Piše: Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Stotinjak golemih zagonetnih rupa otvorilo se nakon potresa po njivama i dvorištima sela Mečenčani kraj Petrinje, zinula stara Banija prijeteći progutati i kuće i ljude, evakuirano je na kraju cijelo selo, i ostali su na kraju tek geolozi i seizmolozi što sa sigurne udaljenosti oprezno nadviruju nad rubove dubokih urušnih vrtača, kako smo saznali da se ovaj zapanjujući prirodni fenomen zove. Češkaju se po mozgovima znanstvenici pokušavajući dokučiti jesu li te zlokobne jame rezultat specifične geološke građe ili sastava tla, a rješenje im, pitaju li mene, cijelo vrijeme pred nosom. Stvar je, naime, samo u tome da je Hrvatska šuplja.
Zemlja nam je, braćo, iznutra šuplja i prazna poput glave Gordana Jandrokovića. Ogromne rupe na površini rastvorile su nam uvid u ono što se zove „situacija u zemlji“, cijela je naša domovina divovska jedna veličanstveno šuplja, bezdano prazna i zvonko odzvanjajuća Njonjina glava s lokvicom blatnjave vode na dnu. Ničega tu nema osim velikog, okruglog, šupljeg i praznog ničega.
Pitate li se pak zašto bi se uopće pitalo mene, reći ću vam: a zašto ne? Zašto bi se, najzad, vas pitalo zašto se uopće mene pita? Davno je bilo kad se u našoj civilizaciji pitalo znanost i stručnjake, kad se za cjepivo pitalo epidemiologe, za potrese seizmologe, za svaku urušnu vrtaču geologe, a za svaku pizdariju ginekologe.
Otkako Hrvati i za vlastito mišljenje pitaju seoskog župnika ili predsjednika kluba zastupnika, ne samo da se više ni za što ne pita takozvane kompetentne, već takozvana kompetencija – struka, obrazovanje, iskustvo i ona, kako se reče, izvrsnost – vlasnika izravno diskvalificiraju iz javne rasprave. Doći će vrijeme, nije daleko, samo čekajte, kad će novine ekskluzivno i senzacionalno objaviti kako je čuveni i omiljeni šef onkologije na najboljoj klinici u zemlji, kojemu su generacije pacijenata bezrezervno vjerovale, još 1998. na Harvardu doktorirao s temom gena citokeratina-20 u stanicama periferne krvi oboljelih od raka debelog crijeva. A odvjetnik beskrupuloznog doktora neuvjerljivo dokazivati da je harvardska diploma njegova klijenta kupljena u Ljubuškom.
Evo, kad ih već spominjem, urušne vrtače.
Fenomen jama što su nakon potresa zinule po Baniji zaintrigirao je i urednike na Hrvatskoj televiziji, pa su prije nekoliko dana u već kultnom Otvorenom na Prvom programu, pored tri živa eksperta u studiju, dvojice profesora s Rudarsko-geološkog fakulteta i jednog seizmologa s Geofizičkog odsjeka PMF-a, pitanje o porijeklu zagonetnih rupa urednici za svaki slučaj ipak postavili – gledateljima. Mrtav ozbiljan voditelj Damir Smrtić okrenuo je leđa takozvanoj struci i obratio se poštovanim gledateljima – „Kako objašnjavate pojavu velikog broja dubokih rupa na području koje je pogodio potres?“ – pa stao čitati odgovore dobivene preko ugledne znanstvene mreže Facebook.
Na temelju dostupnih podataka poštovani gledatelj Jakša iznio je tako mišljenje kako je „teritorij gdje se godinama crpila nafta dovela do tektonskih poremećaja i ovih strašnih slika koje sad gledamo“, kolega poštovani gledatelj Vladimir pojasnio je kako „nakon prestanka eksploatacije i zatvaranja rudnika ugljena nisu dobro sanirali te podzemne praznine i sada se urušava zemlja u taj prostor“, jedan Tomo podsjetio je da „kod velikih potresa dolazi do izravnjanja zemlje u dubini“ i da „ima mjesta gdje je nekad davno bio vulkan koji je u dubini ostavio prazninu koja se sad popunila i došlo je do rupa koje mogu biti jako velike“, a s kolegom se složio i poštovani gledatelj Darko, pa prisnaživši da „ovo još nije vidio“ izrazio bojazan „da će na tom području ovo otvoriti kaldere i da će doći do urušavanja cijelog područja i formiranja manjeg vulkanskog čunja“.
Poštovani gledatelj Žarko, recimo, podučio je stručnjake u studiju da se „Zemlja milijunima godina mijenjala u raznim formatima i tektonskim promjenama“ i da je „ovo područje, u Rimskom carstvu Provincija Panonia, nekada Panonsko more, i danas izloženo gibanjima i promjenama, pa su tako nastale i ove rupe“, jedna Marija upozorila je da „ako iz zemlje izvučeš nešto što je tvrdo, fracking, i upumpaš tekućinu, mora doći do propadanja tla zato što se ta tekućina razlije i tlo propada“, a poštovani gledatelji Gordan u povjerenju je rekao da je „bio tamo“ i da mu „veli čovjek da su upozoreni od inženjera još 1989. da bi moglo biti takvih problema jer selo leži na podvodnom jezeru koje se previše eksploatiralo, ali naravno nitko nije vodio brigu, nego se samo crpilo i crpilo i eto sad“.
Posljednje čega se sjećam bila je neka Danica, sunce mamimo, koja se javno upitala „zašto se to mjesto zove Glina“, pozivajući sveznajuću gospodu znanstvenike da sami izvuku zaključak, nakon čega mi se tiho ugasio i posljednji neuron koji me održavao u moždanom životu. Od svih teorija kojima raspolaže hrvatska pamet nisam tako čuo samo još onu kako su rupe na Baniji zapravo nastale urušavanjem mreže podzemnih tunela u kojima moćnici iz svjetske sotonističko-pedofilske kabale siluju malu djecu i piju im krv. A nisam je čuo samo zato što – ne moram vam valjda i to objašnjavati – mainstream mediji ne žele da to znamo.
To što i vama može izgledati slaboumno za mišljenje o seizmološkim i geoloških fenomenima, pored živa seizmologa i geologa u studiju, pitati umirovljenog autolimara iz Ličke Dubrave, vozača viljuškara iz Garešnice i frizerku iz Lokve Rogoznice, to je zato što ste još uvijek taoci ideje da javna televizija mora imati edukacijsku društvenu ulogu, i da ljude zaista može zanimati otkud rupe u Mečenčanima kraj Petrinje.
Danas, bogu hvala, znamo da su edukacija i znanost alati kojim nas elite drže u znanju. Stručnost je, međutim, javno dobro, prošlo je vrijeme kad je o genu citokeratina-20 u stanicama periferne krvi oboljelih od raka debelog crijeva netko znao više od vas samo zato što je doktorirao na Harvardu. Evo, metnimo, autizam: mislite li zaista da Ivan Pernar i onih dvadesetak hiljada sudionika Facebook kongresa Detox 2 o autizmu znaju manje od nekoga tko je s doktoratom na temu autizma dvadesetak godina radio s autističnom djecom? Mislite li zaista da takve doktorate elite dijele za dobro vas i vaše djece?
Ovaj geološki fenomen nije, naravno, ekskluzivno hrvatski. Čuli ste, recimo, za internetski rat koji se oko filma „Dara iz Jasenovca“ vodi na stranici IMDb, gdje poštovani gledatelji iz Srbije i Hrvatske ovih dana lopatama nabacuju desetke i jedinice za film kojega nitko od njih još nije ni vidio. Nije, međutim, stvar u Dari iz Jasenovca, Srbima i Hrvatima – jebo sad Srbe i Hrvate – već u konceptu.
Prije dosta godina, kopajući podatke o jednom prilično čuvenom filmu na cijenjenoj i ozbiljnoj engleskoj Wikipediji, u rubrici „Reception“ prvi put sam naišao na podatak da taj film na nekakvoj takvoj stranici ima ocjenu 6 od 10, na temelju pedeset dva „reviewa“. Trebalo mi je nešto vremena i daskanja po valovitom internetu da shvatim kako je riječ o stranicama za narodnu kritiku, i da u inače besprijekornoj enciklopedijskoj jedinici o nekom filmu mrtvi ozbiljni urednici kao mrtve ozbiljne reference citiraju ocjene koju je filmu dalo pedesetak autolimara iz Oregona, vozača viljuškara iz Litve i frizerki iz Lokve Rogoznice. Pedesetak njih iz cijelog svijeta, pedesetak od sedam i pol milijardi, kliknulo je na tom nekom filmskom tripadvisoru da im je film „onako“, i njihovo je mišljenje kredibilna enciklopedijska referenca!
Zemlja je, eto, došla šuplja i prazna poput Njonjine glave, i na koncu imamo ozbiljne državne televizije koje pitaju poštovane gledatelje kako nastaju geološki fenomeni i ozbiljne svjetske enciklopedije koje pitaju poštovane gledatelje kakav im se čini novi film Martina Scorsesea. Živa je to zajebancija, naravno da jest, ili barem jest dok se umjesto elita i njihovih ljudi s doktoratima puk pita samo za Scorseseove filmove i urušne vrtače: nema mnogo žive zajebancije kad se umjesto za urušne vrtače puk pita za rak debelog crijeva ili tretman djece s autizmom, a još će je manje biti kad se umjesto Scorsesea pred takvim pučkim sudom nađete i sami.
Lijep primjer za to o čemu pričam bio je nedavni slučaj iz spomenute nam bliske jedne šuplje države: nakon afere koja je eksplodirala kad je poznata srpska glumica javno optužila vlasnika ugledne beogradske glumačke škole da ju je kao maloljetnicu sustavno silovao, jedan je tamošnji tabloid mrtav hladan pozvao poštovane čitatelje da se u novinskoj anketi izjasne je li po njihovom cijenjenom mišljenju a) glumica zaista silovana, ili je b) sve izmislila.
I stvarno: ako poštovani gledatelji i čitatelji znaju kako se liječi autizam u djece, zašto služi cjepivo i otkud rupe u banijskim selima, ako oni odlučuju je li Zemlja ravna i od čega su nebeski oblaci, znat će valjda odlučiti i je li neka djevojka silovana ili nije. Neće valjda to prepustiti kabali otuđenih elita i njihovim forenzičarima sa fensi doktoratima dugačkih naslova s gomilom kompliciranih stručnih termina.
Zemlja je, kažem vam, cijela ravna, šuplja i prazna, pažljivo je iz nje odstranjena sva pamet i struka: „nekad davno“, rekao bi onaj geolog iz Garešnice, „tu je bio mozak koji je u dubini ostavio prazninu koja se sad popunila i došlo je do rupa koje mogu biti jako velike“. Ili, kako je lijepo upozorio poštovani gledatelj Vladimir, „nakon prestanka eksploatacije nisu dobro sanirali te praznine i sada se urušava zemlja u taj prostor“.
Tko pod drugim urušnu vrtaču kopa, samo crpi i crpi i eto sad.
