Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list''
Do kostiju vas potrese čovječnost naše vlasti, njihova nježna briga za slabe, ugrožene, za bolesne i potrebite, pa i, sasvim određeno, ovisne o kockanju. Vidjeli ste te prokletnike posljednjih mjeseci dok su obilazili zaključane sportske kladionice i kockarnice i frustrirano gledali ugašene ekrane televizora i automata za poker unutra. Bili su gotovo zalijepljeni za izlog, kao psi ispred mesnica. Vreli dah maglio im se na staklu. Tako je strašna bila njihova želja da upropaste i sebe i sve svoje najmilije.
U totalnom lockdownu njima je možda bilo najteže. Bolesni kockari živčano su šetali iz kupaonice u dnevnu sobu, pa iz dnevne sobe u kuhinju, pa iz kuhinje na balkon, rastrgani od čežnje da čitavu svoju mjesečnu plaću stave na gol u sudačkoj nadoknadi u utakmici neke egzotične azijske nogometne lige ili drhtavim prstima udvostruče ulog nadajući se još jednom dečku ili sedmici. Čemu bi se zaista čovjek više radovao, ima li naš život ikakvog smisla u svijetu u kojemu je nestalo elektronskih ruleta, utrka hrtova i konja i jednorukih jackova s naslikanim višnjama i bananama?
Sve se to, istina, danas može naći i na internetu. Možete izgubiti milijune u online kasinu, doslovce u papučama, da ne izađete iz svojeg stana. No, za online kasino valja imati karticu, a otkud bolesnim kockarima kartica? Karticu su njima još prije petnaest, dvadeset godina poništili.
Oni svoju ovisnost održavaju muljajući naivne budale, pozajmljujući za skupu operaciju teško bolesnog djeteta ili majčin pogreb, i jedino im keš, brza gotovinska uplata, na ruke, ovdje i sada, može pomoći. Svakoga je od nas katkad smotao takav nekakav luđak, ispričao nam srcedrapateljnu priču, sentimentalno zagudio nekoliko puta gudalom i uzeo koju tisuću. Mnoge je čak opetovano, više puta prevario, sve dok jednom nismo sreli njegovu navodno pokojnu majku i ona nas upozorila da naša skromna donacija nije završila ni u pogrebnom poduzeću Čempres, ni na cijenjenom odjelu onkologije u dalekom Bostonu, nego u obližnjoj poslovnici Stanleybeta.
Epidemija koronavirusa čovječanstvu je donijela mnogo zla svake vrste. Vjerojatno još i ne znamo sve načine na koje nas je ovo upropastilo, ali našla se, iznimno rijetko, i poneka dobra posljedica. Mnogo je majki, supruga, sinova i kćeri kockarskih ovisnika dragom Bogu zahvaljivalo na opakoj zaraznoj bolesti. Već kad su mislili da će ostati bez krova nad glavom, da će im zelenaši sjekirama razbiti vrata, bezobzirno ih izbaciti i useliti se u njihov stan, spasonosno su zatvorene sportske kladionice i kockarnice. Onaj se njihov nesretnik posljednjih mjeseci smirio, vratio mu se san i apetit, ponovno radi i zarađuje, vratili su sve dugove, pa i nešto ušparali.
Ali, njihova sreća neće dovijeka trajati. Odlukom naših vlasti kladionice i kockarnice ponovno se otvaraju od ponedjeljka. Premijer Andrej Plenković i društvo iz famoznog Stožera zahtijevaju samo da posjetitelji budu odijeljeni, paze na razmak, da disciplinirano sjede svaki za svojim automatom, kao da u kockarnice inače dolaze veseli i srdačni, ljubitelji društva i klapske pjesme, a ne usamljenici koji šutke umiru u tamnici svoje ovisnosti.
Našu vlast, istina, ne krasi velika pamet. Ni Plenković, ni Božinović, ni Capak, ni Markotić nisu, što se kaže, najoštrije olovke u pernici, ali odluka da se, gotovo prije svega drugog, prije otvorenih, vjetrovitih i suncem okupanih ugostiteljskih terasa, dopusti rad zadimljenim kockarnicama bez prozora i prirodnog svjetla čak je i za njih nešto pretjerana. Kakav nam je to dobitak?
Kako će to zagonetno popraviti naše živote? Kad već ne živimo u Las Vegasu, gdje bezbrojni turisti dolaze zbog čokoladnih kupova, kineskih akrobata, Celine Dion i, prije svega drugoga, da bi u jedno popodne izgubili novac koji su godinama čuvali za školovanje svoje djece, što smo mi ovdje, u Hrvatskoj dobili otvaranjem mjesta u kojima se materijalno, duhovno, zdravstveno, moralno, socijalno i na svaki drugi način uništavaju nekakvi bijednici?
Dobro, dopuštam da za njih nije nekakva šteta ako se zaraze, da su Plenković, Božinović, Capak i Marković kontali pa, jebi ga, kakvu su štetu i sebi i obiteljima napravili, ne bi uopće bilo loše da kompulzivni kockari umru od koronavirusa. Bože oprosti, bolje je izgubiti njih nego stan.
Ili se možda ovom odlukom išlo udovoljiti dijelu populacije kojemu vlast i inače u svemu udovoljava. Znate o kome govorim, o braniteljima. Mnogima su među njima sportske kladionice sve, jedina zabava koju imaju. Ako nisu na Škorinu koncertu, gdje lica mokrog od suza tule: "Suuudeee miii", ili na skupu na Savskoj ne skandiraju protiv izdajničke vlasti, ili zagrnuti državnom zastavom ne hodaju u Vukovaru, obično ćete ih naći kako studiraju koeficijente u Supersportu, Stanleybetu ili Prvoj sportskoj kladionici. Milijuni iz braniteljskih mirovina prelili su se u nabrojana trgovačka društva i to možda i nije bio samo gubitak. Dobili smo, ako ništa drugo, malo mira.
Jer, jedino vrijeme kad hrvatski branitelji ne psuju izdajničku vlast, kad ih ne muči da komunisti i četnici i dalje vuku sve konce u ovoj državi, usprkos pobjedi u Domovinskom ratu i golemoj žrtvi i odricanju naših najboljih sinova, oni su trenuci kad branitelji strepe hoće li Estudiantes izvući bod u gostima protiv River Plate. Nije nevjerojatno da je Andrej Plenković odlučio otvoriti kladionice samo da ti nepodnošljivi gnjavatori ušute.
