Piše: Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Teško je za početak objasniti zašto bi itko tu došao. Da meni tkogod predloži da pođemo u konobu "Pršut" u Kaštel Štafiliću, u sumornu prizemnicu pored benzinske pumpe na magistrali nedaleko od aerodroma, ja bih se ispričao da sam naumio uzbudljivije provesti večer, pa bih ostao kod kuće na kauču, rezati nokte na nogama i gledati “TV kalendar”.
Odluči li se netko izdati turistički vodič “Hiljadu mjesta u Hrvatskoj koje svakako morate izbjeći”, kaštelansku konoba "Pršut" trebalo bi staviti na naslovnicu.
Po snimkama interijera meni to izgleda kao neka vampirska jazbina. U konobi "Pršut" mogao bih zamisliti niskobudžetni horor, gdje se ljubazni domaćini, debeljuškasti sredovječni muškarci u najlonskim trenirkama živih boja, u ponoć preobražavaju u čudovišta. Oni pomamno zabijaju duge bijele očnjake u vratove mladih njemačkih turistkinja koje su se tu slučajno našle, a one uzaludno zovu upomoć. Vriskovi sirotica, “Hilfe! Hilfe!”, gube se u zaglušujućoj pjesmi s razglasa: Zlatko Pejaković, “Misli svako da je meni lako”.
TAJNA ŽUTOG BAGERA
Dobro, shvaćam da je mnogima neodoljiv izazov družiti se sa Željkom Kerumom. On je duša svake zabave, lijepo pjeva, pleše, a i rječit je, obrazovan. Rečenice bogate smislom, mnogoznačne, iskričave i duhovite, klize mu kao med. Mnogo se pametnog od njega dade čuti, svašta je on vidio i u koječemu se, s promjenjivim uspjehom, okušao. Kad podvučete crtu, od trgovine preko hotelskog posla do politike, Željko Kerum je propao baš u svemu. Jedino što nije pokvario je onaj žuti bager koji je vozio u "Melioraciji". Ustvari, vjerojatno je i bager pokvario, ali za to nema svjedoka jer je bilo davno, još osamdesetih godina prošlog stoljeća, u Iraku.
Velika je on zagonetka. I zaista, sad bez zajebancije, mnogo smo naučili od njega. On nam je otvorio oči. Nismo samo sto posto sigurni jesmo li željeli da ih otvori, ili nam je bilo ugodnije u mraku neznanja. Ako i nismo imali mnogo zabluda o Hrvatskoj, prije nego smo upoznali Željka Keruma ova nam se zemlja činila ipak mrvicu ozbiljnije mjesto. Grijala nas je slabašna vjera da i među nama, glupima, zaostalima, slabima i povodljivima, ima školovanog svijeta, ljudi s integritetom, razumnih i poštenih, liječnika, sudaca, profesora i inženjera nepokolebljivo odanih načelima struke, koji bi prije sebi odrezali ruku nego prekršili zakon, koji imaju osjećaj za skladno i lijepo, stroga mjerila što je dolično, a što nedolično.
Željko Kerum je sve to zdrobio u prašinu. Sve vrijednosti, zakone, pravila, propise, moralne istine, civilizacijska postignuća, kršćanske običaje, ni za šta divljak iz Ogorja nije imao ni trun poštovanja. Liječnike, suce, profesore i inženjere, koji su nam se činili strogi, hladni i daleki, nedostižni u bjelokosnim kulama svojih zvučnih titula, on nije precjenjivao. Znao je koliko oni vrijede. Bez pardona ih je hvatao za guzice, a oni su mu se, redom, spremno davali. “Ajme, Željko, šta ti je”, smijuljili su mu se koketno svi naši ugledni građani, krema nacije, elita Lijepe naše.
MOGLI SU I BOLJE
Opazili ste u posljednje vrijeme, kad god ga netko ukori kako je sramotan, kako zavlači vjerovnike ili krši zakon, Željko Kerum zlobno otkrije kako je i taj što ga kori, baš taj redovni profesor, sveučilišni nastavnik, autor više knjiga i stručnih članaka, u njega džabe jeo i pio. Lijepo se užasnete koliko intelektualaca svraća u onaj njegov ćumez na magistrali.
I srce vas zaboli kako su bijedne plaće na fakultetima, županijskim sudovima, u bolnicama, projektantskim uredima i znanstvenim institutima, da oni jedva za parizer i tirolsku imaju. Da ih Željko Kerum od vremena do vremena ne počasti, ne bi se sirotinja nikad pršuta okusila.
Onespokojavajuće je tako nešto vidjeti, bilo bi nam možda i draže da nismo vidjeli, kako je mnogo njih popustilo nizašta, tek za jedan ili dva besplatna obroka. Je li to vrijedilo sve muke koju su u životu prošli?
Petorica splitskih sudaca zatekla se prošli tjedan u konobi u Kaštel Štafiliću, a javnost od čuda sebi ne može doći. Njih su petorica studirala pravo, mjesecima učili za pravosudne ispite, čitali stalno nove zakone, išli na seminare i savjetovanja. Zašto?! Da bi se na kraju zabavljali s bageristima. Pa, stvarno, mogli su i bolje proći.
