Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list'', 6.2.2021.
Dvije vrlo mlade djevojke, svaka u svom kraju, na početku filma polažu redovničke zavjete. Marita je Dalmatinka, s Korčule, a Fani iz neimenovanog slavonskog mjesta. One se tada još nisu poznavale, ali u samostanu su završile zbog sličnih razloga. Kao i obično, kod kuće nije bilo dobro. Mariti je mama, izluđena brigama, počela piti tablete za smirenje. Fani je tata bio nezgodan kad popije. Bio je drag i dobar, znate već tu priču, ali kad bi se uhvatio rakije kao da je đavo ušao u njega. Pijan je tukao mamu, a jednom je i na Fani, svoju voljenu djevojčicu koju je svuda vodio sa sobom, krenuo nožem i nazvao je kurvom. Osim toga ju je i župnik, kad bi nakon vjeronauka ostali sami, znao stisnuti uza se i pipkati, ali to se valjda ne konta jer je Fani mama rekla da izmišlja, da velečasni sigurno ništa loše nije mislio.
Čitav taj užas na kraju vjerojatno ipak ne bi bio dovoljan da se dvije djevojke zauvijek zatvore iza visokih samostanskih zidova. Podnio bi čovjek i alkohol i nasilje i muku i sramotu, naviknuo bi se kao što se magare navikne na batine, ali Marita i Fani su osjećale kako nešto nije u redu, kako su njih dvije drugačije, kako baš nikako ne ispunjavaju očekivanja sredine. Ivana Marinić Kragić, redateljica filma "Nun Of Your Business", polako, nenametljivo otkriva istinu njihovog srca. "U mojem mistu je bilo u biti nekako praksa da imaš momka, završiš srednju pa ostaneš trudna. Znači, sve je išlo u tome smjeru živiš do osamnaeste godine i rodiš", počinje Marita oprezno. Fani je, s druge strane, otvorenija. Priznaje kako je bila zaljubljena u djevojčicu s kojom je dijelila školsku klupu. A i onu što je sjedila iza nje. Nikad nijedna, međutim, nije za to saznala jer je Fani svoje intimne želje i potrebe držala tvrdo zaključane u sebi. Kako bi uopće prevalila preko usta nešto tako skandalozno?
Prići nekome tko ti se sviđa, znate i sami, nije lako ni kad je to običnije, svakodnevnije, kad se žena sviđa muškarcu. Čitav život sramežljivijima ponekad prođe u bolnoj čežnji za nekim, gledajući izdaljega kako vaša ljubav grli nekoga drugoga. Kao u jednoj staroj pjesmi, prevest ću vam prve dvije strofe, s isprikom da one neće dosegnuti ljepotu originala, elegantni metar i rimu jednostavnih, prividno banalnih, a mudrih stihova na engleskom:
Ti mi pružaš ruku i kažeš zdravo
A ja ti jedva mogu odgovoriti, kako mi srce udara.
I svatko bi rekao da me ti dobro poznaješ,
Ali ti me ne znaš
Ne, ti ne znaš onoga koji noćima o tebi mašta
I žudi ti ljubiti usne, žudi te zagrliti čvrsto.
Za tebe ja sam samo prijatelj, to je sve što sam ti ikad bio.
Ne, ti me ne znaš.
Pjesmu "You Don't Know Me" Cindy Walker i Eddy Arnold su napisali 1955. i otada su je snimili Ray Charles, Elvis, The Band, Bette Midler, Emmylou Harris, Charlie Rich, Van Morrison, Willie Nelson... Poznajem je u mnogo obrada i teško me koja od njih može iznenaditi, ali jedna me ipak prije nekog vremena neobično dirnula. Snimila ju je Mary Gauthier, meni vrlo draga country pjevačica i lezbijka.
Vratite se načas na gornje stihove i pročitajte ih kao da ste lezbijka. Ako niste jedan od onih homofobnih kretena koje po nejasnoj osnovi uznemiruje tuđi intimni život, pokušajte se uživjeti u tragediju djevojke zaljubljene u prijateljicu iz školske klupe. Kakav je ponor očaja u duši te mlade žene kad joj prijateljica priča o svojim nevoljama s dečkima, dok je tješi u njezinim ljubavnim jadima i drhtavim je rukama suosjećajno grli. Od njezinog toplog daha na obrazu muti joj se pred očima, razdire je želja da je poljubi, a ni za živu glavu to ne smije učiniti. Vjerojatnost da je i ona lezbijka je beznačajna i pred njom su samo dva jednako nesretna izbora, ili će je izgubiti ili dovijeka čeznuti, znajući kako je prijateljica nikad neće voljeti onako kako ona voli nju.
"To je nenormalno, a kako ćeš bit nenormalan. Moraš bit normalan", zaključila je tvrdo Slavonka Fani i otišla u samostan, upravo kao Dalmatinka Marita. Uskoro će, međutim, i jedna i druga shvatiti kako tamo takvih nenormalnih kao što su njih dvije baš i ne manjka. Naprotiv, bezbrojni su se prije njih sjetili toga azila. U Crkvu se vjekovima već sklanjaju oni drugačiji, čudni, djevojke koje iz tajanstvenog razloga ne žele udati se i roditi odmah nakon srednje i mladići kojima je mučno da ih majke stalno pitaju: "Kad se ti, sinko, misliš ženit?" Jedno američko istraživanje kaže da je čak trećina crkvenih ljudi, i žena i muškaraca, homoseksualno.
Obje junakinje filma "Nun Of Your Business" u samostanu su upoznale lezbijski odnos, no nije im se svidio. Pritisak im je bio nepodnošljiv. Izbezumljivalo ih je skrivanje, šaputanje, oprezno pogledavanje, iskradanje po noći pustim hodnicima između redovničkih sobica, strah da ih tkogod ne otkrije i ucjenjivanje da će ih otkriti. Za nekoliko poljubaca valjalo je otrpjeti mnogo napetosti i jeze, a ni inače nije lako u takvim strogim, bezdušnim ustanovama gdje namrgođene časne majke svaku osobnost drobe u prah, gdje je propisano i što ćeš raditi, i što ćeš obući, i što ćeš govoriti i misliti, i kad ćeš jesti i spavati. Marita Radovanović, očito nepokornija, je prva odustala.
Nešto je lijepo ipak ponijela sa sobom iz vremena provedenog u samostanu, uspomenu na jednu iz Slavonije koju je viđala na susretima mladih časnih sestara. Mjesecima nakon povratka u građanski život bila je uznemirena kad bi pomislila na nju, ali nije se usudila ni zvati ni pisati. Upravo kao u onoj staroj country pjesmi Cindy Walker i Eddyja Arnolda.
Uplašena i sramežljiva, propuštam svoju šansu,
Šansu da i ti mene možda voliš.
Ipak, jednom u noći, nakon izlaska, na kojem je možda i popila koje pivo, o tome u filmu ništa ne saznajemo, skupila je hrabrost i poslala Fani kratku, bojažljivu poruku. Nju je to, s druge strane, totalno razbilo. "Ja sam godinama molila Boga da me ozdravi od te moje bolesti. Jer sam luda. Volim žene", ispričala je Fanika Ferić o tegobnom putu svoga seksualnog oslobođenja. Dugo se kolebala. U prvom susretu nije čak dopustila Mariti da je poljubi. Nije željela prekršiti svoj redovnički zavjet.
Dio ove ljubavne priče redateljica Ivana Marinić Kragić rekonstruirala je igrom dviju darovitih mladih hrvatskih glumica, Maruške Aras i Mije Anočić Valentić, no prava je poslastica, sočna crvena višnja na vrhu filma, kad njih dvije stvarne žene dođu na sunčani otok, i krenu graditi gnijezdo za svoju malu, dvočlanu obitelj, uređivati nekakvu staru radionicu ili garažu u spavaću sobu. Zgodna je okolnost, uzgredno kazano, da se lezbijke pneumatskim čekićem služe vještije od mnogih muškaraca. Dvije su mlade žene neodoljive dok se ozareno smiješe jedna drugoj, dodiruju se i grle, kao nehotično, ovlašno, u prolazu. Njihova je ljubav tako stvarna i moćna. Osjećaš je kako treperi među njima, uvijek jednaka, i za muškarce i za žene, i za heteroseksualne i za homoseksualne, strašna prirodna sila koja čupa hrastove iz zemlje. Ljubav od koje se noge tresu, zbog koje se gubi razum, koja čovjeka diže u nebesa i baca u grob.
Morate stvarno biti kreten da ne navijate za Maritu i Fani kad na kraju filma kopaju vinograd razgovarajući o djeci.
"A blizanci?" upita Marita.
"Dobro, to bi isto bilo slatko", slaže se Fani.
"Jedan tebi, jedan meni."
"Dogovoreno."
Pa naravno, kontate, to je temeljno. Prije svega drugoga. To je zapravo jedino o čemu trebamo brinuti, da je kod kuće sve dobro. Nema nikakve muke i sramote, pijanstva i nasilja. Čitav je naš posao na ovome svijetu da se naša djeca osjećaju voljeno i zaštićeno.
