Piše: Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
U raskošno bogatoj zapadnoj filmskoj baštini, u cijeloj povijesti žanra političkog trilera, iscrpljene su sve zamislive premise za priču: i načelnik glavnog štaba vojske može biti korumpirani pedofil, i šef tajne službe može biti korumpirani narkoman, i nadbiskup može biti korumpirani beskrupulozni ubojica, i guverner može biti korumpirani sadistički silovatelj, i ministar financija može biti korumpirani boss zločinačke organizacije, a o korumpiranim nižerangiranim državnim službenicima, agentima, šerifima ili poreznicima da i ne govorimo: i sam predsjednik Sjedinjenih Država dosad je u filmovima bio i pedofil, i narkoman, i beskrupulozni ubojica, i sadistički silovatelj, i boss zločinačke organizacije. Korumpirani predsjednik SAD-a, štoviše, takvo je opće mjesto popularne kulture da ima čak i holivudskih filmova u kojima je Mister President čestit i pošten čovjek. Ali dobro, to ionako nisu politički trileri, nego infantilne komedije.
Samo jedna premisa nikad nije iskorištena kao zaplet političkog trilera, ili ja barem nisam gledao takav film: korumpirani sudac ili predsjednik Vrhovnog suda. Ne, naravno, zbog toga što holivudskim scenaristima takvo nešto ne bi palo na pamet – nakon tornada s letećim morskim psima ni službeno više ne postoji nijedna maloumna budalaština koja njima nije pala na pamet – već zbog toga što politički triler, da bi bio dobar, mora biti uvjerljiv. A u priču koja bi počivala na korumpiranom sucu Vrhovnog suda nitko ne bi povjerovao.
To je zbog toga što je Vrhovni sud posljednja čvrsta točka zapadnog društva, kakvo god to društvo bilo: nije, jasno, idealno – štoviše, nije to idealnog društva vidjelo – ali temeljna je njegova pretpostavka povjerenje u integritet vrhovnog sudskog tijela. To ne znači da su suci Vrhovnog suda besprijekorni i bezgrešni, i da Vrhovni sud neće donijeti nevjerojatnu, skandaloznu, politički oportunu ili čak neshvatljivo nepravičnu odluku: najzad, već i izbor sudaca Vrhovnog suda u Americi žanr je sam za sebe, uzbudljivi triler u kojemu sudac Vrhovnog suda umre potkraj predsjednikova mandata, a ovaj mu u grozničavoj utrci s vremenom imenuje doživotnu zamjenu po vlastitom svjetonazorskom ključu. Taj sudac, eto, može biti svakakav, i svakakav najčešće jest, samo jednokakav ne može biti – ne može biti potkupljiv.
Zato nema filmova s korumpiranim sucem Vrhovnog suda: samo zato što je potpuno neuvjerljivo i nezamislivo – a ono što je nezamislivo holivudskim scenaristima načelno se računa u fizički apsolutno nezamislivo – da bi neki kriminalno-politički mastermind, ma koliko moćan bio, kupio ijednog člana, a kamoli samog predsjednika Vrhovnog suda.
I kad bi neki nadobudni mladi pisac donio scenarij političkog trilera u kojemu se, štajaznam, bahati vlasnik nekog baseball kluba tajno sastaje s predsjednikom američkog Vrhovnog suda u njegovoj kancelariji, producenti bi ga izbacili iz studija prije nego što bi siromah i stigao objasniti da njegov antijunak sucu u zgradu Vrhovnog suda nosi plastičnu kesu iz Walmarta s nekoliko stotina hiljada dolara. Do dana današnjeg bi se na zabavama debelih holivudskih producenata prepričavala zgoda kad im je jedan hrvatski kreten donio scenarij o vlasniku baseball kluba s kesom para za predsjednika Vrhovnog suda.
To je pak zato što debeli filmski producenti ne znaju da zaista postoji zemlja u kojoj je tako nešto posve uvjerljivo moguće. A ako je u njoj posve uvjerljivo moguće nešto što je apsolutno nezamislivo čak i scenaristima kretenskih američkih filmova s letećim morskim psima, onda znate kakva je to zemlja.
Ja, recimo, nemam pojma je li ražalovani gazda Dinama Zdravko Mamić stvarno, kako tvrdi ovih dana, trojicu sudaca Županijskog suda u Osijeku koji su sudili u njegovom predmetu darivao satovima Audemars Piguet i cipelama Louis Vuitton, vodio ih po počasnim ložama i častio po skupim restoranima, te njima i njihovim ljubavnicama plaćao ljetovanja u Rovinju i novogodišnje shoppinge u Dubaiju. Naročito ne znam je li zaista "predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sessi osobno u kancelariju donosio novac da bi mijenjao već donesene presude i utjecao na postupke u tijeku". Za ovu priču, međutim, to čak nije ni važno. Štoviše, za potrebe obrane od eventualne optužnice za klevetu molim da uđe u zapisnik kako u ovom tekstu pretpostavljam čak i da su Mamićeve tvrdnje potpuna izmišljotina.
Za ovu priču važnija je, naime, anketa portala Index, gdje tu stvar – vjeruju li više Mamićevim tvrdnjama ili hrvatskom pravosuđu – nisu pitali mene, nego svoje čitatelje: od pedeset dvije hiljade ljudi u Indexovom istraživanju gotovo dvije trećine vjeruju Mamiću, dobra trećina ne vjeruje nikome, a samo bijednih četiri posto vjeruje pravosuđu. Istraživanje je, jasno, profesionalno i sociologijski potpuno irelevantno, i dobro je tek kao prilog za kakvu kolokvijalnu novinsku tezu. A jedna od kolokvijalnih novinskih teza kaže kako je u Hrvatskoj posve moguće – svakako, Hrvatima dovoljno vjerojatno – da jedan bahati, sirovi kabadahija sucima poklanja satove Audemars Piguet, kupuje cipele Louis Vuitton, te ih zajedno s ljubavnicama vodi u Dubai.
Hrvati, eto, vjeruju Zdravku Mamiću da se tajno sastao s predsjednikom Vrhovnog suda u njegovoj kancelariji, noseći u plastičnoj kesi iz Lidla nekoliko stotina hiljada eura kako bi mu ovaj poništio presudu za izvlačenje para iz kluba. Nešto što je i u poremećenoj Americi apsolutno nezamislivo, nešto što je nezamislivo čak i scenaristima kretenskih filmova s letećim morskim psima, u Hrvatskoj je nezamislivo za svega par postotaka ljudi – po prilici točno onoliko koliko je izravno i neizravno uključeno u korupciju pod visokim pokroviteljstvom pravosuđa. I, dakako, jednog novinara kojemu je to nezamislivo samo za potrebe teksta o povjerenju u pravosuđe.
Pritom – da stvar bude luđa i slabije shvatljiva – govorimo o Zdravku Mamiću, jednom od uopće najnepopularnijih ljudi u cijeloj Republici Hrvatskoj, te sucima koji su ga osudili na višegodišnju robiju i predsjedniku Vrhovnog suda koji je tu presudu potvrdio: usprkos svemu, građani i dalje uvjerljivo najviše vjeruju Mamiću.
I kad bi neki nadobudni mladi pisac u Hrvatski audiovizualni centar donio scenarij političkog trilera u kojemu bi, štajaznam, čestiti predsjednik Vrhovnog suda na kraju filma uz violine, suze i aplauz sudskih pripravnika nekom posramljenom mafijašu očitao lekciju o moralu i etici, izbacili bi ga iz ureda prije nego što bi siromah i stigao objasniti da je njegov junak sucu u zgradu Vrhovnog suda zapravo nosio plastičnu kesu iz Lidla s nekoliko stotina hiljada eura. Do dana današnjeg bi se na domjencima HAVC-a prepričavala zgoda kad im je jedan kreten donio scenarij s čestitim i poštenim predsjednikom Vrhovnog suda.
Otkud u Hrvata takvo nepovjerenje u sudstvo, otkud takvo nepovjerenje čak i u vrhovnog čovjeka vrhovne sudske instance? Otkud takvo kolosalno nepovjerenje u narodu koji tako bezrezervno vjeruje u izmišljotine o čipovima u cjepivima ili masovnoj manipulaciji 5G mrežom i HAARP-ovim antenama, pomoću kojih svjetski moćnici izazivaju tornada s morskim psima, a istodobno im je posve nevjerojatno da bi omraženi gazda Dinama, očajnički spašavajući dupe, izmislio kako je nosio novac predsjedniku Vrhovnog suda?
To pitanje, međutim, nije za mene: podsjećam vas da za potrebe ovog teksta ja apsolutno vjerujem predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sessi, najpoštenijem i najčestitijem čovjeku u cjelokupnoj povijesti Republike Hrvatske i njenog pravosuđa.
Mogu eventualno tek podsjetiti kako je jedva mjesec i pol prije ove afere nekoliko sudaca splitskog Županijskog suda snimljeno na marendi u zatvorenoj gostionici notornog splitskog mamića Željka Keruma, protiv kojega se u tom trenutku na istom tom sudu vodio niz postupaka, gdje su se gospoda suci razuzdano zabavljali uz pršut, janjetinu i Kerumove karaoke. Pa ako takva jedna duboko suglupa stvar – to da se suci snimaju dok im okrivljenik pleše, pjeva i siječe janjetinu s ražnja – nije samo zamisliva, već i dokumentirana, zašto bi bilo nezamislivo i da im okrivljenik kupuje Vuittonove cipele? A ako je zamisliva i ta stvar, zašto bi zaboga bilo posve nezamislivo i da okrivljenik samom predsjedniku Vrhovnog suda osobno nosi kese iz Lidla pune para?
Ja, naravno, znam da je to posve nezamislivo, i da je predsjednik Vrhovnog suda hodajući svetac i živa legenda hrvatske pravde – koji bi Mamiću, samo da mu se usudio pojaviti u kancelariji, očitao takvu lekciju o moralu i etici da bi se ovaj sam plačući prijavio u Remetinec – ali pokušajte, jebiga, u to uvjeriti debele producente.
I ostalih devedeset šest posto Hrvata.
