Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list''
Kad je upravo pred Novu godinu na Baniji udario potres i hiljade naših zemljaka ostalo bez kuća, država je smjesta otvorila račun na koji smo im mogli pomoći. Na televiziji se desecima puta dnevno emitirao poziv na humanitarnu akciju, muzički spot sa slikama stradanja, uplakanom djecom, staricama zamotanim u deke,i psima kako traže unesrećene ispod ruševina. Mnogi su tada uplatili novac na broj ispisan uz donji rub ekrana još prije nego što je Doris Dragović završila osjećajnu pjesmu. Pomogli su spremno i nesebično, sa svoga pametnog telefona, iz dnevne sobe, a da stopala u čarapama nisu spustili sa stolića za kavu. Znate kako je to danas jednostavno.
Drugi su, međutim, zanemarili divnu tehnološku pogodnost. Pa iako internetom plaćaju struju i grijanje, izabrali su Baniji pomoći izravnije, uživo. Ne mareći što su praznici, ni što je kiša, magla i led, vozili su se dugo, stotinama kilometara iz svih krajeva zemlje kako bi unesrećenima osobno dali novac. Zatekao sam se jedno popodne tamo, i vlastitim očima gledao koliko se njih sa slavonskim i istarskim i dalmatinskim registracijama zaustavilo na blatnjavoj seoskoj cesti i ušlo u dvorište, samo da nekome koga nikad prije nisu vidjeli, sramežljivo gurnu nekoliko novčanica u dlan. I zatim jednostavno odu, odbijajući i kavu i rakiju, gotovo bez pozdrava. Jedva nekoliko trenutaka to je trajalo. Dok bi se domaćin snašao i viknuo hvala, nepoznati je već okrenuo automobil. Mahnuo je, ne osvrćući se i nestao iza brijega.
Nekome tko nije odavde teško bismo objasnili smisao toga čina. Da je tkogod vozio sedam ili osam sati do Banije i natrag, pa još na Novu godinu, zbog anonimnog dobročinstva, koje je trajalo manje od dvadeset sekundi, a imao je mogućnost to napraviti ne ustajući iz naslonjača, strancu bi se činilo upravo slaboumno. O čemu se radi, upitali bi znatiželjno, kakvo je to smiješno i staromodno vjerovanje u gotovinu, u današnje doba, kad se većina plaćanja odvija posredno i nevidljivo, bezgotovinski, preko računa? Osim toga, istaknuli bi, ovdje je posrednik država. Kome ćete zaboga vjerovati, ako ne vjerujete voljenoj hrvatskoj državi, koju ste od pogibije Petra Svačića, posljednjeg vladara narodne krvi, gotovo hiljadu godina sanjali?
Unatoč uzvišenim pričama, državi se ovdje ne vjeruje. Mnogi od onih koji su na državni praznik vozili stotine kilometara da osobno donesu svoju pomoć u kraj pogođen potresom, s manje bi zebnje darovali hiljadu kuna kockaru, heroinskom ovisniku, pa čak i čimpanzi koji bi za sav taj novac kupio banana, nego bilo kojoj ustanovi Republike Hrvatske. I bio bi, nažalost, u pravu.
Više od stotinu milijuna kuna sakupljeno je u humanitarnoj akciji koja se desetak puta dnevno oglašavala domoljubnom pjesmom na javnoj televiziji, a kad su odgovorni prije nekoliko dana razgovarali kako će taj zgodni iznos podijeliti, prvo im je palo na pamet kako je čisto dosta da se unesrećenima za obnovu kuća dade četrdeset milijuna. Manje od pola iznosa. Ostatkom od šezdeset milijuna kuna ministar financija Zdravko Marić mislio je razveseliti četiri ministarstva - unutrašnjih poslova, poljoprivrede, rada i mirovinskog sustava i gospodarstva i održivog razvoja.
Istina, od ovoga se nauma brzo odustalo. Shvaćajući da bi izbio veliki skandal, ministar financija upozorio je kako ništa još nije definitivno. No, poznajući ga, možemo lako zamisliti da se to njemu činilo pošteno, kako je on zaista smatrao da su činovnici u ministarstvima u potresu otrpjeli goru štetu od naroda koji je ostao bez kuća. Pamtite li onu sliku početkom siječnja, kad je Zdravko Marić u tijesnoj majici kratkih rukava primao cjepivo protiv koronavirusa.
Doživio je tada i manju međunarodnu slavu. Diljem svijeta zadivljeno su primjećivali njegov skladni, mišićavi torzo, ali mi ovdje baš i nismo nešto bili impresionirani. Nas je u domovini više dojmila drskost da se cijepio jedan mladi i zdravi muškarac od četrdeset i nešto, dok mnogi bolesni, katkad i dvostruko stariji od njega, nezaštićeni i prestravljeni, zatvoreni u kućama, pa čak i danas, dva mjeseca kasnije, još uzaludno nazivaju svoje obiteljske liječnike.
Republika Hrvatska često zapošljava takve besramnike, koji se po zagonetnim osnovama smatraju žrtvama, koji se uzrujano raskokodaču o diskriminaciji ako im nekakav ugostitelj reče da u njegovom lokalu nisu dobrodošli, ali na drugoj će strani hladnokrvno, bez truna kajanja, oduzeti prvenstvo slabijima. Nije teško zamisliti da osobe poput Zdravka Marića nalaze savršeno razumljivim da se država financira humanitarnim akcijama. Oni su, što bi se reklo, potrebiti. Velikom i skupom činovničkom aparatu svaka je kuna važna, i imaju pravo uštipnuti svoj pošteni dio sa svakog računa, pa i s onoga na koji smo uplaćivali da banijski beskućnici ne umru od studeni.
I to je valjda u redu. Navikli smo se u posljednjih trideset godina na svakakve gadosti pa ćemo i na ovu. Ljuti nas samo da su nas na javnoj televiziji lagali onom domoljubnom pjesmom što je išla preko snimaka razrušene Petrinje i Gline, svih onih starica zamotanih dekama, i pasa koji traže preživjele u ruševinama. Trebalo je pustiti Doris Dragović da pjeva: "Dajem ti život zemljo moja", a na slici da ide Zdravko Marić kako neutješno plače u luksuznoj ministarskoj limuzini s grijanim sicevima.
