Piše: Heni Erceg
Mladina, 12.2.2021.
Peščanik.net, 13.2.2021.
Da se po tom događaju snimi film bila bi to saga o sprezi kriminalaca i pravosuđa, o polupismenom moćniku kojemu je politika, uz pravosuđe, omogućila enormno bogaćenje, ovladavanje i potom uništenje javnog prostora, devastaciju kulturnog, pomorskog dobra… Bila bi to ekranizacija čovjeka koji promovira tezu da politika nije ništa drugo nego puko trgovanje utjecajem. I u pravu je, budući da je to film o Hrvatskoj, s elementima farse zbog jeftine redikuloznosti glavnog junaka iza koje se međutim krije lukavi prevarant, no uistinu bila bi to dokumentarna ilustracija ukupnog jezivog stanja u državi koja već tri desetljeća funkcionira po principu slavnih mafijaških familija.
Toga su dana tako drugovi po funkcijama i poslovima prvo bili na ispraćaju svoga kolege koji je u anale pravosuđa ušao kao sudac u procesima optuženima za jedan od najtežih ratnih zločina nad srpskim civilima, zatočenima u vojnom zatvoru Lora u Splitu. Pokojnik je ostao poznat po višedecenijskom odugovlačenju procesa, a zatim oslobađanju zlikovaca, ili bijednim kaznama za ubojstva i iživljavanja nad srpskim građanima Splita, sve unatoč brojnim, autentičnim svjedočenjima preživjelih žrtava Lore.
Uglavnom, da bi se malo razveselili zbog gubitka druga, petorica utjecajnih sudaca, među kojima i predsjednik Upravnog suda i predsjednik Županijskog suda, zaputili su se u jednu birtiju nadomak Splita, pa se tamo fino opustili, žderali, pili i pjevali, a sve njih, kao što je vidljivo i na objavljenoj snimci, zabavljao je lik s početka priče koji ima običaj lijepiti sebi na čelo fete pršuta. Pa je tako i svoju konobu, u kojoj je ugostio sudačku elitu, nazvao Pršut. No Željko Kerum, vlasnik Pršuta i notorni bivši gradonačelnik Splita koji se upravo sprema na izbore za istu funkciju, samo je razgrnuo suštinu ovoga skandala. On je, naime, knjiški primjerak seoskog šibicara kojemu je omogućeno da u koaliciji s vladajućom strankom provincijalizira Split, zgrne bogatstvo, potom bankrotira i ostavi enormne dugove, pa se samo na splitskim sudovima vodi čak 27 procesa protiv njega, žene, djece, nećaka, sestre…
Vode se ti procesi naravno i na sudovima kojima predsjedaju suci koji su se toga dana okupili u Kerumovoj krčmi, ne vidjevši ništa sporno niti u kršenju epidemioloških mjera koje brane rad restoranima, i još tragičnije, smatrajući normalnim da im odabir domaćina bude upravo Željko Kerum. To jest stranka u postupku. A opet, čemu čuđenje, kao da upravo morbidna sprega politike, kriminala i pravosuđa i nije učinila Hrvatsku jednom od najkorumpiranijih evropskih država u kojoj se afere članova vladajuće stranke redaju kao na traci, i nema dana da neki od visoko pozicioniranih činovnika HDZ-a ne osvane kao glavni lik nekog koruptivnog skandala, pa bidan premijer jedva još može „izmisliti“ nekog člana svoje partije za važnu dužnost, a da mu biografija nije otežana nekim kriminalnim djelom.
No, vratimo se Pršutu i onom sijelu elitne sudačke garniture, među kojima je i šef suda na kojemu upravo traju dva procesa u slučaju Kerumove supruge, čiji ishod lako možemo pretpostaviti. Među tom gospodom, naime, zatekao se i jedan „obični“ sudac, a opet upravo je on metafora čitave pravosudne družine u Hrvata koja godinama uspješno proizvodi eksplozivnu smjesu nacionalizma, koji podrazumijeva nježan odnos prema ratnom zločinu, i toleriranje korupcije moćnih političkih likova.
Uglavnom, devedesetih je godina izlazio opskurni Slobodni tjednik, glasilo špijunskog podzemlja i vladajuće elite, oformljen isključivo kao novina-potjernica, sa kontinuiranim spiskovima imena i adresa „nepoćudnih“ građana, a što je za ishod imalo opasne prijetnje i potom izbacivanje iz stanova od strane pripadnika legalne hrvatske vojske. Bio je to osmišljen način otimačine stanova, samo u Splitu računa se na njih 12 tisuća, i istovremeno progon vlasnika, srpskih građana Splita. Slobodni tjednik, dakle, služio je kao sredstvo denuncijacije, huškanja na progon i zločin, a kad je ugledni novinar napisao tekst o tekstovima-potjernicama završio je na sudu. Tužen od „novinara“ i urednika lista koji je objavio neke od najogavnijih šovinističkih pamfleta čiji je rezultat bio otvoreni lov na srpske građane Splita, a koji se u međuvremenu popeo na visoku političku funkciju.
I uzalud su bili svi podastrti dokazi, iskazi svjedoka, upravo je sudac iz Kerumove krčme našao da je pisac teksta i bivši urednik Ferala uvrijedio i duševne boli nanio autoru gebelsovskih potjernica zbog kojih se u vremenu rata lako gubila glava. Nije taj sudac našao ništa nemoralnoga, skarednoga u pisanju urednika Slobodnog tjednika, kao ni u njegovim kasnijim brojnim rasističkim izjavama. Nego je onoga koji je upozorio na tu vrstu propagandnog, ratnohuškačkog novinarstva s teškim ljudskim posljedicama, osudio na novčanu kaznu od skoro 20 tisuća kuna, kao izdašnu naknadu za povrijeđenu „čast“ tužitelja.
To je, eto, sudac koji se relaksira u birtiji Kerumovoj, a kao desert, uz njega je i advokat urednika Slobodnog tjednika, pobjednika one sudske, šovinističke farse. Kao fantastičan primjer moralne razine hrvatskog pravosuđa.
