Piše: Heni Erceg
Mladina, 26.2.2021.
Peščanik.net, 27.2.2021.
Domogli smo ga se na studiju filozofije, najprije u šapirografiranom izdanju, a potom i kao knjigu. Jednu od najvažnijih, onu u kojoj, za razliku od Hannah Arendt i njene čuvene teze o banalnosti zla, on analizira zlo banalnosti. Njegova filozofska studija nemilosrdna je analiza porijekla i duha palanke kao pogleda na život, poruka o životu plemena u agoniji i destrukciji. To je knjiga Rade Konstantinovića, Filosofija palanke, napisana davne 1969., čije je dijelove prvo čitao na radiju, a potom objavio kao knjigu za kojom se poseže kad god zlo uzme maha, kao upozorenje na onu vrstu provincijske egzistencije koja proizvodi ksenofobiju, a zatim i fašizam.
„Nema svijeta izvan duha palanke“, piše taj vješti vizionar, jer on, taj duh, ispovijeda samo religiju zatvorenosti, dok svijet ostaje s druge strane brda… a palančanin vječno zarobljen u duhu sitne gotovosti, kao čuvar palanke i duha kolektivne volje. Filosofija palanke utoliko je analiza historije zabluda malih, u sebe zatvorenih sredina i fascinantno predviđanje zla koje se dogodilo decenijama kasnije, s moralnim padom palanačke srpske inteligencije, a okončano ratom i teškim razaranjima.
„Nužnost nacizma u duhu je palanke“, pisao je Konstantinović, zagovarajući iskorak iz palanke, „koja je svugdje“, kao jedini otpor totalitarizmu i posve očekivano uključio se u otpor Miloševićevoj strahovladi, a njegov slogan „Druga Srbija je ona koja se ne miri sa zločinom“ postao je zaštitnim znakom beogradskog kruga intelektualaca koji su se godinama snažno opirali režimu Slobodana Miloševića. Konstantinović, kao dio toga kruga, naravno da je živio svoj unutrašnji egzil i nikada nije bio priznat u Srbiji, ali sudbina pisca, čiji je rad svakako utjecao na velike književnike, od Danila Kiša do Mirka Kovača, nije se nikada ograničila samo na Srbiju. Štoviše, nijedna palanka ne prašta, hrvatska naročito, makar se radilo o piscu koji je činio sve da obuzda srpsku agresiju i ratove devedesetih.
Duh palanke uvijek je jači od svojih dijagnostičara, pa je tako ovih dana Ministarstvo kulture RH odbilo otkupiti knjigu Filosofija palanke, u izdanju Litterisa, s ciničnim obrazloženjem – što ga je autor tako minuciozno davno dočarao pišući o samozatvorenosti palanke, njenoj kulturnoj ksenofobiji – to jest da knjiga nije prevedena na hrvatski, pa stoga neka je đavo nosi. I doista, pokazalo se da duh palanke nema domovinu, da je bijeda kulturne samodostatnosti u Hrvatskoj zadano stanje, a vrag baš ono malo slovo s u riječi Filosofija, skroz drukčije od hrvatskog z. Svakako, nerazumljiv neki jezik. Taj srpski. I uostalom, ima Ministarstvo kulture svoj temeljni cilj – „očuvanje hrvatske književne baštine te poticanje suvremene hrvatske produkcije“, cilj u čije je svaštarenje lani utrošeno 13,5 milijuna kuna.
O Filosofiji palanke dakle nije ni bilo rasprave jer nije zadovoljila temeljni uvjet. Nije, naime, razumljivo hrvatskim čitaocima to djelo što ga antinacionalistički krugovi u Srbiji smatraju kapitalnim, a čiju je suštinu o tupom provincijalizmu koji narcistički „štiti svoju rutinu“ strahom od otvaranja prema svijetu tako dobro ogolila upravo hrvatska ministrica kulture. Ona koja „čuva palanku kao vrhovnu volju, kao svoje nad-ja“, kako je to davno napisao taj vječno zatomljeni autor.
Ali bestidnost provincijskog uma seže i mnogo dalje od ignoriranja Konstantinovićeva djela, tamo do devedesetih i otimačine autorove kuće u Rovinju od strane tobožnjeg hrvatskog vojnika kojemu se, eto, svidio baš dom obitelji književnika, u kojega je provalio, potom pokrao sve vrijedne umjetnine, a knjige i rukopise izbacio kroz prozor. Tih je dana ulaz na broju 27 ulice Montalbano bio golemo smetlište, a „cijela ulica montalbanska bila je popločana papirima iz kuće Konstantinovića“, zapisao je književnik Bora Ćosić u Feralu, a među njima bila su i pisma koja je veliki majstor apsurda Samuel Beckett pisao svome rovinjskom prijatelju.
Kronologija otete kuće nosi stoga zadah upravo one samodostatne, ksenofobne palanke koja u sebi nužno sadrži fašizam, pa je tako originalni rukopis Beckettov otišao na smetlište, sačuvani dio objavljen je pak u autorovoj knjizi „Beket prijatelj“, kuću je, lažirajući kupoprodajni ugovor, s potpisom već preminule supruge Konstantinovića, prvi otimač prodao, ovaj drugi preprodao, sudovi su uredno verificirali lažne dokumente… „Netko je utvrdio da je ugovor falsificiran. Ali ja to ne mogu znati, oštećena strana morala se žaliti“, kazao je sudac koji je na ime onoga otimača uknjižio piščevu kuću. No, Konstantinović se nije žalio, znajući snagu palanačke mržnje, tek je ironično kazao kako će mu kuću vratiti „kad Tuđman bude hteo u Evropu“.
I ušla je Hrvatska u Evropu već davno, ali kuća piscu nikada nije vraćena, u međuvremenu je umro, ostalo je tek sjećanje rijetkih na njegovu ostavštinu, razbacanu po pločniku ulice Montalbano u Rovinju. Sačuvan je duh kolektivne palanačke volje, a autor koji je svojim djelom istančano anticipirao buduće zle događaje iskorijenjen je iz hrvatske kulture. Kao i iz srpske. Pobijedilo je naime njegovo „zlo banalnosti“.
