4. veljače je pokopana 35-godišnja A.Š. iz Slavonije, koja je 2. veljače počinila suicid, a iza sebe je ostavila emotivno pismo u kojem je detaljno opisala što ju je sve mučilo te ustvrdila kako ju je sustav iznevjerio. Iz policije su Indexu potvrdili da je A.Š. počinila suicid te iza sebe ostavila pismo (op.a. koje imamo u posjedu) koje se cijeli dan širi društvenim mrežama.
A. Š. je radila kao pedagog u dvije slavonske osnovne škole, doma je imala bolesnog oca i zbog brige za njega i straha da ga ne zarazi koronavirusom (kojem je na poslu, navodi u pismu, bila izložena), molila je ravnateljicu jedne od škola u kojoj je radila da joj dopusti rad od kuće. To joj, kako je navela u pismu, nije bilo omogućeno, dok joj pak liječnica obiteljske medicine nije htjela dati bolovanje.
Ravnateljica: Ne idem na sprovod, poslala sam skupinu iz škole
Index je kontaktirao ravnateljicu koja je rekla da nam ne može davati nikakve informacije jer je u tijeku inspekcijski nadzor. Kad smo je pitali traje li još uvijek nadzor, rekla nam je da je prosvjetna inspekcija bila u školi 29. siječnja. Na pogreb, rekla je, neće ići, nego je zbog epidemiološke situacije odredila skupinu iz škole koja će otići.
Pitali smo je zašto ona, kao ravnateljica škole u kojoj je pokojna A.Š. radila, ne ide na sprovod.
"Ja ne idem, ide jedna skupina iz škole koju sam ja odredila, ali ja sam zato obitelji izrazila sućut. Oprostite, ne želim više o tome razgovarati", rekla je i poklopila nam slušalicu.
A kako Index doznaje, A.Š. je podnijela i prijavu protiv nepravilnosti u toj slavonskoj školi. Iako su nam iz Ministarstva znanosti i obrazovanja poslali službeni odgovor u kojem pišu "do detalja smo upoznati sa slučajem kojeg navodite. Radi osjetljivosti teme, isti nismo u mogućnosti komentirati", doznali smo detalje od izvora iz Ministarstva.
Rečeno nam je da je A.Š. podnijela podnesak o nepravilnosti u radu škole te da je provedena inspekcija. Izvor nam je također rekao da A.Š. nije priložila dokumentaciju o svojoj bolesti, već da je samo navela da joj je potreban rad od kuće radi bolesnog oca.
U pismu koje je A.Š. ostavila stoji kako je ravnateljica bila upoznata s tim da doma ima bolesnog oca, ali da se i ona sama bori s depresijom i anksioznošću posljednjih 12 godina.
U pismu je pisala koliko joj je teško
U pismu koje imamo u posjedu navodi kako joj je protekla godina bila izuzetno teška. Patila je, kako piše, od suicidalne depresije, a lockdown joj je dodatno pogoršao stanje. Otac joj je proteklog ljeta operirao srčani zalistak, bio je u izrazito teškom stanju i nisu ga vidjeli do listopada, kad je pušten kući. Došao je, kako piše, s dekubitalnim ranama i teškom atrofijom mišića te je tek uz rad s fizioterapeutom prohodao.
U pismu ističe kako je ravnateljica bila dobro upoznata s njenom situacijom jer joj je govorila o neprospavanim noćima i tuzi koju je osjećala.
Stvari su eskalirale prije božićnih praznika, kada je, kako navodi u pismu, spremačica ravnateljici rekla da se ne osjeća dobro i da ima simptome koronavirusa te da joj je suprug pozitivan, ali ravnateljica je inzistirala da dolazi na posao dok ne dobije rezultate testa. Nakon nekoliko dana u svim razredima osim jednog, razbolio se netko od učitelja ili učenika te su zadnja dva tjedna nastave svi išli na online nastavu, ali ona je kao pedagog, usprkos tome, morala dolaziti na posao iz mjesta koje je udaljeno 41 km od škole. Početkom ovog polugodišta zamolila je, piše, ravnateljicu da joj omogući rad od kuće, a ona ju je uputila na Ministarstvo znanosti i obrazovanja u kojem su je, prema njenim navodima, uputili na ravnateljicu navodeći kako ona odlučuje o tome.
Piše kako ju je ravnateljica posebno povrijedila
U pismu dodaje kako joj je ravnateljica rekla "A tko će se javljati na telefon, imamo novu tajnicu" i "Preporuka je da ljudi s osjetljivim članovima kućanstva izbjegavaju ukućane".
U pismu dalje navodi kako je njoj teško izbjegavati oca jer mu je možda preostalo par mjeseci života, a posebno ju je zasmetalo što je ravnateljica njen posao i situaciju svela na to tko će se javljati na telefon. Potom je rekla ravnateljici da će ići na bolovanje ako joj ne omogući rad od kuće.
Budući da je njena obiteljska liječnica otišla u mirovinu dobila je, navodi u pismu, novu liječnicu. U međuvremenu je otišla psihijatrici kojoj je, kaže, ispričala što je muči (čekala je termin 4 mjeseca).
Navodi kako joj je psihijatrica navela da ima povratni depresivni poremećaj te preporučila 1-2 mjeseca poštede od rada
Psihijatrica joj je dijagnosticirala anksiozni poremećaj i povratni depresivni poremećaj te preporučila 1-2 mjeseca poštede od rada. Kada je, kako navodi, došla s nalazom liječnici obiteljske medicine, ona je osporila nalaz i mišljenje psihijatrice, odbila joj dati bolovanje i uputila je da traži drugog liječnika. Prijavila se potom, kako piše, kod druge liječnice i otišla s papirima u HZZO, ali tamo su joj, navodi, rekli da mora čekati godinu dana da bi dobila promjenu liječnika, a do tada da se obrati doktorici obiteljske medicine. Napisala je zamolbu i čekala da se njihovo Povjerenstvo sastane i odluči o promjeni liječnika.
Potom je opet otišla doktorici obiteljske medicine i rekla joj da kao hrvatski državljanin i osigurana osoba ima pravo na liječnika obiteljske medicine.
Navodi kako joj je liječnica dala broj kontrolora u HZZO-u da mu se obrati za pomoć. Nazvala je potom taj broj i dobila odgovor da je njena zamolba u proceduri.
"Dovedena sam doslovno do ruba života, sve institucije ove zemlje su me iznevjerile"
"Danima govorim svima da sam dovedena do ruba, ljudi me ne prepoznaju. Iako se borim s depresijom i anksioznošću posljednjih 12 godina, odbijala sam farmakoterapiju jer prakticiram stoicizam i slijedim filozofiju Nietzschea. Diplomirala sam u roku, unatoč depresiji, radim 7 godina.
Bolovanje sam uzela dvaput na jedan dan kad sam operativno vadila umnjak i na dva dana kad sam imala streptokoknu anginu i temperaturu 40. Nikad u životu nisam povisila ton na učenike ili kolege, smirena sam i staložena osoba. Danas sam ponovno otišla doktorici i ponovila sam joj da sam na rubu, rekla sam joj pred svjedocima da sam akutno suicidalna, bijesna i u strahu za svoje postupke. Ona me ponovno uputila na kontrolora HZZO-a. Rekla sam joj da sam u stanju oduzeti život sebi ili nekom drugom, ali odbila me primiti kao pacijenta i prijavila me policiji za prijetnje. Na posao se ne mogu vratiti u ovakvom stanju, a ako dam ili dobijem otkaz neću moći plaćati kredit za stan niti terapiju (kod svoje psih. moram ići privatno jer idući terminu bolnici imam tek u svibnju).
Želim spasiti svoj život i prihvatila bih bilo kakvu pomoć da mi bude bolje, pa i bolničku, ali ruke su mi vezane bez pomoći liječnika obiteljske medicine. Dovedena sam doslovno do ruba života.
Sinoć sam si umalo oduzela život, ali još uvijek imam nadu da me moja lijepa, sveta zemlja Hrvatska neće iznevjeriti. Borac sam i boli me što na svakom koraku nailazim na prepreke kad god pokušavam ostvariti bilo kakvo ljudsko i građansko pravo koje mi kao državljani ove zemlje ne bi smjelo biti uskraćeno. Svakodnevno sam žrtva tuđe nesposobnosti, lijenosti i podlosti, i neefikasnog sustava koji nagrađuje samo podobne. Dosta mi je toga. Nemam se više kome obratiti za pomoć, sve institucije ove zemlje su me iznevjerile", napisala je A.Š. nekoliko dana prije nego što si je oduzela život.
Liječnica koja joj je odbila bolovanje nam se nije htjela javiti, sestra nam je spustila slušalicu
Index je zvao liječnicu obiteljske medicine, no nije nam se htjela javiti. Kad nam se prvi put javila medicinska sestra, rekla nam je da je liječnica u ljekarni i da je zovemo kasnije. Kad smo ponovno nazvali, sestra nam je rekla da je liječnica došla, no kad smo rekli da smo s Indexa, sestra nam se nakon razgovora s liječnicom opet javila i rekla da je liječnica zauzeta te nam spustila slušalicu. Tako nismo uspjeli doznati zašto nije svojoj pacijentici A.Š. dala bolovanje.
Kolegica pokojne: Radile smo zajedno, dala sam otkaz jer više nisam mogla podnositi situaciju u toj školi
Razgovarali smo i s profesoricom koja je radila u školi s pokojnom A.Š. i ona je rekla da je sve što je A.Š. napisala u pismu točno, jer je i sama zbog neizdržive situacije u toj školi dala otkaz prije dvije godine.
"A. i ja smo radile pet godina zajedno u školi. Sve što je napisala je istina. Čule smo se prije 10 dana, bile smo kolegice i to dobre. Nazvala me da mi ispriča što se događa i požalila se da više ne može, da je sve napisala prosvjetnoj inspekciji i dogovorile smo se da se uskoro vidimo. Nisam očekivala da bi to učinila. Ispričala mi je da su je sve institucije iznevjerile. Glavni problem je što se bojala putovati radi oca koji je srčani bolesnik. Njoj su rekli da mora dolaziti unatoč svojoj situaciji i to je bila kap koja je prelila čašu. Znala sam da se godinama bori s depresijom, no ona je normalno radila i funkcionirala.
Uvijek je inzistirala da sve bude po pravilu i zakonu, a htjeli su da pristane na neke stvari u školi što ona nije htjela. I ja sam radila u toj školi i bilo je svega, bila sam na rubu i nisam uspjela to sve izdržati pa sam dala otkaz. To je malo mjesto i puno ljudi je otišlo iz škole zbog ravnateljice. Ja sam morala otići da se spasim, jako me mučilo to što u toj školi učenik nije na prvom mjestu. Selo je jako siromašno i problematično, i ima jako puno problema u školi koji se ne žele rješavati. Ravnateljica se ne želi nikome od roditelja zamjeriti jer su joj tamo sve susjedi. Ima djece koja su gladna, koja nemaju papuče, a ravnateljica ne želi reagirati jer se boji da će je netko od tih roditelja napasti. Vi da bi zadržali posao u toj školi morate prelaziti preko takvih stvari.
Sjećam se tamo i primjera gdje bi djeca alkoholičara recimo bila bez udžbenika, od toga se stvarao veliki problem, dok se recimo prema djeci čiji su roditelji u školskom odboru, drugačije postupalo. Jedan učenik je ukrao laptop i umjesto da to dijete dobije pedagošku pomoć, ravnateljica je to zataškala jer joj je trebao glas od strica tog djeteta koji je bio u školskom odboru, a njoj je bio reizbor. Onda je poslala nastavnika informatike da ode doma tom djetetu i da mu oduzme laptop. Bilo je još takvih stvari, zato ljudi i odlaze iz te škole. Jako mi je žao što je A. ta sredina psihički ubijala i što se to dogodilo", ispričala nam je njena kolegica.
Osobe s mentalnim bolestima često su diskriminirane u društvu, stigmatizirane i neshvaćene, što je pokazao i slučaj pokojne 35-godišnje pedagoginje, a to je Indexu potvrdila i Tihana Jendričko, pročelnica Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihijatriju Vrapče.
Psihijatrica iz Vrapča: Od početka pandemije naglašavamo empatiju i brigu za druge kao važan čimbenik u prebrođivanju ove teške situacije
"Možemo generalno reći da psihički poremećaji nose sa sobom breme stigmatizacije. Uz to ne samo da se osoba sa psihičkim smetanjama mora suočavati sa svakodnevnim problemom stvarnog nerazumijevanja svoje okoline ili s predrasudama, već često i sama razvija razmišljanje o svojim smetanjama u smislu: to je znak moje slabosti, ja bih sama sebi trebala pomoći. To su prvi razlozi zašto ljudi često odgađaju potražiti pomoć psihijatra, a općenito i psihološku pomoć", rekla je za Index dr. Jendričko.
Navodi kako se i najbliža okolina često ne snalazi najbolje kako pristupiti osobama sa psihičkim smetnjama koje mogu biti u širokom rasponu od anksioznosti, depresije pa i psihičkih smetnji.
"To možda možemo razumjeti i svatko na svom primjeru. Na primjer, kad se susrećemo s nekim stresnim događajima sami se osjećamo zbunjeno ili nespretno kako razgovarati o tome što tu našu osobu iz okoline muči. Često se događa da se ljudi ne snalaze u situacijama kad su suočeni s neugodnim emocijama, s ljudskom patnjom i boli. U takvim situacijama je čak i izazov empatizirati, ali upravo empatija predstavlja osnovu ljudskih odnosa. Međutim, možda zbog vlastitih problema možemo biti smanjeno empatični prema drugima. Mi psihijatri uvijek ponavljamo da upravo empatija i razumijevanje čine osnovu ljudskih odnosa. Otpočetka same pandemije naglašavamo empatiju i brigu za druge kao važan čimbenik u prebrođivanju ove teške situacije", objasnila je dr. Jendričko.
Izvor: Index.hr
