Piše: Sanja Modrić, kolumna za portal Telegram.hr
Trebao je zamračiti šest šlepera mortadele, državni stan od 160 kvadrata, financijsku ostavštinu poduzeća u stečajevima ili ratnu invalidnost s lažnim potvrdama, pa mu se ništa ne bi dogodilo
E pa bravo, pljesak i kapa dolje. Autonomno hrvatsko pravosuđe, kojim upravljaju Đuro Sessa, Ivan Turudić i niz drugih velikana pravne misli u Hrvatskoj, odlučilo je da će žustro poraditi na svom ugledu jer ovako stvarno više ne ide. I zato je napokon osvjetlalo svoj sivi obraz pred nepravedno nastrojenim hrvatskim građanima i pred Europom koja ih mrzovoljno motri svojim škiljavim, kritizerskim pogledom.
Dakle, kažnjen je stanoviti Nenad Lj. zatvorom od cijelih osam mjeseci jer je iz dućana ukrao smotuljak nekih narezaka i paketić Vegete. Za grozni kriminal izrečena je ”primjerena kazna”, društvu je poslana poučna poruka i od danas više ništa neće biti kao što je bilo. Da, da, pravomoćno i to je velika i konačna pobjeda. Napokon je postignut taj važan obrat i o tom prijelomnom događaju treba iz ovih stopa obavijestiti Bruxelles.
Zagreb osudio, Bjelovar potvrdio
Jasno da upadamo u gluhi bunar cinizma, ali što drugo? Jer, dotični kažnjenik Nenad Lj. je zagrebački beskućnik, što će reći osoba bez kuće i kućišta. To znači da se nema gdje oprati, nema kreveta ni žarulje pored kreveta. Zimi se smrzava, malo se ogrije u tramvaju ili šoping centru, navečer negdje legne u goli led. I, dakako, nema što staviti pod zub jer odakle mu pare za hranu. A živ čovjek mora jesti, postaneš lud kad si gladan.
Navratite jednom oko podneva pred Caritas na Svetom Duhu pa ćete vidjeti sve te ljude koji uza zid naredaju beskrajni špalir torbi čekajući ručak u pučkoj kuhinji. Ima ih kao mrava. Upropašteni životi. Posla nema. Iskrzani kaputi iz prošlog milenija. Penzija 800 kuna ili ništa. A doma školska djeca kojima ne možeš kupiti ni šiljilo.
Možda je tu čekao na tanjur graha i Nenad Lj. onako vječno i nepremostivo gladan danju i noću. Ali sad više neće, dat će mu nešto da jede u zatvoru tih osam mjeseci koje ja zaradio u nesmiljenom prvostupanjskom postupku u Zagrebu, pa onda i u žalbenom u Bjelovaru.
Kao iz Partije zbog boce ulja
Sjetila sam se uz ovo jednog ”svog” slučaja donekle sličnog ovome iz pretpotopne prošlosti. Kad sam osamdesetih tek počela raditi kao novinarka, pročitala sam vijest da je jedna žena izašla iz trgovine ne plativši bocu ulja. Otkrivena je i objavili su da će je zato izbaciti iz Saveza komunista. O tome sam napisala osvrt pun početničke žuči. Kao kradu se i razvlače neusporedivo skuplje stvari pa ništa, a ovu se nevoljnicu gazi i sramoti zbog pišljive litre ulja.
Ubrzo mi je uzrujana tajnica Višnja prenijela da sutradan trebam doći na razgovor u Kockicu, sjedište CK SKH, jer me želi vidjeti jedan tada užasno moćni član političke nomenklature, pustimo sad imena. Onako zelena i luda, rekla sam joj da ih nazove i neka im kaže da se ja nalazim na svom radnom mjestu, pa ako me trebaju, neka se najave i dođu u redakciju. Ne znam kako su reagirali, ali otamo me više nikad nitko nije zvao. A ta nepoznata žena javila mi se puno godina kasnije negdje s mora da mi se zahvali što sam je davno branila.
Pa nije on Petar Čobanković
Bilo bi dobro da itko sada može obraniti tog Nenada koji je strpao u svoj razvaljeni džep deset deka mortadele i Vegetu, ali ovo pravosuđe ga šalje u rešetke i to je nepovratno. Dobro kažu građani u komentarima na internetu: Trebao je zamračiti barem jedno šest šlepera mortadele, državni stan od 160 kvadrata s terasom, tvrtku, financijsku ostavštinu poduzeća u stečajevima ili ratnu invalidnost na temelju lažnih potvrda, pa mu se ništa ne bi dogodilo.
Možda bi imao manjih gnjavaža dok se ta eventualno ipak procesuirana stvar, za jedno 15 godina, ne okonča u njegovu korist jer je u postupku, kao slučajno, zeznuto nešto proceduralno, ili jer je, jebi ga, nastupila zastara, ili jer su neugodni svjedoci neodgovorno pomrli. Ali ovaj Nenad, idiot, krene ukrasti za gablec. E, to stvarno radi samo društveno posve dezorijentirani čudak koji, čak ni ako utaži glad onim varivom iz socijalne menze, nije kadar razabrati da on nije Petar Čobanković.
Nulo jedna i ništico
Ministra će Časni Sud, naravski – za debelo dokazane grdne državne milijune – uputiti da radnim danom preodgojno guli kvrgave krumpire. Ali tko si ti, bezimeni brajkoviću, nulo jedna i ništico, da se s takvim mjeriš? Pa mogao si vidjeti u medijima da se sudi i čudovišno gramzivoj ženi od 71 godinu za štrucu kruha iz dućana, jogurt i par banana i jabuka, sve skupa jedva dvadesetak kuna.
To ti je dokaz da nisi baš ti neka posebna žrtva nego da se prema svima vama, nezajažljivim gladušima, postupa jednako. Nema za vas uvjetne, čak ni kad vratite što ste uzeli, a kamoli opomene. Jer vi ste ta jezgra društva koja mora ostati zdrava, tom je cilju posvećeno hrvatsko pravosuđe. Pa ne može se, uostalom, svakakva klatež mjeriti s Nadanom Vidoševićem, s Bandićem, s Kutlom ili s Kuščevićem. Zar vašim tintarama, vrag da vas nosi, nije jasno gdje vam je mjesto? Onda za bocu ulja, danas za Vegetu, princip je ostao isti.
