Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
"Nakon punih dvadeset pet godina ispravljena je velika povijesna nepravda prema simbolu Splita!"
Tako po prilici glasi zajednički nazivnik novinskih naslova kojima je popraćena vijest o odluci Komisije za javna priznanja Grada Splita. A vijest kaže da će uz neumornu gradsku humanitarku Đordanu Barbarić i legendarnu kazališnu prvakinju Zoju Odak Nagradom za životno djelo biti ovjenčan i splitski kroničar, novinar i pisac Miljenko Smoje, dok će "redovnu" godišnju Nagradu Grada Splita – uz Respiratorno-intenzivistički centar Split, sportsko društvo Jadran i žensku klapu Ventula – dobiti, eto, i proslavljena 72. bojna Vojne policije Hrvatske vojske.
Pa da vidimo kako je to točno godišnjim priznanjem 72. bojni i nagradom za životno djelo Miljenku Smoji "nakon punih dvadeset pet godina ispravljena velika povijesna nepravda prema simbolu Splita".
Razjasnimo najprije – neki će reći i pomalo ambicioznu – atribuciju "simbola Splita". Po čemu bi, naime, slavni laureat ovogodišnje nagrade Grada Splita bio njegov simbol?
Za početak, nijedan ozbiljni povjesničar neće osporiti kako je slavna 72. bojna Vojne policije – osnovana prije trideset godina, prosinca 1991., kao Samostalna satnija Vojne policije Četvrte gardijske brigade – najpoznatija po svojoj historijskoj ulozi u ratnom Splitu. Iako su se njeni pripadnici borili na svim dalmatinskim bojištima i u susjednoj Bosni i Hercegovini, spomenik 72. bojni njeni veterani i državni uglednici nisu podigli ni u Kruševu ni u Dubrovniku, ni na Maslenici ni u Mrkonjić Gradu, već upravo u Splitu.
Splitski spomenik 72. bojni ne nalazi se pri tom ni na Rivi, ni na Marjanu, ni u ulici u kojoj je sjedište udruge njenih veterana, ni u kasarni Četvrte brigade na Dračevcu, gdje je bojna osnovana, već se nalazi na Poljudu, gdje je i glasoviti Vojno-istražni centar Lora, po kojemu je čuvena bojna i najčuvenija. Najzad – da bi se izbjegao bilo kakav nesporazum oko lokacije i povijesne uloge – spomenik na Poljudu nije blizu Vojno-istražnog centra Lora, u nekoj ulici koja vodi prema Vojno-istražnom centru Lora ili kakvom parku s pogledom na Vojno-istražni centar Lora, već pred samom kapijom Vojno-istražnog centra Lora, poput slavoluka na ulazu u čuveni zatvor u kojemu je onih dana ponosa i slave uredovala 72. bojna.
Slavna 72. bojna, koja je u tom Vojno-istražnom centru herojskih devedesetih uspješno obradila stotine i još uspješnije poubijala desetke ratnih zarobljenika, civila i građana Splita srpske nacionalnosti, dala je čak osam pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca, više nego neke mnogo veće, brojnije i poznatije brigade Hrvatske vojske: ne, ponavljam, pravomoćno osuđenih za zločine oko Knina ili Banja Luke, već pravomoćno osuđenih za zločine usred Splita, u Vojno-istražnom centru Lora.
I kad 72. bojna svoju titulu "simbola ratnog Splita" sama odlikuje i časti velebnim spomenikom u Lori – kada dakle svoju ratnu slavu vlastoručno ispisuje zločinima u Lori – tko smo mi, bijedni civili i dezerteri, da se sporimo s tim? Meni na ovom mjestu pada na pamet samo jedan "ratni simbol Splita" čija se slava donekle – mada samo donekle – može mjeriti sa slavom 72. bojne, a to je legendarna 9. bojna HOS-a Rafael vitez Boban. Koja je, nota bene, i ove godine bila predložena za nagradu grada. I koja je, za razliku od 72. bojne Vojne policije, još nije dočekala.
A kako stvari stoje, bolje da nije.
Kako su, naime, članovi Komisije za javna priznanja na koncu zahvalili bojni koja je njihov grad očistila od Srba, kako su se odužili herojima čijom zaslugom – kako onomad na svečanom otkrivanju spomenika u Lori reče umirovljeni bojnik Zlatko Čipčić, predsjednik Udruge veterana Vojne policije – "ostaje činjenica da Splićani za vrijeme Domovinskog rata nisu imali nijedno ubojstvo u svom gradu"?
Tako što su joj udijelili jebenu godišnju nagradu!
Koliko je meni poznato, a trebalo bi biti i članovima komisije, pripadnici 72. bojne cijele prošle godine nisu niti priveli i uhapsili – a kamoli ispitivali, mučili ili ubili – nijednog jedinog Srbina. Koliko je meni poznato, u Splitu je protekle 2020. godine kalašnjikovom ubijeno samo troje ljudi, a nijednog nije ubio pripadnik 72. bojne. Koliko je meni poznato, Vojno-istražni centar Lora ne radi već više od dvadeset pet godina: iza kapije, na kojoj su Splićani nekoć plaćali ulaznicu kako bi se mogli iživljavati nad zatvorenicima, danas je tek Dom hrvatske vojske u kojemu Splićani plaćaju ulaznice za koncerte, kazališne predstave i stand-up komedije Željka Pervana.
Najzad, koliko je meni poznato, a trebalo bi biti i članovima komisije, na činjenicu da je slavna 72. u Splitu ikad uopće postojala, u protekloj 2020. godini – godini dakle za koju će dobiti godišnju gradsku nagradu – pored spomenika pred kapijom podsjećali su još samo novinski izvještaji s Općinskog suda, gdje dvadesetak nekadašnjih zatočenika od Republike Hrvatske i dan danas traži naknadu štete zbog torture pretrpljene u Lori.
Može li onda niže i ciničnije?
Može. Recimo tako da se godišnja nagrada nakon svega označi "ispravljenom velikom povijesnom nepravdom prema simbolu Splita"!
Može li ciničnije? Uvijek može. Recimo tako da iste godine i na istoj ceremoniji istu godišnju nagradu dobije, štajaznam, nekakva ženska klapa. Može li još ciničnije? Može i to. Recimo tako da iste godine i na istoj ceremoniji Grad Split glavnu nagradu, onu za životno djelo, dodijeli jednoj živoj humanitarnoj aktivistici koja brine o beskućnicima i jednoj mrtvoj glumici poznatoj po svojim lijevim političkim uvjerenjima.
Može li uopće niže i ciničnije od toga? Naravno da može. Recimo tako da godišnju nagradu svojoj slavnoj 72. bojni Grad Split dodijeli iste godine i na istoj ceremoniji na kojoj će nagradu za životno djelo dodijeliti i - Miljenku Smoji.
Pa nakon svega reći kako je "nakon punih dvadeset pet godina ispravljena velika povijesna nepravda prema simbolu Splita".
Treba li uopće podsjećati gdje je lovorom ovjenčani Miljenko Smoje bio i što je radio dok su heroji 72. bojne oslobađali Split od Srba? Kad su se začuli prvi topovi, Smojina je muza kukavički utihnula: po vlastitom priznanju, prestao je pisati kad mu je te prve ratne godine na vrata došao krvav i unakažen mladić kojega su na ulici, usred grada, teško premlatili uniformirani hrvatski vojnici, sasvim dovoljno moguće – cijela je ova priča, uostalom, dovoljno cinična i bez toga – pripadnici samostalne satnije iz koje će nastati kultna 72. bojna.
U vrijeme dok je 72. bojna u Lori držala nultu crtu obrane Splita, Smoje je bio na sigurnom, najprije u svom azilu u Pisku, pa na Braču, a onda s te sigurne distance počeo pisati za kvislinški Feral Tribune. Čak i nakon što je 1995. rat završio – u vrijeme dok su pripadnici 72. bojne robijali po hrvatskim kazamatima – Smoje je i dalje bio na sigurnom, dovoljno daleko od Splita, u svom azilu pod čempresima na žrnovničkom groblju.
Sve te godine ponosni je hrvatski Split s prezirom odbijao ovjenčati tog jugoslavenskog pisca, a onda ga gradskom nagradom odlučio počastiti istodobno kad i 72. bojnu, i to točno na tridesetu obljetnicu njenog osnivanja. I dok takvog Smoju – vidjeli smo da uvijek može ciničnije – slavi nagradom za životno djelo, svojoj je proslavljenoj bojni udijelio tek žuntu, običnu redovnu godišnju nagradu, sitni kusur Nagrade Grada Splita, baš kao da je riječ o kakvoj ženskoj klapi ili vaterpolskom klubu, a ne o postrojbi koja je oslobodila grad, istinskom simbolu hrvatskog Splita.
Na taj način, eto, ova se sitna, ušljiva i cinična mediteranska kasaba odužuje svojim simbolima, na taj način, kako ono, "ispravlja povijesnu nepravdu": nikad za Hrvate nema tako velike nepravde koja se ne bi mogla ispraviti još većom. Slavnoj 72. bojni i osmorici njenih heroja umjesto cinične godišnje nagrade ostaje tako utješnim priznanjem ona pedeset trogodišnja nagrada potvrđena od Vrhovnog suda.
Od koga je, i dobro je. Kad već nije za doživotno djelo, dobra je, kako vidimo, i višegodišnja nagrada.
