Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Razmišljate li katkad kakav je golemi civilizacijski napredak napravio naš naraštaj, kakve su se nama mogućnosti otvorile za koje naši očevi i djedovi nisu ni naslućivali da postoje? Uzmite tek za primjer Josipu Rimac, nekadašnju kninsku gradonačelnicu, saborsku zastupnicu i državnu tajnicu u Ministarstvu uprave. Njezin je ubogi i neuki ćaća još do prije desetak, dvadeset godina, takoreći do prekjučer, mislio kako je vjetar dobar samo za sušenje pršuta. Tjerao je djecu s propuha, vikao na babu ako bi izašla mokre kose na buru i dida koji je samo u tankoj jaketi šetao po selu.
Od meteorološkog fenomena koji je taj seljak gotovo bez iznimke povezivao s bolešću i umiranjem, njegova je kći grdne pare zaradila. Da je USKOK i Državno odvjetništvo nisu zaustavili, namlatila bi milijune od ničega, od hladnog zraka, nevidljive i lake materije koja je vjekovima dotad sasvim besplatno, uzaludno i glupo strujala preko kamenjara i vijorila najlonskim vrećicama zapetljanim u draču.
Pa, recite i sami, zar to nije veličanstveno ljudsko postignuće, golemi korak u upoznavanju i pokoravanju prirode, da se taj vjetar, koji ni za koga zakurac dere preko Dinare, stavi u službu hrvatskog naroda općenito, a Hrvatske demokratske zajednice posebno? Josipa Rimac za to se srčano zauzimala u suradnji s privatnim investitorima, graditeljima vjetroelektrana, a postoje nagovještaji kako joj je u tom plemenitom i domoljubnom nastojanju na određeni način, više ili manje, izravno ili izokola pomoglo i nekoliko bivših ili sadašnjih ministara: Gabrijela Žalac, Tomislav Ćorić, Zdravko Marić, Darko Horvat i tko zna tko sve ne.
Više je od godine prošlo otkako je policija uhapsila Josipu Rimac, a još nam se nije ukazala veličina ovog pothvata ni sva lica koja su u njemu sudjelovala. Inspektori i tužitelji još sastavljaju cijelu sliku za sebe tiho pjevajući: "The answer, my friend, is blowin' in the wind, the answer is blowin' in the wind". Gotovo svakodnevno izlaze nove pojedinosti, gdje se sve trebalo graditi, koliko je visokih bijelih vjetrenjača planirano, tko je privatnim investitorima prepuštao beskrajne hektare krša, dogovarao od njih kupovanje više od duplo skuplje struje i u Nadzornom odboru Hrvatske banke za obnovu i razvoj spremno podizao ruku da im se odobri kredit, premda za njega nisu ispunjavali uvjete.
Gotovo neshvatljiv novac, milijarde kuna, svote koju mi slabiji u matematici vjerojatno ne bismo znali ni napisati, grabljama je trebao skupiti i između sebe razdijeliti još neutvrđeni broj pojedinaca bliskih vladajućoj stranci i to u javnosti, razumljivo, izaziva veliko ogorčenje. Zločin nas je naljutio, osjetili smo se poniženo i prevareno kao i inače, ali jednu stvar Josipi Rimac i njezinim poznatim i nepoznatim suradnicima valja upisati za zaslugu.
Oni nisu smrdili ni zagađivali, niti su zagrijavali tlo, niti uništavali ozonski omotač, niti ispuštali otrovne kemikalije u Čikolu, zbog njih nije venula vegetacija, niti su endemski šišmiši mrtvi padali sa svodova kraških spilja, niti su se u Dalmatinskoj zagori rađale djevojčice i dječaci s dva para ušiju. Zemljaci su prerađivali vjetar. Napokon su našli način da gospodarski iskoriste čisti hrvatski zrak koji su, stariji će se toga sjetiti, početkom devedesetih pakirali u konzerve. S vjetroelektranama smo dobili ekokorupciju, kriminal iz obnovljivih izvora.
Mora vas raznježiti ova briga za okoliš. Dirne vas do suza kako su zemljaci odgovorno trpali u džepove, svečano ponavljajući da mi ovu zemlju nismo naslijedili od svojih predaka, već posudili od svojih potomaka. I vjerojatno su se sami sebi činili divni dok su to radili. Školsku su djecu poticali da vodenim bojicama i pastelama slikaju njihov lopovski podvig i pišu nadahnute poetske sastavke o njihovoj svinjariji. Nema, vidite, ničega tako čistog, čak ni čiste energije, a da je naši ljudi, osobito ako su bliski vladajućoj stranci, neće zakenjati.
