mjestu na kojem su Končar i drugovi strijeljani, redovno se pak nalazi na meti vandala koji po spomenicima ispisuju nacističke parole i ustaške znakove, nastavljajući službenu politiku iz devedesetih kada je Končar izgubio ulicu svugdje, pa i onu najprepoznatljiviju u Zagrebu. I svemu tome unatoč, ime Rade Končara i dalje je živo, ne samo u reduciranom imenu tvornice, nego i među ljudima koji poštuju partizansku borbu.
No, ovdje nam ostaje postaviti pitanje na koje je gotovo nemoguće pronaći odgovor. Možda baš zato što ga nitko nije ozbiljno ni postavio. Skoro čitava Dalmacija bila je u partizanima, a Šibenik posebno. Štoviše, samo na Sutjesci je bilo 1.316 Šibenčana, od kojih je 535 poginulo tamo, što je gradski festival ljevice ‘Fališ’, evocirao na plakatima, logu i majicama 2015. godine. U mnogim mediteranskim zemljama vodio se građanski rat između fašista i antifašista, od Španjolske, preko Italije i Jugoslavije pa sve do Grčke. I nigdje, s izuzetkom Dalmacije, nemamo situaciju da se unuci srame svojih djedova. Čak ni ako su bili na strani fašizma, a kamo li ako su bili antifašisti. Istina je da u Dalmaciji postoje brojni ljudi koji čuvaju memoriju na partizansku borbu i vrijednosti socijalističkog razdoblja, ali je apsolutno nevjerovatno kako je tuđmanovski nacionalizam uspio ukorijeniti radikalno odbacivanje partizana baš u Dalmaciji, pri čemu najveći dio hadezeovih gradonačelnika, direktora i ostalih moćnika upravo dolazi iz partizanskih obitelji. Ova činjenica je puno veće čudo od ‘hrvatske slikarske naive’ koja se pokušavala prodati svijetu devedesetih godina.
