Piše: Boris Dežulović, kolumna za portal N1, 27.1.2020.
Na fotografiji se lijepo vidi hotelski lobi, u hotelskom lobiju prazan bar, na šanku bara natpis „zatvoreno zbog epidemioloških mjera“, pored šanka crveni dvosjed, na crvenom dvosjedu dvojica muškaraca, pred dvojicom muškaraca niski stolić, a na niskom stoliću šest elegantnih vinskih čaša. Zagorskim sommelierima te su čaše poznate kao „rizlinguše“, dok su znalcima i sljedbenicima kulta plave kamenice poznatije kao jeftine Kauflandove konfekcijske kopije Bormiolijeve kolekcije Atelier Sauvignon od dvanaest unca.
Razlika je u tome što su Bormiolijeve skupe čaše od kristala namijenjene štovateljima kulta plave kamenice za ispijanje vrhunskog Cloudi Bay’s Te Koko Sauvignon Blanca iz 2013. u American Baru londonskog hotela Savoy, dočim su staklene „rizlinguše“ dizajnirane da iz njih hladne gemište od kartonske graševine u lobiju velikogoričkog hotela Garden Hill ispijaju načelnik Stožera Civilne zaštite grada Velike Gorice Jakov Sivrić i HDZ-ov zamjenik gradskog načelnika Tomo Vujević.
Pa ipak, iako se na fotografiji jasno vide dva velikogorička hadezeovca kako elegantne čaše znalački prinose ustima iskusno ih držeći za nožice, iako se jasno u čašama vidi blijedo žuti sadržaj boje dva u tri, kakav se u čašama za bijelo vino i očekuje, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović mrtav je hladan objasnio kako gospoda iz HDZ-a nisu kršila epidemiološke mjere, jer su u Garden Hillu bili na radnom sastanku s direktorom hotela, popivši tek po jednu – mineralnu vodu.
Nije, jasno, stvar u gemištu, jebo gemišt. Mogao je Božinović reći: jesu, bili su na radnom sastanku, na kraju napornog dana, na kraju naporne godine, od potresa do pandemije, od pandemije do potresa, popili su po jedan gemišt, pa šta, i hadezeovci su ljudska bića, tko od vas nije, spašavajući Domovinu, poželio jedan jebeni hladni gemišt? Javnost bi, uostalom, svejedno popizdila, jer quod licet bovi non licet Iovi i sve tako, i mogao je Božinović reći: molim lijepo, kad bovi bude nosio teret odgovornosti kao Iovi bit će i njemu licet jedan jebeni gemišt u hotelu. Mogao je, ali nije. Ne on, ne hadezeovci: oni, naime, lažu, i lažu uvijek. To je ono što hadezeovci rade.
Gledamo tako zajedno s Davorom Božinovićem fotografije iz hotela Garden Hill, na njima jasno vidljive čaše za bijelo vino i u njima bijelo vino boje bijelog vina, a ministar nas gleda u oči i kaže: „To je mineralna voda.“
– Gospodine ministre, ne sramotite se bez potrebe – strpljivo ćete na to vi. – Za početak, na stolu je šest čaša. Što će šest čaša za trojicu ljudi?
– Dobro, popili su po dvije mineralne vode – sarkastično će se nakeziti ministar. – Uhvatili ste me.
– Zaboga, ministre, iz aviona se vidi da je u čašama bijelo vino!
– Možda iz aviona. Gledano odavde, to je samo mineralna voda.
– Ali to je glupo – nemoćno ćete vi. – Kažite barem da je sok od jabuke, nitko ne može dokazati da nije sok od jabuke.
– Sok od jabuke? – zbunjeno će onda ponoviti ministar, točno će mu se u očima čitati bijes i zavist kako se sam nije sjetio tog prastarog trika. – Ne budite smiješni, zašto bi netko sok od jabuke pio iz vinske čaše?
Dobro, ovo sam sad izmislio. Nije, naime, stvar u tome da se u HDZ-u ne bi i sami sjetili soka od jabuke: njihova laž jednostavno mora biti glupa, kako to ne razumijemo, to je demonstracija moći. HDZ-ova vlast ne počiva na laži, ona počiva na kolosalno glupoj laži. Laž mora biti očita i lako dokaziva. Kad bi ta laž bila uvjerljiva, ili makar teoretski moguća – kad bi istina bila barem na razini „opravdane sumnje“ – značilo bi da HDZ na nas računa kao na razumna, racionalna bića. A kad bi Hrvati bili razumna i racionalna bića, HDZ bi bio u ozbiljnom problemu.
Prije jedva mjesec dana, recimo – sjetit ćete se i te seoske hotelske afere – šef kninskog HDZ-a i šibensko-kninski dožupan Nikola Blažević, ujedno i načelnik županijskog Stožera civilne zaštite, snimljen je u društvu sedmorice ljudi na veseloj večeri u kninskom hotelu Ivan. Iako se na fotografijama lijepo vidjelo da je to hotel Ivan, iako je interijer identičan interijeru hotela Ivan, iako su stol, stolice, navlake za stolice, veliki prozori, zavjese na velikim prozorima, žardinjere i cvijeće u njima isti kao u hotelu Ivan – iako je fotografija njihova stola identična kao fotografije istog tog stola na Facebook stranici hotela Ivan! – HDZ-ov je župan mrtav hladan novinarima objasnio da to nije hotel Ivan.
„Slika nije nastala ni u jednom hotelu“, u oči nas je gledao HDZ-ov dožupan. „To je bilo ove godine, ne znam točno koji je dan bio. Ja sam bio na privatnom druženju, nije bilo ničeg neprimjerenog. To je bilo u Kninu. Negdje u Kninu. Nije bio ugostiteljski objekt, već mjesto na kojem smo bili. To je nečija kuća. Ne mogu vam sad reći adresu.“
Na tom mjestu razumno i racionalno biće diže ruke i predaje se, jer svaka je rasprava suštinski besmislena. Razumnom biću – zato što su razumna bića najčešće pristojna – upravo je nepodnošljivo neugodno zbog sugovornikove plitke i glupe laži, pa mu je lakše preuzeti tu neugodu na sebe. Tako funkcionira HDZ, i tako funkcionira već trideset godina. Primijetili ste, uostalom, kako se ovdje nikad do kraja ne inzistira na njihovim lažima.
Čitamo takve priče svaki dan. Neki HDZ-ov ministar – ili kakav pročelnik iz provincije, svejedno – u imovinsku karticu upiše samo trošnu djedovu drvenu kolibu na Papuku, novinari onda otkriju da je trošna djedova drvena koliba na Papuku zapravo vila medelinskog tipa, s bazenom i otvorenim jacuzzijem, tri pomoćna objekta za goste, vinskim podrumom i golf terenom s osamnaest rupa, a HDZ-ov ministar – ili kakav provincijski pročelnik, svejedno – mrtav nas hladan pogleda u oči i kaže: „Ne budite smiješni, to je stara djedova drvena koliba.“
Što čovjek da kaže na to? Jedan od mogućih odgovora jest, naravno: „Molim vas, na fotografijama se jasno vidi luksuzni golf i wellness resort!“ To je, međutim, i jedini glup odgovor. Nikad nije ni bilo pitanje što se vidi ili čuje na snimkama.
I nisu takvi samo HDZ-ovi ministri i niži hadezeovci razdrljenih košulja u restoranima provincijskih hotela. Evo, recimo, Alemka Markotić – školovana, pametna i uspješna liječnica besprijekorne karijere i upravo filmske biografije. Život ju je bacao pučinom od sarajevskog ratnog pakla do Švicarske, nanijevši je na koncu usred svjetske pandemije u HDZ-ov Nacionalni stožer civilne zaštite, i dok si rekao „očenaškojijesi“ međunarodno ugledna liječnica pred očima nam se pretvorila u razdrljenog HDZ-ovca iz provincijskog hotela. Pa nakon novinarskog otkrića kako je preko reda cijepila vlastitu majku – umjesto poniznog i ljudskog objašnjenja vlastite, najljudskije od svih ljudskih slabosti, pa čak i razumnog objašnjenja kako su roditelji liječnika u višestruko većem riziku od ostalih – dr. Markotić je na press konferenciji napala, jasno, novinare.
„Koliko puta ste vi zvali mene i kolege, tražeći usluge za svoje bližnje? Barem jedan od vas koji tu sjede cijepio se preko reda!“, siktala je doktorica Alemka na okupljene novinare. „Molim vas, kad ovako javno radite linč koristeći nečijeg roditelja, morate znati kako to izgleda kad vam netko drugi uputi slično pitanje!“ Kad su se, međutim, svi „od novinara koji tu sjede“ na „upućeno slično pitanje“ imenom i prezimenom izjasnili kao necijepljeni, inzistirajući da im kaže ime toga „barem jednog od njih“ koji ju je zvao i cijepio se preko reda, ona je mrtva hladna objasnila kako je „njeno pravo da ne iznosi imena“.
Alemka Markotić, ponavljam, nije glupa žena, ona nije lokalni neki hadezeovac skromne pameti i dobro zna da je time što je rekla matirala samu sebe, jer je ili a) osobno cijepila jednog novinara preko reda, ili b) znala za to i nije prijavila, ili pak c) sve besramno izmislila, pa ipak je mrtva hladna pogledala novinare u oči i rekla kako se jedan od njih cijepio preko reda. Kasnije se nemušto i jadno braneći kako je „krivo shvaćena“, kako „nikome od novinara nije omogućila nikakvo cijepljenje“, već se – „znamo da ona sada osobito zna jako puno ljudi“ – „jedan od novinara pohvalio nekome koga ona zna da se preko reda cijepio protiv nije važno čega“. Zašto? Eh, zašto.
Iako je na konferenciji Stožera jasno i glasno rekla kako su je novinari više puta zvali „tražeći uslugu za bližnje“ i kako se „barem jedan“ od prisutnih novinara cijepio preko reda, iako je pressica prenošena na televiziji – iako se jadno vidi i čuje kako govori „koliko puta ste vi zvali mene i kolege tražeći usluge za svoje bližnje?“, i kako tvrdi da se „barem jedan od vas cijepio preko reda“ – dr. Markotić je sutradan hladnokrvno izjavila da nije to rekla, već da „mi znamo da ona zna jako puno ljudi“ i da se „jedan od novinara pohvalio nekome koga ona zna da se preko reda cijepio protiv nije važno čega“ i da… no, shvatili ste. Nakon čega smo od neugode prestali inzistirati.
Priznatoj liječnici blistave karijere i ugleda svega par mjeseci u HDZ-ovom stožeru bilo je dovoljno da se pretvori u uspaljenu provincijsku HDZ-ovku koja usred pandemije na masovnim okupljanjima vjernika čita biblijske psalme i masovne vukovarske kolone opravdava riječima kako „svi znamo što je Vukovar“, batrgajući se u kaljuži vlastitih glupih ogovaranja i laži o novinarima. Priznat ćete da je fascinantno.
Još samo ovaj primjer: istodobno dok nam je ministar, gledajući nas ravno u oči, tupavo lagao kako su velikogorički hadezeovci u hotelu pili mineralnu vodu, na Županijskom sudu u Splitu onaj se trostruki ubojica u završnoj riječi branio kako „on to nije učinio“ i kako je „u vrijeme tog zločina bio na moru“. Čak i pravnim laicima bilo je jasno: kad trostruki ubojica – pored živih snimki nadzornih kamera na kojima se jasno vidi kako u vrijeme i na mjestu masakra šeta s automatskom puškom – tvrdi da je tada bio na moru, to je upravo bolno očita taktika obrane, s ciljem dokazivanja smanjene ubrojivosti. Kad se, međutim, na potpuno jednako nečuven i glup način od optužbi brane HDZ-ovi ministri i niži hadezeovci, to je upravo bolno očita taktika da se smanjena ubrojivost dokaže – žrtvi.
Koja je razlika? Dok je u splitskom slučaju trostruki ubojica, bez previše objašnjavanja, hladno dobio četrdeset godina zatvora, u HDZ-ovom slučaju mi smo već odgulili trideset. Za razliku od nestranačkih ubojica, kod HDZ-ovaca ta stvar – kako vidite – funkcionira bez greške.
Razmislite: zašto inače Hrvati – isti dakle ljudi kojima je tako neugodno kad im hadezeovci djetinje glupo lažu o jednoj jebenoj večeri ili gemištu u hotelu – tako spremno povjeruju u svaku hadezeovsku nešto manje sitnu i nešto više očitu laž o ekonomskim mjerama, europskim parama, strateškim projektima, natječajima i ugovorima, unutrašnjim neprijateljima, Srbima, Crkvi, ustašama, Jasenovcu, Stepincu ili, štajaznam, onim trostrukim ubojstvima u Domovinskom ratu?
Ali dobro. Neka ste vi ubrojivi, a hadezeovci glupi.
