Piše: Heni Erceg
Mladina, 29.1.2021.
Peščanik.net, 30.1.2021.
Hodamo Zagrebom, podno visokih platana na Zrinjevcu, i snijeg počinje. Ja stavljam kapu, ona vješto izvlači iz kaputa dio šala i omata ga oko glave, i gleda me nasmiješenim očima. Ruku pod ruku, sretne što smo opet zajedno, smijemo se kao šiparice, kao da nismo preko leđa već prevalile tolike godine pune tegoba, opasnih prijetnji malignog nacionalizma, bolnih medijskih uboda, sve do granica linča, zbog čega je ona otišla u neizvjesnu emigraciju, ja se pak povukla u možda komforniji unutrašnji egzil.
Na Šolti smo, sjedimo u dvoru moje kuće, na stolu grožđe i vino, i smijemo se…, sretne što nas trenutačno ne dijeli beskrajna razdaljina između Kalifornije i Hrvatske, i planiramo… A da kupite kuću na Šolti? kažem. Da, bilo bi divno da smo blizu i da starimo zajedno, kaže, dok joj oči sjaje. Ili na Visu, kažem. Ili možda Istra, tamo je neka druga, bolja Hrvatska. Priča mi o ponižavajućim audicijama u Americi, o nelakom životu u zemlji iz koje mi šalje zanimljive zapise, objavljene u Feralu, kasnije u knjizi. Odluke, odustajanja, strah od povratka…
U Rijeci, s tračkom vječne tjeskobe, straha od pogleda, ulazimo u malu betulu na ručak, ali svi su ljubazni, i njene oči sjaje, tuga se krije negdje u pozadini, i radosne smo jer je ona zadnjih godina često u Rijeci, igra u tamošnjem kazalištu, blista u svakoj ulozi, uživa u dugim šetnjama uz more. Ljetošnji povratak u Ameriku smatrale smo još jednim odlaskom kući, uz plan skorog povratka u riječki HNK. A onda je u njen vrt doletio zaraženi komarac i taj je banalni ubod bio smrtonosan za Miru Furlan, glumicu, moju prijateljicu, prognanicu, ženu koju su pljuvali toliki ovdašnji frustrirani, nedojebani medijski mužjaci, i ostali sitni komarci koji su se u trenutku njene smrti opet skrili u svoja memljiva legla. I ušutjeli. Kao i 1991. kada je Mira dobila otkaz u svom matičnom kazalištu u Zagrebu jer se usudila igrati u Beogradu, u kojemu joj tada živi suprug, i bila izložena medijskom linču i bujici prijetnji takozvanih običnih građana, pa odlučila s mužem emigrirati u Ameriku. Hrvatska je tako izgubila veliku glumicu, duboko obrazovanu, politiziranu osobu, ipak naivnog stava kako umjetnost može, kao da je ikad, nadići prizemnost rata i banalnost populizma.
I dok su se njene kolege postrojavali u uniformama, kao „glumačka bojna“, kako bi pjevali neke glupaste domoljubne pjesmuljke, Mira je postala izdajnicom. I idealnom žrtvom. Tradicionalnom, još od vremena kada su se takve „vještice“ spaljivale na inkvizicijskim lomačama.
Žena, lijepa, uspješna, fragilna i jaka istovremeno, koja će zadanoj matrici usprkos ignorirati nacionalne barikade, postaje savršenom metom za malograđanski um i medijsku sitnež, i eto serijala u tjedniku Globus, koji izlazi s maskirnim zaglavljem, pod gnjusnim naslovom „Težak život lake žene“. S plahtama ogavnih tračeva i intimnosti, jer nije tada bio problem ni dobiti liječnički karton – surađivali su naime i naši osobni doktori u općoj nacionalističkoj stvari – a autor serijala, što će ga Mira čitati u pauzi konobarskog rada u New Yorku, danas radi na HRT-u kao „vrsni znalac hrvatskih vina i spize“. Đubre je tako našlo svoju državnu sinekuru i isto je đubre dalo izjavu u povodu smrti Mire Furlan, kao „školski prijatelj“, ne kao otrovni komarac, egzekutor u roju sličnih, dok su se medijski trudbenici mučili naći sugovornike da nešto kažu o glumici, snažnoj Medeji, upečatljivoj Antigoni. Trudili su se uzalud, jer skoro nitko od njenih kolega, artista i artistica, nije ni zucnuo, tek nekoliko režisera, ostalo – bila je šutnja, kao i onda, kada je prognana iz Hrvatske. Šute li od srama? Teško. Jer ne srami se ni vodstvo njenog nekada matičnog kazališta koje u saopćenju piše kako je odlaskom u Ameriku „prestala raditi u HNK-u, u Zagrebu“, i danas lišeno snage kazati istinu da joj je otkaz uručen samo zato jer se usudila igrati u Beogradu, kao što joj je i stan u Zagrebu oduzet, pa vraćen tek nakon mukotrpnih 17 godina.
A onda, gle! – iz kričave se, zagušljive krčme, Krležine, hrvatske, odjednom začuo jedan trijezan glas. Glas glavnog urednika Globusa koji da se ispričava u ime Globusa zbog skandaloznih tekstova. U Globusu! 30 godina nakon marljivog prekapanja po utrobi glumice, histerična predstava opće, lažne krivnje ovom je isprikom konačno zaokružena. Jer od koga to oprost zapravo traži glodur Globusa? Od one koja ga više ne čuje? I zašto to nije učinio prije dvije, četiri, deset godina…? Eh, da, nije bilo oportuno, nije se uklapalo u zadanu patriotsku matricu mržnje i zaslužene kazne, a opet, nikada nije prekasno, zar ne? Osim ako si mrtav.
Idealna žrtva iz devedesetih, uspješna glumica i samosvojna žena, ostala je to do same smrti, onako kao što je i Hrvatska i njena tobože kulturna elita koja ju je lagano i temeljito ubijala, ostala ista. Da bi posao tolikih bolnih uboda hrvatske medijske, političke i kulturne provincije dovršio jedan obični komarac svojim smrtonosnim ubodom. Perverzni su stoga iskazi sućuti ministrice kulture ili premijera o „velikoj glumici i nenadoknadivom gubitku“. Mučne su te poruke slijednika partije koja je i danas proizvođač etničke mržnje i „unutrašnjih neprijatelja“, a čiji su prethodnici stvorili čvrste temelje da se svim sredstvima kazne, prognaju, izoliraju oni koji nisu pristajali na tezu da je pripadnost naciji jedina vrijednost koja poništava sve druge, slobodan um naročito. Zato je kozmopolitizam Mire Furlan, preziranje etniciteta kao neke odrednice ljudskosti, i bio pogonsko gorivo za opću, „patriotsku“ mržnju i njen grubi izgon.
Ja pak i sada vidim čudesnu Helenu, Euripidovu, u njenoj kazališnoj izvedbi, davne 1990., njen odlazak brodom s čarobne punte Marjana u Splitu. U mrak. Morem kojega je toliko voljela.
